|
POCECI RATA U BOSNI I HERCEGOVINI, SARAJEVO,
februar/mart, 1992. godine (Objavljeno u knjizi
"Ispovesti" (1995) autora Lj.B.)
ALIJIN REFERENDUM DUM-DUM!
Sarajevo je tih dana uoci referenduma licilo na eksplozivno zivo
klatno, nabijeno takvom silinom zelene samosvesti, da je presavsi
svoju maksimalnu putanju, na suprotnoj strani moralo i eksplodirati
negativnim delom svoje sustine sa pogubnim posledicama i po sebe, ali
pre svega po ciljanog protivnika. Ciljani protivnici, bili su i jesu
pre svih oni kojima nacionalnost ne pocinje slovo M, a narocito, ako
su Srbi. Zelena transferzala odavno je svoje korene ugradila u ovom
gradu, cak joj i spomenik za buducnost podigla pod imenom ZETRA.
Oslonac muslimanskom islamskom dzihadu zelenilom prekrivenim i
ljiljanima okicenim, vec dugo vremena nalazio se u Raskoj oblasti u
Srbiji. Pecat osloncu je dala vrhuska nastajuce, agresijom nabujale
Stranke demokratske akcije, na celu sa Alijom Izetbegovicem licno, na
sirokim prostorima Novog Pazara, a na mesnom stadionu, uz pretece
alake i zakletve.
Prvog jutra u Sarajevu prestravljeno sam djipila iz postelje, jer me
je probudio neki meni sasvim nepoznati zvuk, prodoran i neprikosnoven.
Hodze su to sarajevske gromoglasno budile svoje vernike na molitvu, a
nevernike na strah od njihovih molitvi. Uoci samog referenduma i za
vreme trajanja toga takozvanog narodnog izjasnjavanja o svojoj
buducnosti, ove molitve su se nastavljale takodje gromoglasnom muzikom
i prigodnim pesmama sa snaznih ulicnih zvucnika, postavljenih u centru
Sarajeva. Tako je taj urnebes nemilosrdno trajao do 23 casa uvece!
Evropski posmatraci bivali su pomalo zacudjeni, ali dovoljno upuceni u
sustinu, da im taj zvucni dekor "demokratske" akcije nije smetao da
brizno lebde nad planiranim rezultatima "glasanja" naroda Bosne i
Hercegovine.
Dan posle referenduma, dan posle neverovatno nadmenih izjava i
ponasanja muslimanskih politicara, na celu sa tvorcem, bosanske
verzije Islamske deklaracije Alijom Izetbegovicem, dan posle ubistva
Srbina na svadbi na Bascarsiji i ranjavanja svestenika, na dan zlocina
izvrsenog samo zbog toga sto se Sarajevom zavijorila srpska zastava u
jednom trenutku najjace sam cula hujni sum Miljacke. Zastala sam na
Principovom mostu, podno Komande sarajevske vojne oblasti JNA. Onda su
zakrestali sve cesce pucnji na sve brojnijim barikadama po
Sarajevu.
Vece posle dana u kome je odrzan sramotni referendum, pokusaj
ponizenja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a koji su vlasnici
dzihadovske Stranke demokratske akcije proglasili istorijskim, od
hotela "Holidej in" do aerodroma prosli smo u konvoju autobusa devet
barikada. Na svakoj barikadi strazarili su zloslutno naoruzani ljudi.
Muslimanske straze, cini mi se, bile su pod crnim pletenim kapama. Da
na celu ove nase kolone vozila, koja je vozila poslednje civilne
putnike za JAT-ov avion ka sarajevskom aerodromu, nisu bili pripadnici
JNA, te noci ne bismo izasli iz raspaljenog Sarajeva...
A da ja jesam imala redakciju za koju bih izvestavala o dogadjajima u
Sarajevu, ko zna kada bih se vratila u Beograd...
... I eto, dok nocas, u dubokoj noci izmedju 3. i 4. marta u Beogradu
presabiram zapise minulih sarajevskih dana, svom tezinom beznadja i
opasnosti pritiskaju me najnovije radio vesti o mobilizaciji
muslimana, koju je nalozio Alija Izetbegovic, po pravu i u duhu svoje
"Muslimanske deklaracije". Ne izostaju ni vesti o organizovanju Srba,
pod Karadzicevom vlascu, za kontraudare. Nije tesko naslutiti oruzane
sukobe. Ali, gde li ce se tu naci JNA?
Dok sam tih nekoliko dana boravila u Sarajevu i po okolini, intenzivno
upijajuci informacije i atmosferu, ali i prema prethodnim saznanjima,
stekla sam neizbrisiv utisak da su tamo Srbi zelenom bojom islama i
crnom farbom ustastva sabijeni sebi do kolena. Valjda im se kicma kao
opruga bila zategla i na pucanj na Bascarsiji konacno ispravila. Koga
li ce sve te otkacene poluge pogoditi, ostaje nam da budemo svedoci
sledecih dana vec. I da strepimo.
A otkud bas ovaj naslov ovom poglavlju?
Kao sto u Beogradu pre svih novina iscitam zagrebacki "Vjesnik", da
bih znala sta nam se otuda sprema, tako sam i u Sarajevu pazljivo
iscitavala novine vjesnikovske vrste, kao sto su "Slobodna Bosna",
"Muslimanski glas", "Hercegbosna".
Poruka jednog od uvodnika iz "Hercegbosne", "hrvatskog informativno-
politickog tjednika" iz Sarajeva, nosila je karakteristicno
upozorenje: "Za referendum jedino je nezgodno sto mu je odjek
poslednjeg sloga DUM-DUM!" Utoliko sam bila manje iznenadjena onim
pucnjevima u srpsku zastavu i Srbe drugog dana tog referenduma DUM-
DUM-a. Dakle, tu je izvor naslovu ovom poglavlju.
"Slobodna Bosna" je uoci referenduma pocela da objavljuje seriju
tekstova, u kojima se razradjuje namera nove, nezavisne, suverene i od
Jugoslavije odvojene drzave, da stvori svoju, bosansku, odnosno,
muslimansku vojsku. Cak su objavili i semu strukture nove vojske.
Alijine vojske. Istovremeno su potpredsednici Alijine vlade poceli da
kruze svetom i izjavljuju da ce JNA posle referenduma morati da se
povuce sa teritorije njihove drzave... General Kukanjac se tih dana
smejao takvim izjavama. Govorio im je da JNA nece maci nikud iz Bosne
i Hercegovine i da ce ova republika zasigurno ostati u granicama
Jugoslavije...
Bosna je ovih dana bila prosto zarobljena, zagusena plakatima, lecima,
TV i radio spotovima, kao propaganda, ali i kao nalog svakom pojedincu
da se izjasni ZA tu zamisljenu novu, u okviru Evropske zajednice, cak
u okviru Alpe-Jadran zajednice, samo ne u jugoslovenskom okviru,
nezavisnu, suverenu, u stvari, muslimansku drzavu Bosnu i Hercegovinu.
Na mnogim plakatima Srbi su oznacavani pogrdno, nazivani "papcima" a
muslimani su ostali raja.
U "Muslimanskom glasu" odstampan je tekst pod naslovom "Hvala
Nemackoj". Radilo se o izvestaju sa muslimansko-hrvatskih
demonstracija, odrzanih tih dana u Stutgartu, a ZA suverenu Bosnu i
Hercegovinu. Objavljena je velika fotografija Alije Izetbegovica sa
organizatorima ovog antisrpskog skupa. Citaliste je detaljno
obavesteno o tome sta je, izmedju ostalih, tamo govorio Irfan
Ajanovic, doskorasnji potpredsednik Skupstine SFRJ, sada predstavnik
redakcije "Muslimanskog glasa". Rece Irfan da je Jugoslavija zaista
mrtva, ali se sporo sahranjuje, a Hrvati sa istog mesta porucise da je
Hercegbosna njihova domovina i da ce doci na referendum, makar morali
da preplivaju Savu. To je bio odgovor na odluku "demokratske" vlasti
nove Hrvatske da zatvore prolaz preko mostova iz Hrvatske za Bosnu. Ta
se sprdnja zavrsila euforicnim slavljem na ekranu TV Sarajeva, povodom
otvaranja mosta preko Save kod Bosanskog Broda...
Uoci referenduma nije bilo uobicajene sutnje u javnosti. Pritisak
"zelenih" medija dostigao je ekstazu. Jedni su jedva cekali da u
Evropi konacno zasnuju muslimansku drzavu, a drugima je raslo
ogorcenje, izazvano tom opasnom besmislicom, u trecima strah...
Srbe i nije ta zelena najezda toliko iritirala, koliko emisija
Jutelove TV stanice. Tih dana mnogi su sa gadjenjem ili razocaranoscu
komentarisali poruke i ponasanje njihovih novinara. Posebno Gorana
Milica, koji se naselio iz Beograda u Sarajevo, pod specijalnim
blagoslovom i izdasnom paznjom vlade Alije Izetbegovica. U Jutelu je
"radio" i moj drug iz studentskih dana, ali i kolega iz TV Beograd, u
kojoj je imao sjajnu povlascenu poziciju Dzevad Sabljakovic. Izrastao
pod okriljem "mama"Zore Korac, vladarice u kulturnim programima
citavog JRT (Jugoslovenske radio-televizije), govorio ekavski, kao sto
smo svi, ponasao se doduse prilagodljivo i katkad strasljivo nije me
u stvari iznenadio kada je presao u to cudesno JUTEL udruzenje, sa
napornom bosnjackom ijekavicom. Ali, zato, nisam odolela, kada smo se
nasli ispred uzavrelog hotela "Holidej in" da svom bivsem kolegi ne
kazem da bi bolje bilo da ne ide sa nama kroz srpske barikade, jer ako
ga primete ili ce nas vratiti ili zaboraviti. Uz ledenoznacajno-
policijski pogled, prisutni Avdo Hebib, prvi covek bosanske drzavne
bezbednosti, unosi mi se u lice i govori da je Dzevad vise uradio za
Srbe, nego za svoj narod. Nasmijah mu se i uzvratih da bi o tome morao
da cuje Srbe. Docnije i sam Dzevad, ulazeci u autobus, veli mi da bi
mozda stvarno bilo najbolje da cucne...
Inace, jedan od zahteva pobunjenih Srba sa barikada bio je da se ukinu
Jutelove TV emisije do okoncanja medjunarodne konferencije o BiH.
Dan uoci referenduma odrzane su konferencije za novinare u Stranci
demokratske akcije i Srpskoj demokratskoj stranci. Govorili su Alija
Izetbegovic sa saradnicima i Radovan Karadzic sa saradnicima. U
dnevniku TV Sarajevo objavljuje opsiran izvestaj sa Izetbegoviceve
konferencije, sa Karadziceve samo suvo saopstenje.
Karadzic i Velibor Ostojic su tom prilikom objavili neke kljucne
poruke za javnost, posebno za srpski narod, za sve razumne ljude.
Karadzic se zalagao za realizaciju dogovorenih stavova na Lisabonskom
sastanku i ponavljao da Srbi nece izaci na referendum, jer su se oni
vec izjasnili za kakvu su Bosnu i Hercegovinu, ali, posto je SDA sa
svojim predsednikom, koji je i kobajagi predsednik svih gradjana BiH,
odlucila da se taj referendum odrzi, SDS je istog dana odrzala svoju
srpsku skupstinu i usvojila svoje ustavne zakone...
Velibor Ostojic, kao ministar informisanja bosansko-hercegovacke vlade
(nedavno izasao iz bolnice, u kojoj je bio zbog posledica dzihadskog
prepada na njega), objavio je da je MUP Bosne i Hercegovine svojim
specijalnim jedinicama vec dva dana drzao pod okupacijom zgradu RTV
Sarajevo. (Bilo je ocigledno da se nesto desava u toj zgradi i oko nje
svakom prolazniku, samo sto se nije znalo da li su celnici RTV
Sarajevo bili okupirani ili pod zastitom.)
Na drugoj strani predsednik SDA i istovremeni predsednik drzave BiH,
Alija Izetbegovic, obavestio je svoje podanike da ce biti veoma
razocaran ako ne izadje bar 60% zivlja da se izjasni ZA... Bilo mi je
jasno da ce ih biti onoliko koliko je Alija rekao da bi bilo "vrlo
dobro" da ih bude oko 64%. Zato je referendum i trajao dva dana. Zato
je i kruzila samo naizgled posalica: "Nijesi covjek, ako ne glasas tri
puta!" Za ozbiljne ljude i analiticare ovih zbivanja, pravi rezultat
referenduma objavljen je prve veceri: prvog dana do glasackih kutija
je doslo, ali su im ih prineli, 38,8% procenata gradjana. To je
istovremeno znacilo da su to bili i glasovi ZA.
Docnije, po objavljenim rezultatima ovog specificnog referendumskog
prebiranja stanja po Bosni i Hercegovini, nekoliko kolega me je
upozorilo da se ovde radi, u stvari, o specijalnom obliku nacionalnog
popisa! Dok smo o tome razgovarali, na kompjuteru u medjunarodnom pres
centru uoci pocetka drzavne konferencije za stampu, pojavio se podatak
da je bas do tog trenutka na izborna mesta u republici izaslo 51,8
procenata glasaca! Taj dogadjaj je medju nama izazvao podsmeh, ali u
drugim veliko zadovoljstvo! Konacno su mogli da odahnu: objavljeno je
ono sto je moralo biti, da je predjena ona naporna crta minimuma...
Bilo je primetno i olaksanje kod jednog broja stranih, evropskih tzv.
posmatraca: svojim nalogodavcima mogu javiti da je posao uspesno
zavrsen!
O cemu se radilo na tom referendumu, u stvari, pokazace buducnost. Za
vecinu to je jos jedna politicka ujdurma onih koji su usli u
nemilosrdnu borbu za vlast.
Pitanje na koje je trebalo da odgovore "svi gradjani" bilo je sasvim
bezazleno samo za sasvim naivne, a glasilo je: "Jeste li za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana naroda
BiH, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj
zive?"
Na jednoj od brojnih konferencija za stampu, potpredsednik Vlade BiH
Rusmir Mahmutcehajic bez zazora je izjavio: "Nadam se da ce rezultati
referenduma zadovoljiti potrebe Evropske zajednice za priznanje
suvereniteta nase drzave." Alija Izetbegovic je objasnjavao u istom
stilu, da je referendum potreban, jer ga je trazila Evropska
zajednica, kao uslov za medjunarodno priznanje drzave Bosne i
Hercegovine.
Istovremeno, Radovan Karadzic je uporno ponavljao poruku Srbima i
drugima: "Ovo nije referendum svih gradjana, nego muslimanske i
hrvatske nacionalne zajednice! Srbi su vec imali svoj plebiscit i
izjasnili se o tome u kakvoj drzavi zele da zive!"
Vodje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) drzali su se na distanci od
muslimansko-srpske iskljucivosti i netrpeljivosti.
Dan uoci referenduma Karadzic na konferenciji za novinare u prepunoj
sali u "Holidej in" hotelu i u uzavreloj atmosferi ovako precizira
situaciju:
"Ucestale diverzije po Bosni i Hercegovini Alija Izetbegovic na
nedopustiv nacin svaljuje na Srbe. Eksploziju u banjaluckoj dzamiji
sigurno nije izazvao nijedan narod, nego zlocinci! Sve to cini se uoci
njihovog referenduma, da bi prikazali Evropskoj zajednici novu
isforsiranu i izmisljenu seriju srpskih krivica! I zbog toga se mi
radujemo dolasku plavih slemova da budu objektivni posmatraci. Ali
necemo tolerisati nikakvo umanjivanje znacaja Lisabonskog dogovora,
ili izmenu njegovog sarzaja.
Bosna i Hercegovina vise nikada nece biti unitarna, nego: srpska,
muslimanska i hrvatska. Ne moze se menjati federativna drzava
Jugoslavija a da njene republike prerastaju u neke drzave kao da se
nista nije desilo. Rasplet bosansko-hercegovacke situacije vidim po
etnickom, a ne po klasnom principu i nadam se da ce se dovrsiti na
miroljubiv nacin, a ne tragicno, kao sto je to bilo, na primer, u
Libanu ili na Kipru.
Gospodin Izetbegovic moze svoju drzavu da pripaja kome hoce, ali bez
Srpske Bosne i Hercegovine. On odlicno zna gde nema vlast i gde je
ima. A ima je samo u delu Sarajeva i u Centralnoj Bosni. Budimo
razumni, prihvatimo cinjenicu da smo razliciti", porucio je Radovan
Karadzic, predsednik Srpske demokratske stranke.
Dok je u Sarajevu trajala neka napeta, kobajagi svecarska atmosfera,
odjednom je pukao glas da su kod Novog Travnika postavljene hrvatske
"paravojne" barikade ispred Fabrike namenske proizvodnje "Bratstvo"
(vojna fabrika, fabrika oruzja i municije, vlasnistvo JNA). Opkoljeno
je bilo i jedno prazno novosagradjeno skladiste goriva, vlasnistvo
Saveznih robnih rezervi, pod kontrolom JNA. Taj objekat obezbedjivala
je jedna desetina vojnika JNA.
Tu su pripadnici Hrvatskih oruzanih snaga, ciji je celnik Ante Paraga,
i HDZ uskocili na teritoriju Bosne i Hercegovine, da bi nastavili
progon snaga JNA, zapocet godinu dana ranije u Sloveniji i krvavo
nastavljen u Hrvatskoj. Bile su to prve barikade u Bosni i
Hercegovini. Bio je to jedan od pocetaka ratnih operacija u Bosni i
Hercegovini.
Paragine oruzane snage postavile su ultimatum vlastima BiH i JNA da se
iz opkoljenih objekata povuku pripadnici JNA. Oni su iz Fabrike oteli
izvesnu kolicinu oruzja, optuzujuci JNA da se odatle naoruzavaju Srbi.
Na mesto dogadjaja pozurile su delegacije mirovne misije Evropske
zajednice (po jedan clan iz Kanade, Belgije i Poljske), mesnih vlasti
i JNA na pregovore sa hrvatskim oruznicima. Nikome ne pada na pamet da
se radi o agresiji jedne ponovo formirane Nezavisne Drzave Hrvatske,
otcepljene od SFRJ, na drugu, koja je jos uvek u sastavu federativne
drzave Jugoslavije!
Pregovaraci sa te druge strane bili su naoruzani do zuba i za vreme
pregovora. Predvodili su ih braca Skocibusici. Jedan je celnik HDZ,
drugi HOS-a. Uz njih su jos neki naoruzani uniformisani ljudi i
takodje naoruzani civili. Zahtevali su bezuslovno povlacenje JNA sa
ove teritorije, koju nazivaju Herceg Bosna! Vrlo su ljuti i nervozni.
Primitivni i drski, skacu sa mesta, prete...
U vec uzavrelom i uznemirenom bosansko-hercegovackom loncu
"mirovnjaci" i predstavnici JNA objasnjavaju da ljudi sa barikada i
njihovi predstavnici ne treba da se uzbudjuju zbog prisustva jedinica
JNA na ovim prostorima, inace, na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Medjutim, druga strana je nabusito, gotovo vicuci, upozoravala da ce
njihovi sledbenici do poslednjeg bas ovde braniti svoju hrvatsku
zemlju! Niko od prisutnih nije pitao dokle seze teritorija
Hrvatske!
Nikakav dogovor nisu postigli: niti ce se hrvatski oruznici ukloniti
sa barikada, niti ce se JNA pomeriti sa svojih pozicija.
Na izlasku iz mesne kafane, u kojoj su se vodili ovi cudnovati
pregovori, Hosovci i Hadezeovci (oni ljudi nekontrolisanog ponasanja)
pozivaju "mirovnjake" da podju sa njima na rucak. Ovi taj poziv
odbijaju sa neskrivenim zaprepascenjem i gotovo gadjenjem.
Objasnjavaju da zele da ovaj svoj posao obave objektivno.
U Komandi Druge vojne oblasti JNA komentarisemo ovaj i druge
dogadjaje. Tu sam srela mnoge junake i ucesnike prethodnih dogadjaja
rasula SFRJ i JNA. Domacin mi je general Ratko Milicevic, stari drug
sa Kosova. On me je i pozvao da bas ovih dana dodjem u Sarajevo. Kao
da je predosecao ili znao sta sledi. Ideja mu je bila da opisem
nekoliko ratnih sudbina, kao sto je bila, na primer, lekarka Vesna
Krsic. Prelepa mlada Vesna opstala je u kasarni "Marsal Tito" u
Zagrebu sve vreme ustaske blokade, kao jedini lekar i jedina zena.
Poslednja je otisla iz ove kasarne, kada se i poslednji vojnik JNA
evakuisao. Cak je sa jednim konvojem iz Zagreba isla do Banjaluke i
vracala se po novi. Sada je Vesna lekar u ovdasnjoj vojnoj bolnici.
Izaziva divljenje i postovanje. Zasluzuje da ostane u literaturi, u
hronici ovog vremena. Sretoh se s njom. Dogovorismo se da ponovo
vidimo i snimimo razgovor cim se ona vrati iz posete ocu i bratu koji
se nalaze u Banjaluci. Otac joj oficir. Brat dobrovoljac!
Upoznajem ovde i porucnika Borislava Djurdjevica. On je stariji
vojnik, glavni covek za komunikaciju sa novinarima i svoj posao
obavlja zaista pukovnicki. Ovamo je dosao i on iz Zagreba, gde je sve
vreme pregovora bio u ekipi generala Andrije Rasete. Pre toga vojevao
je u Sloveniji, dokle se to moglo.
Boro je duhovit mladi covek, nabijen galaksijom cinjenica, hrabar.
Caskom smo se razumeli da bi bilo neophodno da odemo do Novog Travnika
i Stojkovica. Da bi ga proverio, jer mu izgleda sve "zeleniji",
uzimamo dopisnika "Narodne armije" i krecemo u neizvesnost.
Pre polaska popismo kafu sa generalom Kukanjcem. Govori nam da taj put
nije bas bez opasnosti i pita me da li sam svesna toga i da li me je
ipak strah! Rece da ce brinuti za nas i da mu se javimo cim se
vratimo. Pozdravljamo se, uz razne saljive opaske na racun sopstvenog
rizika. Zaista nije me strah. Samo me interesuje. Zvala sam jos neke
kolege iz Sarajeva da podjemo zajedno. Oni mi rekose da se vaznije
stvari desavaju u gradu, da cekaju neke konferencije za stampu.
Prolazimo kroz mnoge milicijske straze na putu. U suton stizemo do
Novog Travnika i Stojkovica. Barikade i dalje stoje kraj puta, ali
strazari vise nisu tako aktivni. Ne idemo do fabrike, nego do majusne
vojne jedinice u Stojkovicima. Na prilazu, kraj glavnog puta nalazi se
bunker Hosovaca. Sve nekakvi naoruzani tipovi u crno obuceni.
Trckaraju po onim kosama i vazno se sepure kraj puta. Ne smetaju nam
da prodjemo.
Prilazimo kapiji ovog vojnog skladista, koja se nalazi na uzvisici, a
sam objekat, ogradjen zicom, kao da je u grotlu nekog starog vulkana.
Po okolnim rubovima brda razmestili se hrvatski snajperisti. Na rampi
nas strazar legitimise. Kada mu objasnimo ko smo, on iz sveg glasa
doziva dezurnog oficira, koji se nalazi u samoj zgradi. Pitamo ga zar
nema neki drugi nacin interne komunikacije. Na primer, telefon ili
voki-toki. Nema.
Sama zgrada u kojoj je jedinica od dvanaest vojnika, zajedno sa
staresinama, je prizemna sa sedam-osam prostorija. Zaticemo uplasene
vojnike, pre bi se reklo zabrinute. Ohrabreni su nasim dolaskom, jer
im je to bio znak da nije sve tako strasno kao sto javljaju radio i
televizija. U trpezariji rucaju njih petorica. Zasto ne jedu svi
zajedno pitam. Oni su Siptari i trazili su da jedu odvojeno i
zajedno. Nije valjda da je od deset vojnika pet Siptara. Jeste, veli
porucnik, i da je ostale vise strah od unutrasnjih mogucih obracuna,
nego od onih snajperista okolo.
U medjuvremenu, vraca se staresina ovog objekta kapetan Tarbas, inace
doktorant masinstva, koji godinama u miru i slozi sa susedima zivi i
radi svoj posao u ovom kraju. Ne moze da razume ovaj preokret u odnosu
naroda prema vojsci. Ne razume ove provokacije i brine. Ali ne
odustaje od pomirljivog tona i miroljubivih namera.
Slusamo zajedno u vestima na TV saopstenje Komande vojne oblasti o
njihovom slucaju i vojnici tek tada shvataju da su u klopci, da su im
hrvatske i hercegbosanske ustase namenile ulogu taoca u osvajanju ovih
prostora. Predsednik BiH, Izetbegovic, nije se oglasavao. Nicim nije
pokazivao da mu i najmanje smeta upad hrvatske vojske na teritoriju
njegove republike. Naravno, zato sto je napad bio usmeren na JNA!
Komandant general Kukanjac casti nas za hrabrost sto smo kroz blokadu
isli u Stojkovice: uz vojnicko meze razgovaramo o vojnim i politickim
temama. Kada smo tada razgovarali sve sto je potom cinio licilo je na
njega. Neobican neki general.
Sve se ovo desava u vreme referenduma. JNA je jos uvek vazila za
oslonac, za kohezionu snagu naroda u okviru Jugoslavije. Tako mi je
tvrdio i general Kukanjac. "Nama nema odavde pomeranja. Odavde, iz
Sarajeva, ako odemo odosmo u propast, u ratni ambis! Mi to necemo
dozvoliti!"
Tako je govorio.
Na konferenciji za stampu drugog dana referenduma celnici SDA, odnosno
zvanicne bosanskohercegovacke vlasti, pokazivali su visok stepen
nadmenosti i pobedonosnog izivljavanja pred mnostvom domacih i stranih
novinara u velelepnim prostorima Skupstine SR BiH. Svako od njih je na
svoj nacin demonstrirao nestrpljivost da se vec jednom obelodani da je
njihova drzava vec u sastavu Evropske zajednice, da su konacno
zadovoljili svoje nalogodavce i samo je bilo pitanje ko ce prvi da
saopsti tu radosnu vest za "sve gradjane Bosne i Hercegovine". Malo
posle zvanicne konferencije za stampu Alija Izetbegovic je posetio
"posvecene" novinare i sa njima podelio zadovoljstvo skoro definitivne
pobede nad... Nad kim?!
Ipak, paunska setnja Cengiceva, potpredsednika bosanske vlade, kroz
redove novinara za vreme konferencije bila je najupecatljivija.
Konacno se svrteo i on za sto predsedavajucih zvanicnika, te je
doobjasnio kako je za vreme referenduma bila "sigurnost na maksimalnom
nivou" iako su "bile i neke vezbe i neke barikade, ali ne protiv
referenduma", "nego protiv izvoza proizvoda namenske proizvodnje u
Novom Travniku". Kada mu je Senad Avdic, doturio pitanje o kojoj se
kolicini oruzja radi, Cengic je uz ocigledno sopstveno nezadovoljstvo
morao reci da to nije referendumsko pitanje!
Iz Skupstine BiH smo izasli pod utiskom zavrsne recenice ministra
inostranih poslova BiH Harisa Silajdzica: "Nas je nasa tradicionalno
prijateljska, bratska zemlja Turska priznala nezavisnom i suverenom
jos pre referenduma. Bosna i Hercegovina je sada nezavisna, suverena
drzava..."
Bila je nedelja, petnaest sati po podne. Ubistvo se vec desilo ispred
pravoslavne crkve, u svadbenoj povorci. Valjda je to bio krvavi pecat
ove Silajdziceve poruke. Zrtva je bila kriva sto je bio Srbin
pravoslavac i sto je nosio srpsku zastavu po Bascarsiji... i to u
ulici Danila Ilica!
Za to vreme u komandi Sarajevske vojne oblasti stanje je bilo
redovno, mada u pripravnosti... General Milan Aksentijevic vratio se
iz Beograda. Dogovaraju se o osnivanju Informativnog centra ove vojne
oblasti, koji je juce i svecano otvoren u Sarajevu.
Na okupu su i ostali generali ove vojne oblasti: Djurdjevac, Uzelac,
Prascevic i stari poznanik Ratko Milicevic. Oko njih sve prekaljena
vojska sa raznih ratista. Jedan od njih je iz Zagreba uspeo da izmakne
ustaskoj vlasti iz bolnice, ranjen, sa sipkom u nozi. Iz Bosanskog
Broda je, a na mladom licu ostao trag ogorcenja i odlucnosti.
Potpukovnika Novaka pozdravio je kolega Miroslav Lazanski. Novak je
ovamo stigao iz Zagreba i radi u informativnoj sluzbi.
Svi oni zive i rade u gotovo istom prostoru. U kabinetima pripremljeni
vojnicki kreveti... Kod Aksentijevica, iz mnostva vrednih knjiga
izdvojene dve: "Hazarski recnik" i "Kameni cilim", poezija njegove
rodjake.
U Sarajevu se nalazi i ogroman skolski centar JNA. Na celu opet
general Boros. Ovih dana slave godisnjicu osnivanja i delovanja.
Opremljeni vrhunskim tehnickim i nastavnim uredjajima: citav
univerzitetski grad... A medju njima: porodice vojnih staresina
izbeglice iz Hrvatske. Odatle deca idu u skolu...
Gledali smo zajedno Dnevnik TV Sarajevo. Jure Pelivan proglasi
zavrsnim i uspesnim referendum... Ozareno, obliveno sjajem lice Alije
Izetbegovica... a zatim, potvrdjuje se strasna vest: ubijen Srbin na
svadbi! Zbog zastave... Zaprastase rafali po muslimanskim delovima
Sarajeva... Citave kanonade... Priznajem: odjek je bio upozoravajuci,
gotovo zloslutan. Docnije svojim domacinima govorim svoju slutnju da
noc moze doneti nevolje... Oni ne veruju i ja odoh na pocinak u hotel
"Evropu". Eto, sad se mogu pohvaliti da sam kroz Sarajevo stigla pravo
u Evropu... A oko nje guzva, uglavnom Sandzaklije, stigli i bas tu se
smestili da prodaju i kupuju devize, i ko zna sta jos. Te veceri nije
bilo uobicajene guzve.
Ujutru kazem sefu recepcije da mi pripremi racun vracam se danas za
Beograd. On veli ne verujem, jer su svi putevi iz Sarajeva zatvoreni.
Saznajem: podigle se barikade, ima povredjenih i mrtvih...
U Komandi pokret: generali sa saradnicima odose u obilazak jedinica na
terenu, a general Kukanjac se bese taman vratio sa razgovora sa
Izetbegovicem. Alija nije smeo da izadje iz Skupstine... "Zaledio se",
kaze general, "Alijin zeleni osmeh."
Sarajevo pusto. Ekran TV Sarajevo stoji stalno ukljucen. Svakojakih
smo se poruka toga dana naslusali i svakojakih izvestaja "sa lica
mesta". Iscekivali smo obracanje Izetbegovica narodu. Tek popodne je
odrzana sednica krnjeg Predsednistva Republike...
MUP BiH izdaje saopstenje u kome se konstatuje da je ubijen Srbin u
Sarajevu i ranjen svestenik, jer su "iritirali pocinioce zlocina
svojim verskim zastavama". Saopstavaju da su pocinioci poznati MUP-u.
Ali da su u bekstvu. Ni do danas ih nisu uhvatili. A ne verujem i da
ce ikad... Mozda se samo oglase odnekud iz bijela svijeta...
Na barikadama po gradu nacickani naoruzani ljudi. Neki maskirani. Neki
u uniformama. Neki u crnom... Pojavljuju se i neki novi milicionari sa
nekim novim bedzevima. Valjda obelezje suverenih. Oni su sa nekim
ljudima na nekim barikadama u bliskim odnosima. To nisu srpske
barikade. Ispred svake barikade nalaze se policajci koji vas
upozoravaju da je dalje kretanje na vas rizik... Povremeno se cuju
pucnji.
Sarajevu je srce stalo. Zelena boja mu izaziva gusenje.
Kasno je popodne. Dobijam ponudu da sa evropskim posmatracima krenem
avionom za Beograd. Nevoljno, ipak, odlazim.
Prevoz obezbedjuje JNA. I sigurnost. U prvim kolima sa oznakama JNA su
pripadnici JNA. Potpukovnik Franjo nam je na celu kolone. Dva autobusa
imaju oznake JNA. Po sopstvenoj zelji sa nama krecu i dva simpaticna
Irca, Dojl i Kogan, iz Misije Evropske zajednice. Kao pojacanje
prikljucuju se i kola Milicije sa policijskim funkcionerom Avdom
Hebibom. Prilicno vremena traje vecanje kako da se krene i potom
okupljanje. Za to vreme iz "Holidej in" hotela izlaze cetiri
razbarusena nosioca oruzja u filmskom stilu i vode izmedju sebe svog
sticenika Muharema Cengica. Onaj najdivljiji govori Cengicu previse
glasno: "Ne bi marilo onoga Ostojica opet malo potprasiti!" U istom
trenu stvori se Velibor Ostojic, pa odosmo do Kriznog staba Srpske
demokratske stranke. Ako MUP BiH zaista nije drzao pod kontrolom
situaciju u Sarajevu, SDS cinilo mi se jeste, bar u delovima grada sa
vecinskim srpskim zivljem... Upravo tu razgovarali o mogucnostima
uklanjanja nekih barikada, po predlogu staresina JNA.
U holu srecem Dzevada Sabljakovica, kolegu sa fakulteta i TV Beograd.
Pita me: otkud ja u Sarajevu. Velim otkud mi je volja.
U autobusu do mene na sedistu omanji covek. Pa se, valjda, od straha
jos vise skupio. Francuz. Posmatrac. Govori i engleski.
Od hotela do aerodroma prebrojao je devet barikada. Toliko ih je i
bilo. Vise srpskih nego muslimanskih. Negde na razdaljini od stotinak
i manje metara medju njima. Kako moj sused svaki cas govori: ludi
ljudi, ludi ljudi, glupost... pitam ga na koga se to odnosi. Veli na
Srbe.
- Zasto?
- Zato sto su izazvali sav taj haos.
- A kako su ga izazvali?
- Tako sto su iritirali Muslimane noseci svoju zastavu po muslimanskoj
ulici!
- Da li vi u Parizu ubijate ljude koji nose neke druge zastave a ne
francuske?
- Ne, ali to je nesto drugo.
- Pa, je li Sarajevo grad svih gradjana, ili Srbi nisu gradjani?
- Jeste, ali Srbi nisu smeli da iritiraju Muslimane u muslimanskoj
ulici.
- Otkud je to muslimanska ulica i jos ispred pravoslavne crkve?!
Onda malo cutimo, jer prolazimo kroz barikade. Prolazimo pored
naoruzanih ljudi strogih izgleda. Prolazimo pre svega zato sto su nam
na celu pripadnici JNA. Objasnjavam to gospodinu posmatracu Francuzu.
On nastavlja svoju pesmicu: upoznao sam mnogo Srba u Bosni i niko od
njih ne voli Srbe iz Srbije. Ne vole Milosevica ni njegovu politiku.
Video je on i da Beograd ne voli Milosevica. A jeste li vi Srpkinja?
Tu sam ga cekala: Ne Crnogorka sam! O, o! Mislim se sta: o, o ?! O,
veli on, kazu da je Crna Gora mnogo lepa. Lepa ja za prijatelje,
odgovaram.
Dok malo duze stojimo na jednoj barikadi, meni ga nesto zao i tesim
ga: jos veceras cemo mi sigurno stici u taj omrznuti Beograd i tamo
cete moci lepo i slobodno da odmorite od ovog napornog "zelenila". Ne
veruje on u to stizanje a ne slaze se ni da je Beograd lep i
demokratski, vec govori kako u njemu narod zivi u strahu od
totalitarizma Milosevicevog... Ja mu kazem da je u Beogradu mir i
sloboda. On znacajno podize obrve i veli: Jos uvek... Ide deveti
mart!"
Stizemo na barikadu na kojoj Srbi prepoznase policajca Hebiba i
uslovise da se on vrati da bi nas ostale pustili na aerodrom.
Nastavljamo u mraku. Upaljena samo poziciona svetla pa ipak gotovo
pred samim aerodromom ispaljeno je na nas nekoliko hitaca ili rafala,
kako li se to vec kaze. Cudo jedno, kako taj zvuk vise ne izaziva u
meni nista drugo osim cula sluha! Komsija se opet uznemirio. Kaze:
sve ga ovo podseca na Bejrut. Jezik pregrizao.
Na aerodromu nam primaju prtljag. Onima koji imaju karte cekiraju se.
Ko nema JAT-ovu kartu, obavezuje se da u Beogradu kupi. Toga dana
avioni nisu leteli ni za, ni iz Sarajeva.
Gotovo pred izlaz na pistu, odnosno ulaz u avion, covek koji inace sa
svojim saputnicima govori na ruskom jeziku pita me da li to trebaju
neke posebne propusnice, i jedan od njih odlazi da cekira karte njih
trojice. Oni su iz ruske ambasade i bili su takodje posmatraci... S
poverenjem mi govore da je njima i vecini posmatraca bilo jasno o cemu
se radilo na referendumu. Vraca se zatim covek sa ceking kartama i
saznajem da je sa nama i grupa od 14 Hrvata iz Sabora koja je premrla
od straha sto mora za Beograd a nema nikakvih dokumenata... Nemaju ni
karte za avion. Meni je smesan njihov strah, ali pretpostavljam i da
imaju nekih intimnih i drugih razloga za svoje strahove.
U zamracenom avionu polecemo za Beograd... Brinem za povratak drugara
koji su nas dopratili do aerodroma...
Na izlasku iz aviona milicioner nas sve redom legitimise.
Francuzu dobacujem pobednicki osmeh i odlazim u najmiliji grad na
svetu!
Kod kuce me cekaju zabrinuti prijatelji. Zajedno citamo "Uslove za
pregovaranje":
"Juce, 1. Marta 1992. godine, pucano je u srpski narod i u srpska
znamenja. Time je nedvosmisleno pokazano kako bi izgledala sudbina
srpskog naroda u suverenoj, nezavisnoj i medjunarodno priznatoj
BiH.
Sve do juce srpski narod je bezrezervno vjerovao u tradicionalne
vrijednosti zajednickog zivota u Bosni i Hercegovini. Polazeci od
takvog uvjerenja smatrali smo da treba da prihvatimo Konferenciju o
BiH stavise, bili smo njezini inicijatori i zagovornici. Nazalost,
juce su nasa ocekivanja iznevjerena.
Polazeci od faktickog stanja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, Krizni
stab Srpske Demokratske Stranke i srpskog naroda a u vezi sa
postojecim stanjem postavlja sledece uslove i zahtjeva:
1. Obustaviti sve dalje aktivnosti, odnosno kampanju koja se vodi sa
ciljem da se proglasi suverena i nezavisna BiH i obezbjedi njeno
medjunarodno priznanje sve dok se ne postigne zadovoljavajuce i
konacno rjesenje za sva tri konstitutivna naroda u BiH.
2. Hitan nastavak Konferencije o transformaciji BiH i njezinom
demokratskom preobrazaju.
3. Bezuslovno zahtijevamo da u medijima i sredstvima informisanja bude
hitno obustavljena kampanja u prilog suverenosti i nezavisnosti Bosne
i Hercegovine, koja de fakto nije stecena a u sredstvima informisanja
proglasava se svrsenim cinom. Takodje zahtijevamo nepristrasno
informisanje do zavrsetka Konferencije o BiH pod okriljem EEZ.
4. Jucerasnja tragedija i opste stanje u BiH (Kupres, Travnik,
Zivinice,...) direktna su posljedica nerijesenih odnosa u MUP-u BiH.
Zato zahtijevamo da se u roku od 24 sata izvrsi kadrovska
transformacija MUP BiH u skladu sa dogovorima postignutim neposredno
poslije republickih izbora.
5. Zahtijevamo da se u toku danasnjeg dana uhapse pocinioci gnusnog
zlocina pred Srpskom pravoslavnom crkvom na Bascarsiji u Sarajevu.
6. Vec duze vremena srpski narod u BiH je pod informativnom blokadom i
presijom. Zato zahtijevamo: hitnu podjelu TV i radija kao i prestanak
emitovanja Jutela do okoncanja Konferencije o BiH.
7. Uslovljavamo da MUP BiH ne smije vrsiti ni jednu nasilnu radnju
prema ljudima na barikadama i bilo kojim pripadnikom srpskog naroda u
BiH."
Tako je glasio ultimatum, koji je SDS, odnosno njegov krizni stab
uputio Predsednistvu BiH posle postavljanja barikada po Sarajevu i
okolini. Dodatni zahtev, koji je direktno iznet gospodinu Izetbegovicu
bio je da se clan Predsednistva BiH Ejup Ganic smeni sa mesta
komandanta Kriznog staba BiH.
Tako je bivalo prvih dana marta 1992. godine u Sarajevu i
okolini...
Copyright © 1996 Ljiljana Bulatovic
Copyright © 1996 IP "NOVA EVROPA" Beograd
Copyright © 1996 Serbian Unity Congress All Rights
Reserved.
|