|
SVI CIMERMANOVI LJUDI
Voren Cimerman je poslednji americki ambasador u SFRJ, sa nedovrsenim
mandatom kao ucesnik i svedok kljucnih dogadjaja u raspadu Jugoslavije,
u prolece 1996. je svoje beleske i analize pretocio u knjigu "Izvori
katastrofe: Jugoslavija i njeni razbijaci". U njoj pise da
je jedan izvestaj CIA jos krajem 1990. predvideo je "krvavi
raspad Jugoslavije u narednih 18 meseci". O tome Cimerman
u jednom intervjuu kaze :
- U beogradskoj ambasadi smo vrlo ozbiljno primili taj izvestaj.
Verovatno zbog toga sto je do istih turobnih zakljucaka, mesecima
pre tog izvestaja CIA, dosao i nas analiticki odsek. Krajem 1990.
vise nismo imali nikakvih iluzija. Znali smo da ce Jugoslavija,
ako ne opstane, nestali u moru krvi. Zato smo kao prioritet postavili
pokusaj da pronadjemo demokratsku soluciju za opstanak Jugoslavije,
naglasavam - demokratsku soluciju. A to znaci ocuvanje teritorijalnog
integriteta i demokratizaciju tada smo dozivljavali kao elemente
koji se medjusobno nadopunjuju, koji nemaju izglede za opstanak
jedan bez drugog. Znali smo da, ako uzmemo zajednistvo bez demokratije
- na primer, "jedinstvo" po srpskom shvatanju, ili na
nacin kojim bi ga ostvarila JNA - da tu ne bi bilo mesta za demokratiju.
Na duzu stazu tako se ne bi mogao ocuvati ni integritet zemlje.
S druge strane, bili smo uvereni da izdvajanje Slovenije i Hrvatske
u tom trenutku takodje, nije pravo resenje za promociju demokratskih
nacela, jer ce, bez obzira na dobre namere, to dovesti do rata,
a rat i njegove posledice nikada nisu favorizovali demokratsku
atmosferu. I to je ono sto se zapravo dogodilo. U ime demokratije
i samoopredeljenja razbijena je Jugoslavija, ali je vrlo diskutabilno
da li je to pridonelo ostvarenju istinske demokratije, osim delimicno
u Sloveniji i, u manjoj meri, u Makedoniji. Po dolasku u Beograd
nisam imao nikakve dilema o tome da Srbiji Jugoslavija treba samo
zbog ostvarenja hegemonije, i da je to glavni razlog za njene
brutalne napade na slovenacko i hrvatsko rukovodstvo. Bilo nam
je jasno da takva vrsta "jedinstva" nema nikakvih izgleda.
Istovremeno, kao sto sam rekao, znali smo da druga opcija, razbijanje
Jugoslavije bez sagledavanja realnog politickog konteksta, vodi
u krvavi i neizvesni rat. Zato smo podrzavali opciju Ante Markovica,
koju smo dozivljavali kao pokusaj da se uspostave nacela zapadne
demokratije i zapadni standardi ljudskih prava unutar granica
Jugoslavije. Markovic je tada bio nas ideal prozimanja principa
demokratije i teritorijalnog integriteta. Mi smo ga podrzavali,
otvoreno i bez zadrske.
Iz beogradske ambasade i tadasnjeg zagrebackog konzulata slali
smo 1989. i 1990. istu vrstu izvestaja: treba podrzavati Markovica
kao jedinu soluciju za odrzavanje demokratske Jugoslavije i sprecavanje
rata. Krajem 1990, a posebno pocetkom 1991. morali smo, na zalost,
da konstatujemo da Markovic nije uspeo da dobije podrsku kljucnih
centara moci u zemlji, nakon cega su nasi izvestaji postali vise
hronika rata, a manje analiza dogadjaja. Nismo u tome bili u protivrecnosti
sa Vasingtonom. Busova administracija delila je nase stavove,
ali nije bila u stanju da prati tajming koji smo mi predlagali.
Kada je Bejker u kasno prolece 1991. dosao u Beograd i odrzao
sastanak sa tadasnjim republickim liderima, vec je bilo prekasno
da se bilo sta ucini. Bilo bi puno bolje da je dosao krajem 1990.
ili pocetkom 1991, kao sto smo mi sugerisali, ali je u to vreme
drzavni sekretar Bejker, na zalost, bio okupiran Zalivskim ratom.
U svojim memoarima Borisav Jovic, bivsi predsednik Predsednistva
SFRJ priznao je da posle razgovora sa generalom Veljkom Kadijevicem
je jos 1990. godine zapisao : "Vojska ocenjuje da su SAD,
posle posete Iglbergera Jugoslaviji, konacno odlucile da sruse
srpsko rukovodstvo, kao, po njihovoj oceni, jedino komunisticko
u Jugoslaviji. Kriticna tacka preko koje ga zele rusiti je Kosovo.
Daje se prednost rusenju komunista na vlasti u Jugoslaviji nad
njenim integritetom. Dakle, ako ne uspeju da sruse komunizam integralno,
idu na razbijanje Jugoslavije "osvajajuci" deo po deo.
Ovakav svoj zaokret u odnosu na integritet Jugoslavije zasnivaju
na smanjenoj opasnosti od sovjetskog interesa za izlaz na Jadransko
more. Amerikanci su prisutni u svim znacajnijim jugoslovenskim
institucijama, ukljucujuci SDB i samo Predsednistvo SFRJ. Preko
toga se informisu i deliju !"
Iako nema dokaza za ovakve tvrdnje i glasine, jedno je bilo sigurno
- Slovenija i Hrvatska uspele su uz pomoc BND i CIA, kako je to
1997. javno receno u zapadnoj stampi, da se naoruzaju. U pocetku
je Beograd to naoruzavanje, dok je dolazilo lako oruzje, tolerisao,
da bi imao povoda za vojnu intervenciju. U medjuvremenu, umesto
kaljisnikova u Zagreb i Ljubljanu, a potom i u Sarajevo poceli
su da pristizu topovi, raketni bacaci, pa i tenkovi. I pored zabrane
UN - naoruzanje je upuceno u Sloveniju i Hrvatsku iz pravca Beca
i Budimpeste, a o tome su cutale sve obavestajne sluzbe Zapada,
pa i CIA.
Dva odbora Skupstine SFRJ - za odbranu i unutrasnju politiku -
raspravljali su u vise navrata o ilegalnom uvozu naoruzanja u
zemlju; ali nisu imali potpune podatke. Jedino sto su mogli zakljuciti
na jednoj od sednica (12. marta 1992.) svelo se na konstataciju
da je neophodno da se preduzmu sve mere kako bi se sprecio dalji
uvoz oruzja u BiH, Sandzak i Kosovo i Metohiju, gde postoje namere
za prosirenje sukoba na jugoslovenskom prostoru. Pouzana saradnja
o ilegalnom uvozu oruzja potvrdjuje da su u taj unosan biznis
bila umesana najuza republicka rukovodstva u Sloveniji, Hrvatskoj
i drugim secesionistickim republikama.
Slovenacko rukovodstvo je preko privatne firme "Trejd"
Sandi Grubelica, koparske "Intereurope" i privatnih
firmi u Svajcarskoj i Italiji, o cemu je pisala italijanska stampa
("Trieste oggi"), tajno uvezlo naoruzanje iz inostranstva.
U tom smislu su znacajnog udela i ministri odbrane i unutrasnjih
poslova Slovenije Janez Jansa i Igor Bavcar. Uloga Janse i Bavcara
bila je vazna i u kasnijoj fazi uvoza oruzja iz Austrije i Nemacke,
pri cemu je uspostavljen tajni kanal preko austrijskog ministra
inostranih poslova Alojza Moka, koji je na tom poslu ostvario
profit od 18 miliona maraka.
|