Ravanica . MileÅ¡eva . Manasija . Studenica . GraÄanica . St. Peter's Church . Pillars of St. George . Sopoćani
| history | language | art | library |
|
NAD PROZIVNIKOM POKLANIH
I po vseh selah ego,
D. Cosic, Knjiga Drakulici je, sto se njenog autora tice, napokon zavrsena. Da li je ulozeni visegodisnji trud bar priblizan krajnjem rezultatu, taj sud valja prepustiti njenom citaocu. Autoru, pak, preostaje da se, jos jednom i s najdubljim postovanjem, nadnese nad ovaj prozivnik poklanih. Mir dusama, i kostima, njihovim! Zbog cega da se, jos jednom, nadnese nad prozivnik? Stoga sto je on, uprkos svim nastojanjima autorovim, ostao nepotpun. Zaista, nepotpun! I njega ce, prije ili kasnije, neko morati da upotpuni: kao zajednickih dug nas zivih prema mrtvima. Tek time ce, i tada ce, ova sumorna knjiga, sumorno literarno svjedocenje o ustaskom zlocinu genocida nad 2300 nevino umorenih Srba u Drakulicu, Motikama, Sargovcu i rudniku Rakovac kod Banjaluke, u subotu, 7. februara 1942. godine, biti definitivno zatvorena. Jer, bez obzira sto je vecina srpskih porodica u tim selima potpuno zatrto, sto mnogima ni zemni ostaci nikada nisu pronadjeni, sto je od tog dogadjaja proteklo punih 56 godina, sto se u tom vremenu niko istinski potrudio nije da, makar priblizno, kompletira popis mrtvih, realna nada jos postoji. Ne za sva, ali sigurno za jos mnoga imena. Ilustrativna su, u tom smislu, makar dva primjera. Nenad Todorinovic iz Drakulica, koji se za vrijeme pokolja, kao pripadnik bivse kraljevske Jugoslovenske vojske, nasao u njemackom zarobljenistvu i tako prezivio, uspio je da se sjeti devet drakulickih porodica, neevidentiranih ni u jednom postojecem spisku. Buduci da su one, po njegovim rijecima, bile veoma brojne, prave porodicne zadruge, razlozno je vjerovanje da je, samo na taj nacin, zaboravljeno makar stotinjak dusa. Posto je, 1965. godine, direktno ucestvovao u iskopavanju kostiju poklanih, i njihovom prenosenju u zajednicku Spomen-kosturnicu u Drakulicu, Nenad je otkrio jos jedan, istinski zapanjujuci podatak. U postojeci spisak usla su samo imena onih ciji su posmrtni ostaci pronadjeni, nikako svih usmrcenih Srba iz tih sela! Treba li, zaista, ovoj cinjenici bilo kakav komentar? Drugi primjer je Mirko Stijakovic, jedan od rijetkih prezivjelih Srba u Motikama. Kada je, naime, pisac ove knjige s njim prvi put razgovarao, Mirko je nabrojao, imenom i prezimenom, 38 ubijenih clanova svoje porodice i bliskih rodjaka. Pisac je, po navici, odmah pristupio sravnjivanju postojeceg spiska. Iznenadjenje je bilo zaista veliko: ni jednog od zapisanih imena iz Mirkovog kazivanja, na spisku nije bilo! To iznenadjenje, s obzirom da se na ponovno traganje po beogradskim arhivima odlucio radi umirenja savjesti, vise nego sto je ocekivao da ce pronaci nesto novo, za istog pisca je bilo neuporedivo vece. Pronasao je, zapravo, tacno 166 imena ubijenih Stijakovica, kojih nema na zvanicnom spisku! Da li su iza ovolikog zaborava mrtvih stajale necije necasne namjere, ili je rijec o pukom nehatu, pisac knjige ne zeli da se u to upusta. Tek, vrlo je indikativno da je na drakulickoj Spomen-kosturnici, sve do ovog rata, eufemicno pisalo kako su tu, iako se tacno znalo da su pocinioci zlocina Paveliceve ustase, sahranjene zrtve fasistickog terora. Odrednica, dakle, kojom su, vise od 50 godina, zamagljivana lica pravih ubica. I kada je je vec o ovom ustaskom zlodjelu rijec, bez imalo pretjerivanja se moze kazati da je on odobren u samom vrhu te drzave, sto rjecito potvrdjuju onovremenski ustaski dokumenti, sacuvani u Vojno-istorijskom institutu, Arhivu Jugoslavije i Muzeju zrtava genocida u Beogradu, ali i drugi arhivski izvori koji su autoru, do minulog rata na prostorima prethodne Jugoslavije, bili dostupni... Buduci da se u pravnoj nauci obicno smatra da ne postoji tzv. savrseni zlocin, onda bi u ovom zlocinu valjalo ukazati na , bezmalo, savrsenstvo njegovih priprema: najstroza tajnost, popis stanovnistva radi toboznje raspodjele hrane, trovanje pasa i zahtjev da se ne ispali ni jedan metak, kako se "pucanstvo" ne bi prerano uzbunilo i, naravno, ispod noza pobjeglo. U isti red ide ustaska naredba da seljaci, radi dovoza hrane, sami nacine prtvine. I da, na kraju, citav posao bude okoncan za samo jedan "koljacki radni dan"... Ovaj zlocin je, po mnogo cemu, prevazisao sve slicne na tlu bivse Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Postojala su, naime, i mnogo veca gubilista srpska u jednom danu: Nijemci su, tako, 1941. godine automatskim oruzjem u Kragujevcu pobili oko 7. 000, a u Kraljevu oko 6000 Srba, ali nema podatka da je, cak i u zloglasnom Jasenovcu, hladnim oruzjem u jednom danu likvidirano 2300 neduznih ljudi. Zaista, savrseno monstruozno, utoliko prije sto se u sacuvanim ustaskim dokumentima posebno istice da je u pitanju bilo mirno grko- iztocno pucanstvo, obkoljeno hrvatskim selima, koje nije moglo da dodje u doticaj sa pobunjenicima, a izvrsioci zlocina, pripadnici Paveliceve licne garde, upravo su toboznji doticaj sa pobunjenicima iskoristili kao povod svom div-ljastvu. Jos rijec-dvije o broju pobijenih Srba! I svi relevantni ustaski izvori iz tog vremena govore o "oko 2300 na taj nacin ubijenih grko- iztocnjaka". Fra Petar Pajic, stavise, u jednom pismu svom skolskom kolegi iz Sarajeva, Kraliku, upucenom 1943. godine, spominje "2400 iztriebljenih grko-iztocnjaka u navedenim selima". Pa iako ta brojka jeste vazna, ona, ipak, nije najvaznija. Jer, danas ni jednom razumnom Srbinu sigurno nije ni nakraj pameti da izravnava dug u krvi, vec je to izravnavanje neizbjeznog duga prema istini. Otuda, bez obzira sto knjiga kipti od ustaske mrznje, ona niposto nije poziv za isto toliku kolicinu srpske mrznje. Ona je, naprotiv, krik protiv svake mrznje: kao najnizeg stanja psihe covjekove, i najpogubnijeg oblika njenog ispoljavanja! Ta patoloska ustaska mrznja, uostalom, nije bila usmjerena samo prema Srbima, Jevrejima i Ciganima nego i prema muslimanima i drugim "inorodnim" narodima ovih prostora. Pa i prema svojim sunarodnicima, Hrvatima, kada su oni bili nepocudni ustaskom poredku. Ni toj istini niko nema pravo da ostane duzan. U dug prema istini svakako spada i podsjecanje na cinjenice da je, sa zakasnjenjem od skoro pet desetljeca, tek 7. februara 1991. godine, sluzen prvi parastos poklanim Srbima iz Drakulica, Motika, Sargovca i rudnika Rakovac. Tada je episkop banjalucki g. Jefrem, uz ostalo, naglasio: "Nalazimo se na svetom mjestu, osvecenom krvlju nevino postradalih Srba, koji su sada stanovnici carstva Bozijeg... Pedeset godina se cutalo o najvecoj civilizacijskoj stramoti - genocidu nad srpskim narodom... Najveci svjedok zlocina, bio je sam zlocin... Srbi jos nisu odbetonirali sve jame, Srbi ne znaju koliko ih nema... " Na tom zaista svetom mjestu, sada se gradi spomen-crkva Svetog velikomucenika Georgija, Svetog Djurdja, za koju su zemljiste pridarili potomci Djurdja Glamocanina, iz cije porodice je poklano 46 clanova, a prva zrtva ustaske bestijalnosti bila je Djurdjeva najmladja kcerkica, petnaestomjecna Vasiljka! Imena neduzno umorenih treba da budu uklesana na mermernim plocama, u unutrasnjosti drakulickog spomen-hrama, umjesto ikona. Upravo stoga smo duzni da ostanemo nad otvorenim prozivnikom poklanih Srba, bez kojega i ovo skromno djelo valja smatrati nedovrsenim. Pisac Drakulica, najzad, ima jos jedan dug: da se, na svakako razlicitim vidovima pomoci pri pisanju knjige, narocito zahvali Vojno- istorijskom institutu, Arhivu Jugoslavije i Muzeju zrtava genocida iz Beograda, Arhivu i Muzeju Republike Srpske iz Banjaluke i Skupstini Grada. I njihova je nesumnjiva zasluga da, uprkos njegovim neizbjeznim manjkavostima, pred javnost prvi puta izlazi ovaj popis nevino umorenih Srba, 7. februara 1942. godine kod Banjaluke. Ali, ne samo Srba umorenih 7. februara, i ne samo kod Banjaluke!
Banja Luka, februara 1998.
Biblioteka | Sledece: Spisak poklanih SrbaCopyright © 1998 Jovan Babic
|
||