1.

Kraljevskom italijanskom vicekonzulu u Banjaluci, Tabijaniju, mladom i vrlo privlacnom covjeku, vece krenu u cudnom raspolozenju. Pa i uzbudjenju. Iako zna da ga vecina ovdasnjih ustaskih sluzbenika, iza ledja, nazivaju posprdnim imenima - zabar, mackar, zenskar, trubadur, paparaco, briljantino - on se na to ni malo ne osvrce. Svjestan je, potpuno, samog sebe, svog muskog sarma i izgleda. Na svom njegovanom licu, i to vrlo cesto, osjeti izazovne i pozudne zenske poglede, ponekad istinski pozeli da im otvoreno uzvrati, ali... On ima svoj cilj, tacno zna zbog cega je dosao u ovu balkansku zabit, medju ove poludivlje ljude. Prema njima, mada im to nikada i nicim ne stavlja do znanja, osjeca neku vrstu gadjenja. Narocito prema ovim grubim ustasama, cak i njihovim visokim oficirima. Njima je prva i posljednja rijec - klanje. Klanje i krv. A mora da ih slusa, da im povladjuje, da se, iako u tim razgovorima dobiva nesnosnu muku u zelucu, smjeska njihovim razmetljivim prostaklucima. Ne prostaklucima, kakvim prostaklucima, nego njihovom ogoljenom divljastvu, skoro ljudozderstvu! Sta se tu moze: receno mu je, jos za vrijeme priprema za ovaj posao, u Rimu, da o njima moze misliti stogod hoce, ali da im se suprotstavljati, niposto, ne smije.

Jos manje pobudjivati sumnje u iskrenost saveznistva s njima. Pola godine je ovdje, ali tek sada jasno vidi i osjeca koliko su ti savjeti bili razlozni i mudri. Veceras su, eto, ustase, Njemacki kulturni savez i Hitlerova omladina, dakle Deutsche Kulturbund i Hitler-Jugend, priredili gala zabavu, u hotelu Bosna. On se, sto je svakako stvar uljudnosti, isto toliko njegove duznosti, odazvao pozivu. Da, duznosti! Duznosti da slusa, prisluskuje, razgovara, ako treba i ogovara, sarmira, podrzava, odbija...

Sve, dakle, zavisi od prilike, sagovornika i potrebe trenutka. A veceras je, evo, sve onako kako se samo usnuti moze. Prilazi mi krupan, krivonog, zdepast ustaski oficir, glave duboko usadjene medju ramena, sa krupnim ocurinama ispod debelih obrva, i, na najiskrivljenijem italijanskom, kaze: 'Italiano, io sono ustasa! Mazzare, tuto Serbo, mazzare. Tuto, tuto mazzare. Capisco! Io sono vive in Italia... ' Kao: ' Italijane, ja sam ustasa! Klati, sve Srbe klati. Sve, sve klati. Razumijes, klati! Ja sam zivio u Italiji... ' Vidim da je pijan: zanosi se, jedva stoji na nogama. Iz njegove prepune case vino se presipa, kaplje po skupocjenom cilimu. Primitivac, mislim u sebi, a smjeskam mu se. Dizem casu da se, kao toboznji istinski saveznici, kucnemo. Praznimo case odjednom, naiskap. Tapsem ga po sirokim ramenima. I on mene. Onda mi on, na uvo, kao prijateljski, pocinje da prica. Ako sam dobro razumio njegov hrvatsko- italijanski, a mislim da jesam, kazao mi je ovo.

Poslije odlaska poslednjih njemackih jedinica iz Banjaluke, koji se dogodio prije mjesec dana, odbrana ovog grada od odmetnika povjerena je Hrvatima - ustasama i njihovoj zandarmeriji - kojima je do sada bio glavni zadatak da obliznje planine i sume ciste od srpskih pobunjenika. U tom smislu su, rece on, odmah nametnute stroge mjere bezbjednosti od strane novodosle ustaske jedinice. Ona je produzila policijski cas, pomjerivsi ga od sedam casova uvece do sedam casova ujutro. Narocito je vazno, prema rijecima tog grmalja, da su oni, najmanje jedna hiljada ustasa iz Zagreba, dosli ovdje, pa su vec zauzeli stanove i kasarne. U pitanju je, sto ja smatram posebno zanimljivim, bataljon ustasa sastavljen od cetiri cete. I to ne bilo koje i kakve cete, vec cetiri cete iz Poglavnikove licne garde. Dodao je da je sastav ovakav: jedna od tih ceta je oklopna i jedna konjicka, dok su dvije jurisne, pjesadijske. Medju njima, tako kaze, velike razlike nema: svi kolju kao vukovi iz Toskane. Za toskanske vukove je, bice, cuo u Bresi, ili na Liparima, gdje su se, do rata, te takozvane stare ustase nalazile.

Necu da ga prekidam, slusam ga pomno, cak vrlo pomno ga slusam, samo da bi nastavio. A on, baleci me svojom pljuvackom, istovremeno nesnosno sireci teski zadah kvarnih i nepranih zuba, melje li melje. Ne zna, veli, sasvim pouzdano ko im je komandant, ali misli da je u pitanju pukovnik Stancer. Ako je on, to je ziva vatra od covjeka: licno prednjaci u klanju, ne pitajuci za starost i narodnost, nizasta. I da je novi starjesina smjesten tamo gdje je bio komandant njemacke divizije, general Fortner. U bivsoj Banskoj upravi. I ovo mi je, glupacina, povjerio: da ce sada, po dolasku tih ustasa iz Poglavnikove licne grade, uslijediti veliko ciscenje pobunjenika u ovoj zoni. Pa ni to, kaze, nije sve. Bice ociscen citav grad od raznih sumnjivih lica, protivnika ustaskog rezima, svih onih koji, mozda, pomazu pobunjenike. Ili se, samo, s njima solidarisu. Bice, sapuce mi dalje, dok ja osjecam da cu svakog trenutka i majcino mlijeko povratiti, sa zemljom sravnjena i preostala srpska sela u okolini Banjaluke. Pa i mnogo sire. Pomesce ih, naglasava mi posebno, gvozdena metla dr Viktora Gutica, bivseg ustaskog stozernika za Hrvatsku Krajinu, sadasnjeg velikog zupana pri Ministarstvu unutarnjih poslova, u Zagrebu.

Danas je, kaze, nacinjena jedna velika operacija klanja Srba kod Banjaluke. Divna, velicanstvena: oko 2400 poklanih, sve od jutros u sest do dva sata popodne! Banjaluka, koju zovu Malim Beogradom, i njena okolina, ima da budu cistije od suze u oku! Bas tako mi, razmecuci se svojom upucenoscu u velike drzavne tajne, kaza. Da bi tim svojim rijecima dao jos vecu uvjerljivost, on stavi desni kaziprst na svoje debele usne, a lijevom u moj desni dzep tutnu povelik svitak hartije, kao dodatni dokaz. 'Mi smo - procijedi sistavo - provjereni saveznici. Italija nas je hranila i branila, nas i naseg Poglavnika. Zato medju nama ne smiju tajne da postoje. Svi su oni, Srbi, sa tog spiska, vec odletjeli put nebesa!' On se smije razuzdano, veselo, kao da je izgovorio najuspjeliju salu. Smijem se, iako ne znam cemu, i ja. Onda, o bogovi, na licu osjetih pogled jedne zene. Kazem: osjetih, jer sam ga, kao blagi proljetni povjetarac, prije osjetio nego uocio. Plava duga kosa, tople plave oci, pomalo bucmasto lice, dugacak vrat. Uz to, nabrekle mlade grudi, strucic kao u vilina konjica, oble butine, noge kao u mlade srne... Sigurno se nisam suzdrzao. Moguce da sam nesto, makar to bio i potmuli uzdah, iz grudi ispustio. Osjetih da, odjednom, mojom kicmom tece uzavrela vulkanska lava, da sav gorim i izgaram, da me vrtoglavica hvata... O, Apolone! Tek sada vidim da dvorana vrije: kapela svira Strausa, "An der schönen blauen Donau", vrte se zajapureni parovi, bljeskaju ogrlice na zenskinju i ordenje na grudima ustaskih i njemackih oficira. Sa ponekog fraka, takodje. Pogled mi, u jednom trenu, iznenada uhvati moj pijani sagovornik. On samo razrogaci one zakrvavljene volovske oci, pa, prezrivo pljunuvsi na cilim i, mumlajuci nerazumljive psovke, ode od mene.

Sada sam, ponovo sam sa sobom, u svojoj vicekonzulskoj kancelariji, sa svojim pomijesanim osjecanjima. Upravo tako: pomijesanim! Prepun zadovoljstva sto sam muski odgovorio na izazov onog ljupkog njemackog andjelcica, a duboko potisten zbog iznevjerenog osjecanja duznosti. Zato, kao da se sve to, izmedju mene i mog malog andjela, dogodilo u magnovenju, u snu, pitam samog sebe: Sta si ti, vicekonzule Roberto Tabijani? Sluzbenik kraljevske italijanske vlade, ili sitni zenskar i zavodnik, bludnik? Nisi ti, Roberto, Consul ulis, jedan od dva najvisa cinovnika drevne Rimske imperije. Ni Consul suffectus, konzul koji zamjenjuje drugog rimskog konzula, nisi. Nisi ni Consul rogare, kandidat za konzula Rima, dakle. E, pa sta si onda? Obicni vicekonzul, najnizi diplomata po rangu! To si ti. A ambicije, a napredovanje u sluzbi, a ukazano povjerenje... Dodjavola, sve dodjavola! Da, najzad, vidim onu hartiju, navodno povjerljivu hartiju, onog nadutog neandertalca.

Popis pucanstva za razdielbu prehranbe i inih ziveznih tvoriva! Popis pucanstva za razdielbu... Sta sad to treba da znaci? Mozda se, taj... taj balkanski razbojnik samo pretvarao da je pijan. I glup. A ovamo, podmece. Smije mi se u lice. Popis pucanstva za razdielbu prehranbe... Ne, to ne moze da bude! Kazao je, ipak, precizno: da su svi oni, sa tog spiska, odletjeli u nebesa. Pri tome, nadlanicom, zamahnuo preko vrata. Kao da kolje. Osim kada govore o klanju, u njihove rijeci, manje-vise, uvijek treba sumnjati. Da li je moguce da su svi ovi nesrecnici, sa spiska za podjelu hrane, poklani? Oh, blagi Boze! A ovo nocas... Nije li ovo bio bal, bal u cast tog sablasnog dogadjaja, bal vampira. Da, ipak, vidim hartiju!

SELO DRAKULIC

Glamocanin Gajo rodjen 1884, zena Joka 1886, snaha Djuja 1903, snaha Mara 1909, unuk Bosko 1920, unuka Dusanka 1923, unuka Darinka 1925, unuka Jovanka 1927, unuka Sava 1928, unuk Milan 1929, unuka Radojka 1931, unuk K. Ostoja 1932, unuka Radojka 1933, unuk Slobodan 1936, unuk K. Borislav 1939, unuka Gordana 1939, unuka Vasiljka 1940... 1940!? Decembar 1940. Curica, godina i koliko mjeseci? I tri mjeseca. Nemoguce! Na kakvu me napast, Gospode, veceras namjeri? Zar i djecu, u kolijevci, da kolju? Nemoguce!

Glamocanin Stevo, domacin 1906, zena Djuja 1909, sin Bozo 1924, sin Jovo 1926, sin Ratko 1928, kcer Joka 1930, kcer Bosiljka 1933, kcer Darinka 1936, sin Drago 1939, majka Joka 1876...

Glamocanin Mico, domacin... Glamocanin Uros, domacin... Glamocanin Lenka, domacica... Sve mi se, evo, izmijesalo u glavi: imena, prezimena, godine rodjenja. Sve. Besmislica! Mora da me je, ipak, onaj ustaski zastavnik, sta li ono bijase po cinu, nasamario. Spisak za hranu, ili spisak za klanje?!

Mitrovic Ilija, domacin, 1878, zena Savka 1892, sin Branko 1922, kcer Nevenka 1926, kcer Jeka 1929, sin Milorad 1934, sin Filip 1936... Koliko li je Mitrovica!

Mitrovic Cvijo, domacin, 1919, zena Boja 1920, kcer Milena 1938, sin Nikola 1940, sin Djordje 1942... Djordje, tek rodjen, novorodjence. Djordje, Djordjo! I moj najmladji brat je Djordjo. Mali Djordjo. Djordjino-pikolino...

Djordjo, mali Djordjo,
Ja iz grada dodjo'.
Donesoh mu kolace,
Da moj Djordjo ne place...

Mitrovic Joka, domacica1923... Mitrovici, Mitrovici... Eh, Mitrovici! Evo jos jednog Mitrovica. Mitrovic Cvijo, domacin 1918, zena Boja 1920, brat Djordje 1921, sestra Nevenka 1925, sin Nikola 1938, kcer Bosiljka 1940, kcer Rosa 1942... Pa, Rosa je tek rodjena. Jezivo, tek rodjena...

Brkovic Trivun, domacin1880, zena Stoja 1891, sin Jovo 1914, sin Djuro 1916, kcer Nevenka 1920, snaha Jovanka 1910, unuk Mirko 1930, unuka Mara 1934, unuk Pero 1936.

Brkovic Mile, domacin 1882, zena Andja 1886, sin Jovan 1916, sin Branko 1918, kcer Jovanka 1920, snaha Krstina 1915, unuk Jovo 1935, unuka Ruza 1937, unuk Trivun 1939, unuk Savo 1941... I ovih Brkovica je mnogo, da...

Brkovic Simo, domacin 1910, zena Spasenija 1912, sin Gojko 1931, kcer... Brkovic Luka... Ne Brkovic, vec Brkic! Zasto nisu svi isto: ili Brkovic ili Brkic? Svejedno, ove stare Brkovice i Brkice, mada je besmisleno, sve zamisljam kao nekakve brkate, dobre cice. Cutljive, krotke, nad svoj tegobni zivot nadnesene. Kao sto sam nedavno, na pravoslavni Bozic, u Sargovcu vidio da se celjad nadnosi nad neko kukuruzno jelo, cicvaru. Ko, objasnili su, u maslu od kajmaka ne bude svoj lik vidio, nece sljedeci Bozic docekati... To znaci da ni ovaj Luka Brkic, domacin 1890, zena mu Mara 1892, sin Milan 1922, sin Simo 1924, kcer Bosiljka 1927, sin Marinko 1929, snaha Ljubica 1923, i unuk Ostoja 1940, sljedeci Bozic nece docekati. Ni Brkic Trivun, ni Brkic Milica, domacica, ni Brkic Jovanka, domacica... Ko je dalje?

Peric Ilija, domacin 1903, zena Vida 1909, sin Milan 1930, sin Uros 1932, sin Mladjen 1934, kcer Milena 1935, kcer Mijoljka 1937, kcer Smilja 1938, pa Stankovic Risto, domacin 1901. i brat Nikola 1903, Stankovic Milan, domacin...

Koliko li je, zaboga, ovih Stankovica? Deset porodica? Da, deset...

Todorinovic Jovanka, domacica 1903, kcer Vukica 1920, sin Vladimir 1923, kcer Darinka 1926, sin Ostoja 1928, kcer Milica 1930, sin Jovica 1939, sin Djuro 1936, sin Vaso 1938...

Todorinovic Mile, domacin... Todorinovic Trivun, domac- in... Sta im ovo znaci, tim Srbima, pa sva prezimena na "ic"? Sva, koja sam do sada pregledao. Sta su oni, ovaj jadni narod sa spiska, skrivili onom krivonogom ustaskom zastavniku? U cemu je njihova krivica prema ustaskoj vlasti? Cuo sam da tamo, od pocetka rata, nije bilo ni najsitnijeg izgreda. Da su to mirni ljudi, lojalni ovoj drzavi. Mirni i lojalni, pa opet, ako je istina ono sto mi nocas povjeri zastavnik, morali da umru. Zasto? Da li samo zato sto su Srbi i pravoslavci, a ne Hrvati i katolici, kao ustase? Da li je, zaista, to dovoljan razlog da se drugome zeli smrt. Ne samo zeli, vec usmrcuje. Ubija i kolje. Spasi nas, Gospode! Da vidim dalje...

Kuruzovic Milan, domacin 1903, zena Milica 1903, kcer Joka 1925, kcer Djuja 1927, sin Petar 1929, sin Risto 1931, sin Mirko 1933, sin Spasoje 1935.

Kuruzovic Jovo, domacin 1882, zena Jovanka 1884, sin Ostoja 1910, sin Milan 1913, kcer Djuja 1916, kcer Mara 1918, sin Stojan 1920.

Kuruzovic Dusan, domacin 1906, zena Mijoljka 1910, sin Ratko 1930, sin Simeun 1932, kcer Djuja 1934, kcer Jovanka 1936, kcer Radojka 1938, kcer Spasenija 1940.

Kuruzovic Risto, domacin 1882, zena Milica 1886, sin Rajko 1913, snaha Dragica 1915, unuk Jovo 1936, unuk Nebojsa 1938, unuk Ljubomir 1940, kcer Staka 1942...

I ovih Kuruzovica je mnogo, desetak domacinstava, sva brojna, na zalost...

Peric Ilija, domacin 1903, zena Vida 1909, sin Milan 1930, sin Uros 1932, sin Mladjen 1934, kcer Milena 1935, kcer Mijoljka 1937, kcer Smilja 1938.

Piljagic Stevan, domacin 1880, zena Joka 1882, sin Jovo 1912, sin Rade 1915, snaha Milosava 1917, sin Dusan 1919, snaha Slavka 1920, sin Dragoje 1922, sin Uros 1924, sin Jovica 1926, kcer Marija 1928, sin Ostoja 1930, kcer Jovanka 1933, sin Ostoja 1935, kcer Ruzica 1937.

Piljagic Dragan, domacin, 1884, zena Djuja 1888... Piljagic Pero, domacin 1882, zena Joka 1884... Uh, koliko li je jos ovih Piljagica! Tusta i tma... Trinaest domacinstava. Trinaest! A ovdje, svi odreda, vjeruju da je trinaest nesretan broj... Izgleda da jeste, njima...

Piljagic Milos, domacin 1890... Piljagic Jakov, domacin 1908... Piljagic Stevan, domacin 1880, zena Joka 1882, sin Jovo 1912, snaha Radojka 1914, unuka Ruza 1935, unuk Pantelija 1937, unuka Jelena 1940, sin Rade 1916, snaha Bosiljka 1918, unuk Boro 1938, unuka Borka 1940, unuka Radojka 1942, unuk Pantelija 1942. Blizanci, jadni mali blizanci! Brat i sestrica, tek rodjeni a zaklani...

Tunjic Damjan, domacin 1888, zena Mara 1891, kcer Milica 1914, sin Milan 1916, kcer Andja 1918, sin Pero 1920, sin Drago 1922, kcer Joka 1924, kcer Djuja 1926, sin Ostoja 1928, kcer Danica 1931.

Torbica Milos, domacin 1876, zena Stana 1878, kcer Milica 1914, sin Luka 1916, sin Nikola 1918, sin Vaso 1920, kcer Joka 1924, sin Jovo 1926, sin Stojan 1928.

Peric Ilija, domacin 1880... Pa, vec je bio taj Peric Ilija! Ne, ovo je drugi: zena mu je Vasilija 1884, kcer Sava 1912, sin Spasenije 1915, kcer Stana 1917, kcer Milica 1920, sin Djuro 1922.

Radenkovic Petar, domacin 1880, zena Joka 1884, kcer Stana 1916, sin Jovo 1920, sin Ilija 1922, sin Djuro 1924.

Vukobrat Djuradj, domacin 1880... Kamber Simeon, domacin 1902... Cvijetic Stanko, domacin 1888... Cvjetic Milan, domacin... Vukovic Jovanka, domacica... Mihajlovic Mitar, domacin... Kojic Ratko, domacin... Jos jedan Kojic Ratko, domacin... Sve su porodice brojne, vrlo brojne...

Karan Milan, domacin 1903, zena Milica 1903, kcer Joka 1927, sin Jovan 1925, sin Djuro 1929, sin Kosta 1931, sin Novak 1933, kcer Nevenka 1935, sin Vaso 1937, kcer Staka 1939, sin Spasoja 1940, kcer Ljubica 1942.

Savanovic Jovan, domacin 1885, zena Stoja 1888, sin Petar 1913, sin Ratko 1915, snaha Djuja 1916, sin Mladjan 1919, kcer Mara 1922, kcer Milja 1925, sin Danilo 1928, kcer Radojka 1930, unuka Rada 1936, unuka Mijoljka 1938, unuka Kosa 1940, unuka Rosa 1939, unuk Ostoja 1937, unuka Smilja 1941, unuk Ostoja 1940, unuka Ilinka 1936, unuk Uros 1938, unuk Savo 1940.

Savanovic Cvijo, domacin 1890, zena Jovanka 1892, sin Branko 1922, sin Milan 1924, kcer Bosiljka 1926, kcer Mara 1928, snaha Djuja 1923, unuk Jovan 1938, unuka Jelka 1940, unuka Persa 1942... Pa i ova je, gle cuda, tek rodjena...

Cusic Filip, domacin 1878, zena Stoja 1880...

Cusic Ilija, domacin... Cusic Djuradj, domacin... Cusic Mara, domacica, 1900, kcer Danica 1922, sin Dusan 1925, sin Boro 1928, kcer Nada 1930, kcer Gospava 1932, kcer Rosa 1934, kcer Jela 1937, snaha Sretenija 1925, unuka Borislava 1941, unuka Smilja 1942... Opet, jadno novorodjence!

Stolic Nikola, domacin, 1885... Stolic Risto, domacin, 1888... Blazenovic Jovan, domacin... Malinic Savo, domacin 1880... Popadic Simo, domacin, Katalina Simo, domacin... Katalina Dusan, domacin... Amidzic Stojic, domacin... Karan Djordje, domacin... Karan Stevan, domacin... Stijakovic Petar, domacin 1888, zena Marija 1887, sin Kosta 1910, sin Vaskrsije 1911, sin Milos 1913, snaha Danica 1908, snaha Jovanka 1912, snaha Zivka 1916, unuka Jeka 1927, unuk Djuro 1929, unuk Zivko 1931, unuk Rajko 1934, unuka Grozda 1937, unuk Djuro 1939, unuk Mirko 1939, unuk Drago 1940, unuka Zorka 1931.

Sredic Stojan, domacin 1878. Jadni starac! Mozda je bio samac!

Kocic Mara, domacica 1905, sin Jovica 1924, sin Ljubo 1925, sin Drago 1929, kcer Djuja 1933, kcer Joka 1936, kcer Slavka 1939.

Djuric Milan, domacin, 1910... Boze, blagi Boze... Da li je zaista moguce da su svi ti jadni ljudi mrtvi? Mrtvi! Kako mrtvi? Zasto? Zasto da budu mrtvi? Ne. To nije moguce. Onaj grozni covjek se, ipak, sa mnom ruzno nasalio. Nasalio, naravno... Ne, nije se salio. Kada govore o klanju, smrti, oni se nikad ne sale. Bar do sada nisu. Nikada...

SELO SARGOVAC

Todorinovic Ratko, domacin 1890, zena Petra 1895, sin Simo 1922, sin Marko 1924, sin Mladjan 1920, sin Mile 1928, kcer Mara 1930, kcer Radojka 1933, kcer Danica 1935, kcer Petra 1938.

Todorinovic Gojko, domacin 1899, zena Dragica 1905.

Todorinovic Gajo, domacin 1909, zena Bosiljka 1913, sin Mirko 1936, sin Jovo, kcer Djuja 1940... Vec su bili ti Todorinovici, maloprije. U, kako se selo zvalo? Nije vazno. Ako su svi pobijeni, za njih vise nista nije vazno. Nista...

Todorinovic Simo, domacin... Sesic Dusan, domacin... Sesic Djuro, domacin... Sesic Vid, domacin... Sesic Mile, domacin... Sesic Mladjen, domacin... Sesic Dane, domacin... Sesic Djuja, domacica... Sesic Stojan, domacin... Milakovic Rajko, domacin... Milakovic Djuja, domacica... Seva Savo, domacin... Seva Dosta, domacica... Seva Dragica, domacica... Seva Stanko, domacin... Sta je sad ovo: opet Sesici, Todorinovici, Milakovici, Brkovici... Vjerovatno su te ustase popisivale od kuce do kuce, bez abecednog reda, radi brzeg klanja... Ovo je, ako su zaista ovi ljudi mrtvi, za mene neshvatljivo, izvan svake pameti. Ne znam...

SELO MOTIKE

Matike, Motike, Mrtike, Mrtvike...? Ne vidi se... Krv! Ovo je krv. Trag krvi. Krvav trag. Vampiri! Krvavi trag vampira. Mozda su oni, ustase, vampiri? Onaj zastavnik je vampir. Zubi su mu kao u vampira. I oci. Sada sam siguran da je on vampir. Citao sam, kao dijete, o knezu Drakuli, vampiru. Ljude je ubijao, na kolac nabijao, klao. Sisao im krv, na cjevku, od trske. Svi mi oni, ove ustase, na vampire lice. Gluposti! Pricam gluposti. Same gluposti. Vicekonzule, Roberto Tabijani, ti si, u ovoj sablasnoj noci, bez razuma ostao, poludio. Nacisto poludio...

Vasic Risto, domacin 1888, zena Jovanka 1889, sin Petar 1919, sin Mirko 1921, sin Nikola 1923, sin Mladjan 1925, sin Stojan 1928, snaha Milosavka 1917, unuk Milorad 1936, unuka Radojka 1938, unuka Zora 1939...

Vasic Cvijeta, domacica, Vasic Lazar, domacin... I Vasica je mnogo, veoma mnogo, jedanaest porodica... Vasic Ilija, domacin, Vasic Mihajlo, domacin... Krv! Kap krvi... Ne vidi se kada je rodjen... Zena Vasilija 1884, sin Djuradj 1907, Vasic Petra, domacica 1886, Vasic Djuradj, domacin 1882, zena Milica 1887, VasicDjordjija, domacin... Ponovo, krv! Sablasno! Vasic Milan, Vasic Cvijo, Vasic Ilija... I oni su domacini, bili...

Todic Djuradj, domacin 1878, zena Stoja 1879, sin Stanoje 1901, sin Kosta 1906, snaha Jovanka 1904, snaha Jovanka 1907, sin Tomo 1920, unuka Zorka 1925, unuk Milenko 1927, unuka Grozda 1928, unuk Milan 1930, unuka Dusanka 1932, unuka Dragojla 1932, unuk Borislav 1935.

Todic Rade, domacin... Todic Pero, domacin... Domacini su i Todic Kosta, Trivun, Petko... Dalje je necitko, sve. Kao da je progorjelo? Ko ce to znati...

Malesevic Pero, domacin 1872, zena Rista 1873, sin Vaso 1901, sin Petar 1903, sin Dusan 1910, sin Mirko 1911, sin Rade 1913, sin Petko 1915, unuk Branko 1918, unuk Ljubo 1919, unuk Dragan 1923, unuk Slavko 1929, unuk Mladjan 1931, unuk Vukosav 1933, unuk Milorad 1928, unuk Milan 1923, unuk Dragoljub 1938, unuk Tihomir 1938, snaha Jovanka 1896, snaha Milica... Ponovo krv, ponovo se ne vidi godina rodjenja. Ne vidi se ni kod snahe Ljubice, snahe Gospave, snahe Radojke, snahe Stane... Isto to, Boze moj, kod unuke Zorke, unuke Marice, unuke Milosavke, unuke Cvijete, unuke Joke, unuke Ljeposave, unuke Dragice, unuke Radojke, unuke Dragoslave, unuke Mirjane... Preko godina rodjenja im, slio se potocic krvi, usirio se. O, Providjenje, spasi me da ne poludim! Koliko ih je bilo u ovoj porodici? Koliko? Pa, ja o njima vec govorim kao o zaista mrtvima. Trideset i cetvoro mrtvih! Trideset i cetvoro, samo u jednoj porodici. Trideset i cetiri lesa, trideset i cetiri groba, trideset i cetiri mrtvacka sanduka, trideset i cetiri opijela... Da li i opijela? Kakva opijela, otkud opijela! Popovi su im odavno, to znam, iz ustaskih dokumenata, poklani. Kakva jadna opijela! Sta sad da radim? Da dalje, do jutra, ne citam? Da, makar koliko-toliko, pridrijemam? Jutro je, kazu, uvijek pametnije od veceri. Ako... Nastavicu citanje do kraja, moram. Ali, nisu ovdje jos samo ove Mrtike, kako li se zovu. Naziv sela je zamazan krvlju. Da, krvlju... Tu je i spisak iz rudnika Rakovac. Rudari, dakle. Ma, to je nepojmljivo, bezumno: Zasto bi pobili rudare, na ovoj zimurini? I ovako se, svi, smrzavamo... Ne shvatam, nista ne shvatam. Ludnica! Evo jos ovih Brkovica - Lazar, domacin, Djordjo, domacin, Pavo... B-r-k-o- v-i-c-i! Dobrocudne, brkate cice, iz moje maste. Mozda vec sada oboljele, bolesne maste...

Kovacevic Stevo, domacin... Knezevic Sava, domacica, sin Mitar... Sesic Stojan, domacin... Miljevic Ljubo, domacin, 1874... Ovo je neki samac, sam kao opaljen panj... Iznova krv, iznova se ne vide, ni imena, ni prezimena. Nista. Samo krv, upijena u hartiju, pocrnjela. Osjecam, evo, zadah krvi. I smrti. Da li, zaista, krvi i smrti? Haluciniram li, govorim li besmislice? Sam sa sobom, u sebi. Otrijezni se, vicekonzule Tabijani, otrijezni, covjece...

RUDOKOP RAKOVAC

Redni brojevi, prezimena, imena, puni datumi i mjesta rodjenja, maticni brojevi. Cak i maticni brojevi! Da, valjda, pri svom divljanju ne bi pogrijesili. Da bi bili do kraja sigurni da im neko od tih Srba nece umaci. Ili, da se nekome pohvale koliko su bili savjesni. Oni vole da se hvalisu. Svim i svacim, zlocom narocito. E, sad: sta se to, Boze, dogodi s covjekom, s njegovim razumom, kada pocne da istice savjesnost u zlocinu? Savjestan zlocinac, umno bice koje savjesno prilazi izvrsenju zlocina! Moze li i to da bude? Moze, mozda! Ako su i ovi jadni rudari mrtvi, svakako da moze. Kako se oni zovu? Ne: zovu! Vec, kako su se zvali! Zvali, da zvali...

Beric Stevo iz nekakvih Rekavica, Cenic Lazar iz Pavlovca, Dragojevic Dusan iz Pavlovca, Dragojevic Branko iz Cokora, Djuranovic Mitar iz Pavlovca, Pajic Vaskrsije iz Bukvaleka, Gajic Novak iz Piskavice, Goronja Jovo iz Banjaluke, Jovic Mirko iz Borkovica, Javorac Ciro iz Han-Kola, Mihalovic Djordjo iz Malog Prnjavora, Macanovic Manojlo iz Cokora, Milosevic Ostoja iz Bukvaleka, Macanovic Stanoje iz Cokora, Macanovic Nikola iz Cokora, Mirnic Dusan iz Cokora, Ninkovic Milan iz Pavlovca, Ninkovic Mitar iz Pavlovca, Ninkovic Dusan iz Cokora, Narandzic Milos iz Motika, Pavic Dusan iz Motika, Ratkovic Branko iz Bistrice, Saradzic Vaso iz Bukvaleka, Sutilovic Pantelija iz Piskavice, Tadic Trivun iz Motika, Tica Vukosav, Tica Stanko i Trkulja Stojan iz Pavlovca, Vucic Jovan i Vucic Sretenije iz Cokora, Vasic Djordjo i Vasic Cvijo iz Motika, Kovacevic Cvijo iz Piskavice, Grujic Mirko iz Piskavice, Vucic Lazo iz Cokora, Todorinovic Simo iz Sargovca, Savanovic Ratko iz Drakulica, Malesevic Petar iz Motika, Lajsic Dusan iz Svodne...

Pa, koliko ima, ovih nesrecnika? Cijelog zivota sa zemlje u zemlju, iz zemlje na zemlju! I sada, konacno, u zemlju. Odjednom, svih 65. Tako ovdje pise. Java, ili san? Ruzan, uzasan san. Ako je java, ona je jos uzasnija. Hiljade mrtvih, neduznih ljudi. I sve u jednom danu. I na jednom mjestu, takorekuc.

Koliko li razlicitih obrta u samo jednoj noci, ovoj mojoj noci! Bal, muzika, ples, veselje, onaj njemacki andjelcic, zenski stvor iz snova... Onda, ovaj prozivnik mrtvih, hiljada mrtvih. Da, neduzan, u ovoj balkanskoj ludoj noci zamisljas njihove vapaje, njihove zivotne price. Ne vise zivotne, vec mrtve price. Groza! Groza, Roberto Tabijani! I sta sada treba da uradis, Roberto? Robertino, tako me majka, i danas, odmila, zove. Majka? Gdje je moja majka? Moja dobra mama, Kristina. Moze li ona da nasluti moju muku, muku u ovoj prokletoj balkanskoj klanici? Na ovom ukletom tlu, tlu na kojem se ljudi, vijekovima, zatiru i kolju. Kolju se kao divlje zvijeri: bez jasna povoda i vidna razloga... Oh, jadni kraljevski vicekonzule, Roberto Tabijani! Gdje si dosao da nacinis diplomatsku karijeru? Medju zvijerima? I da se zabavljas na njihovim divljackim balovima, balovima vampira. Da, vampira ...

Biblioteka | Sledece: Glava 2

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd