2.

Ime mi je bilo Rade. I ovo je moja prica. Mrtva prica. Jedna od dvije hiljade i tri stotine mrtvih prica. Nase price, sve do jedne, umrle su zajedno s nama. U istom danu: u subotu, 7. februara 1942. godine, po gregorijanskom kalendaru. Tada smo svi mi, Srbi iz Drakulica, Sargovca, Motika i rudnika Rakovac, poklani. Poklani izmedju cetiri sata ujutro i dva sata poslije podne. Za jedan koljacki radni dan. Tacno tako: za jedan koljacki radni dan! Ni vise ni manje. Poklale nas ustase, po tom poslu, iz Zagreba dovedene. Pomogle im domace, svesrdno. A da su u Banjaluku stigli, o tome nista nismo culi. Ni znali. Ni slutili.

Moje selo se zvalo Drakulic. Bilo je odmah pored Banja Luke. Srpsko selo: u njemu zivjeli samo Srbi, pravoslavni Srbi. Lijepo, pitomo, selo. Selo dobrih, cestitih, ljudi. I domacina. Nikada se u nas za medjusobnu svadju nije culo. Za tucu, pogotovo. U selo je, iz grada, vodila siroka cesta. Za nase prilike i potrebe cak presiroka: osam metara. Od nje bi, mi djeca, produzavali uzbrdo, sve do Golog brijega. Otuda pucao sirok vidik, nepregledan: vidjeli se, kao na dlanu, Sargovac, Motike, Banjaluka... Drakulic je vazniji i od Banjaluke, mislili smo, naivno. Ona je dolje, mi gore! Taj pogled je, sa Golog brijega, u proljece, bio narocit: iz zelenila i cvijeca virkaju crveni krovovi nasih kuca, zaseoci oiviceni procvalim vockama - jabukama, kruskama, sljivama, dunjama... Vec tada bi pocinjali da zamisljamo jesen: uzrele socne i mirisne vocke, pune ambare, nocna perusanja kukuruza, pjesmu iz svakog zaseoka. Nase kuce, osim nekih, nisu bile velike. Lijepe jesu, za nas, sve. Namjestaj u njima licio na gradski, posteljina i posudje isto tako, ali se cuvalo podosta starih stvari. One nam, cesto, bile draze od novih: nisu se, nekako, isticale i nametale, kao nove, vec, onako izandjale i potamnjele, kao da su podsjecale na svoje dugo trajanje. I dugo trajanje onih koji su se, prije nas, njima sluzili.

Moja baba Stojka, stara poput tih stvari, o njima posebnu brigu brinula. I o svemu sto je, u kuci i oko kuce, staro bilo. Kada je, recimo, 1941. godine trebalo da srusimo staru, da bi gradili novu kucu, naricala je na sav glas.

- Gradite novu kucu, dvoriste je siroko, ali staru ne dirajte! Svi ste vi, jos i mnogi prije vas, kraj toga ognjista prvi put kmeknuli, iz majcina droba izisli... Ost'vite kucu, ne rusite je - molila je uporno, preklinjala. A kada je jos cula da je, pri rusenju temelja, neko ubio zmiju, niko nije mogao da je smiri i utjesi.

- Kucnu zmiju, zmiju-cuvaricu, ste ubili, kuku meni! Kome je ona smetala, koga, recite, ujela? Kome, tesko nama, zlo nan'jela? Vec je, sto se kaze, kucno nam sljeme i tjeme cuvala. Daj, premilostivi Gospode, da ovo izdobri, ali...

Kuca je rasla brzo, kao iz vode, na baba-Stojkinu kuknjavu smo sasvim zaboravili. Stariji se bavili svojim poslovima, mladji svojim.

I to ljeto je, za nas, mlade, bilo puno radosti. Zbog kupanja u Sirokoj rijeci, nasoj rijeci. Na Sargovacku rijeku smo isli rjedje. Nasa je bila i sira, i dublja, i, nama, ljepsa. Oko nje se, najzad, sakupljalo neuporedivo vise nas mladih. I djece. A sto vise djecurlije, to vise graje, veselja, gnjuranja, ronjenja... Ja sam volio da se iz te vreve ponekad izdvojim, da legnem, negdje na livadu. I da, dok vjetric oko mene carlija, slusam sapat trava. Caroban, neopisiv sapat. I da udisem, punim plucima, mirise poljskog cvijeca. I da, jos, posmatram beskrajnu nebesku plavet, iznad sebe...

Moji seljani nisu bili narocito bogati, ali su rado davali: vise po srcu nego po imanju, gdje god je trazeno. Nasim susjedima, Hrvatima, iz Motika i Sargovca, svoju zemlju su dali. Veliku parcelu, nedaleko naseg, za njihovo groblje. Da bi i oni, ljudski i po bozjim zakonima, mogli da sahranjuju svoje mrtve. Oni, eto, nisu uspjeli da se dogovore oko zemljista za svoje groblje: da svako dade pomalo, da groblje naprave. U Motikama, ili u Sargovcu. Ili negdje izmedju njih. Onda im mi poklonili: niciji mrtvi nisu krivi za neslogu zivih! Tako smo mislili, svi u nasem selu. A oni nam bili zahvalni. Mnogo zahvalni, kazali su, za sva vremena. Govorili da nam tu dobrotu nikada nece moci, ni htjeti, da zaborave. Dok je svijeta i vijeka, nikada. Tako su kazali. Mi im, naravno, vjerovali : kako da ljudi ljudima ne vjeruju?!

Sada je nase selo, Drakulic, selo mrtvih. Poklani smo, rekoh, svi, u istom danu. Bili i nema nas! Poklale nas ustase, Hrvati. Prezivjelo je, pukim slucajem, tek petnaestak dusa: spasao ih mlinar Marko Lipovac, Hrvat iz Budzaka. Hriscanin sam, dusa mi je krstena, hocu da se istina zna. O svemu pa i o Marku Lipovcu. Puna istina. Istinu nikada i niko nije uspio da prikrije. Tako su mene ucili: u crkvi nas svestenik, proto Dusan Mackic, u kuci otac Mihajlo, u sargovackoj osnovnoj skoli uciteljica Dobrila, u banjaluckoj Realnoj gimnaziji kateheta Radovanovic. Ponavljali, svima nama, rijeci Svetog Pisma: Ne ubij, ne slazi, ne ukradi! Nas su pobili, slagali, pokrali. I vjerovali, pri tome, da se ta istina nikada saznati nece. Sada smo, mi mrtvi, tu. Vratili se, po volji Stvoritelja, ili kosmickom greskom, da svjedocimo. Da optuzimo, isto tako. Jer, sve sto se na planeti Zemlji dogadja, svakoga trena, svoju zivu sliku i rijec predaje beskrajnim kosmickim prostranstvima. Bio sam gimnazijalac, cetvrti razred, tako nam profesor Nikola Kozomora objasnjavao. Bio je matematicar, dobar matematicar. Covjek, isto tako. I saljivdzija, iznad svega. Volio je, izgleda, i fiziku. U nju nas, ponekad, u slobodnom vremenu, upucivao. Sve nekako u sali, neobavezno i bezvezno. Ali zanimljivo, sa ozbiljnim poukama.

- Ako - znao je da kaze - namignete nekoj koleginici, na odmoru i slicno tome, vi mislite da ce to vidjeti samo ona. Ne! Ta slika, istog trenutka, odlazi u vasionu. Poljubite li, vi mangupi, svoju djevojku u nekom cosku, odmah uobrazite da je to samo vasa tajna. Ni tu nema tajne, nikako. Slika je vec stigla u vasionu. Ili ako, recimo, od nekog kolege prepisete rjesenje zadatka iz infinitezimalnog racuna, pa pomislite da se to nikada saznati nece, prevarili ste se: slika je istog trena odleprsala, na krilima elektromagnetnih talasa, pravo u kosmos. Otuda ce se, jednoga lijepog dana, vratiti. Na ciju bruku i sramotu? Na vasu bruku i sramotu! Tako...

Mi, djaci, znali smo njegove nebrojene sale. One koje jesu, i one koje nisu za prepricavanje. Posebno one u stihu. Izrecitovacu samo dvije. Prva nosi naslov "Najpametniji covjek"!

Poslovica jedna,
Poznata je svima,
Pop najvecu pamet
Katolicki ima.

Jer u braku niko
Zna da nema srece,
I vjencava svakog
Samo sebe nece.

I svi se, podjednako ucenici i profesori, od srca smijali toj vedroj pjesmici. Osim fra-Zvonka Bubala. Zbog cega, kasnije cu to objasniti. Jedino bi on, kao i uvijek, bio mrgodan i natusten. Kao da ce munja iz ociju njegovih sijevnuti. Ne, ne munja! Munja je svjetlost, makar i kratkotrajna. Vec mrak, ponorni, adski, neprozirna nevidlica. Nevidlica od koje se srce steze.

Drugoj je naslov "Losi nastavnici". Nju smo, narocito nju, zbog vjecitog, svevremenskog, sukoba izmedju profesora i ucenika, napamet rado ucili. U njoj profesor Kozomora, kao, pobija direktorovu tezu o losim nastavnicima:

Prijatelju, rekoh njemu,
Suvisna je ta vec tema,
Radi toga sto losijeh
Nastvanika u nas nema.

Jer od sviju nastavnika,
Sto je bilo od zla gore,
To je, vjeruj, za vremena,
Otislo u direktore.

Jos ako je od njih koji
Kao jaci adut ost'o,
Tad siguran budi da je,
On direktor davno post'o.

A od kog se od njih mogla,
I volovska cuti rika,
Onda je on za nagradu,
Otis'o za nacelnika.

I, na kraju, ako nekom
Nije bila pamet bistra,
Laktovima on je svojim
Progur'o se za ministra!

Nas su, u svakoj prilici, ucili da volimo ljude, da im vjerujemo, da ih, bez obzira na vjeru i naciju, postujemo. Narocito svoje profesore. Mi smo njih voljeli, skoro sve. Kateheta, nama pravoslavcima, bijase Nenad Radovanovic. Siroka kultura, mnogo znao! Znao ne samo nauku o vjeri nego i matemamatiku, fiziku, grcki, istoriju... Nista nas, pa ni nauku o vjeri, nije tjerao da ucimo na silu. Zato, valjda, i danas pamtim rijeci proroka Mojsija, iz Postanja: U pocetku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bijase bez oblicja i pusta, i bjese tama nad bezdanom; i duh Bozji dizase se nad vodom. I rece Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame...

Pamtim i svete pouke iz Jevandjelja po Mateju. Pazite da pravdu ne cinite pred ljudima, samo zato da vas oni vide; inace plate nemate od oca svojega koji je na nebesima - rijeci su iz Jevandjelja. Zatim ovo: Kada dakle dajes mislostinju, ne trubi pred sobom, kao sto cine licemjeri po zbornicama i po ulicama, da ih hvale ljudi... A ti kada dajes milostinju, da ne zna ljevica tvoja sto cini desnica tvoja... Tako da bude milostinja tvoja tajna; i otac tvoj koji je vidio tajno, platice tebi javno... I kada se molis Bogu, ne budi kao licemjeri, koji to rado po zbornicama i po raskrscu na ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi... A ti kad se molis, udji u klijet svoju, i zatvorivsi vrata svoja, pomoli se ocu svojemu koji je u tajnosti; i otac tvoj koji vidi tajno, platice tebi javno... A kad se molite, ne govorite mnogo, kao neznabosci; jer oni misle da ce za mnoge rijeci svoje biti usliseni... Ovako dakle molite se vi: Oce nas koji jesi na nebesima, da se sveti ime tvoje, da dodje carstvo tvoje, da bude volja tvoja, na zemlji kao i na nebu...

Islamsku vjeronauku predavao, djacima-muslimanima, neki hodza Dervisevic, kojega sam vidio samo nekoliko puta. Katolicku, katolicima, fra-Zvonimir Brekalo, za kojega se ispotiha, medju nama, govorilo da je zakleti ustasa. Ja, priznajem, nisam znao sta to znaci, pa mi je jedan moj drug, zvao se Jankovic, kazao da je svaki zakleti ustasa spreman zaklati covjeka kao pile. Cak ako ga nikad ranije vidio nije, ako mu, dakle, ni na koji nacin, i nista, nije mogao da skrivi. Nisam, zaista, to mogao da shvatim, niti sam dalje pitao: da pred Jankovicem, i drugima, bukvan ne ispadnem. Kasnije sam zaista cuo da je taj Brekalo klao Srbe, cak i u nasem selu. Ni tada nisam vjerovao: kako da neko predaje nauku o vjeri i da, istvoremeno, kolje ljude koji mu nista skrivili nisu.

Prirodopis nam predavao Branko Novkovic, covjek dobre duse i krhka zdravlja. Svaku nasu lose naucenu lekciju, on je dozivljavao, maltene, kao licnu tragediju. Njegov predmet smo savladjivali s najvecom ljubavlju: da ga ne razalostimo. I Bozidara Nikolica, slikara, takodje smo mnogo voljeli: nije bio nasilan, pretjeran u zahtjevima, vec pomalo rasijan, dobricina. To bi se, mozda sa jos vise razloga, trebalo reci i za profesora pjevanja Vladu Milosevica. On je bio i nas horovodja. Nenadmasan, tako se pricalo. Dr Rudolf Siber, profesor filozofije i njemackog jezika, vec je svojom krupnom pojavom ulivao postovanje. Znanjem, pravicnoscu i strogoscu , jos vise. I geografa Dervisa Tafre se dobro sjecam. Slovio je kao izrazito jaka licnost: sve sto misli, to kaze. Sto na umu, to na drumu! Pricalo se da, o sebi, stalno, uprkos svom imenu i prezimenu, govori kao o Srbinu. Jednom nam je na casu, kao uzgred, kazao da su se njegovi preci, prije nego sto su primili muhamedansku vjeru, zvali Stojovici. Ili Stojanovici, tako nesto. I kada su u Gimnaziju dosle ustase, izjasnio se kao Srbin, zahtijevajuci da i njega, sa ostalim Srbima, prognaju u Srbiju, pa je prognan... Srpski jezik nam predavao Mato Dzaja. Odlican profesor, strog i pravican. Istoricar Zivojin Pejatovic, poglavlje je za sebe: zbog zaokupljnosti Slovenima. Ma o cemu predavao, morao je, makar jednom recenicom, da se njih dotakne.

- Od vajkada su Sloveni - ponavljao je zaneseno - zauzimali vrlo vidno mesto na pozornici svetske povesnice. Njihovo prisustvo se naslucuje jos na izmaku onog praistorijskoga doba, tamnog doba, odakle se probijaju tek prvi zraci povesnicke svetlosti. Njihova indoevropska pradomovina bese, pre vise od pet hiljada godina, u prostranim nizinama izmedju reka Odre, Visle, Dnjestra i Dnjepra, odakle su se raseljavali, vekovima...

Objasnjavao je da grcki istoricar Herodot, u petom vijeku prije Hristova rodjenja, spominje slovenska plemena - Neure i Budine - kao skitsko roblje, da punih pet vijekova iza toga nema pisanog traga o njima, da bi ih rimski istoricari - Plinije Stariji, Tacit i Prokopijus - spominjali kao Venede, Vente, Venete, zatim kao Sorabe i Sorbe.

- Na sta vas ova imena podsecaju ? - pitao bi zivo, uperenim kaziprstom prelazeci preko nasih lica, i odmah sam dodavao : 'Sorab, Sorb, zar vas to ne podseca na Srb, Srbin! I sta nam jos ovo govori? Da su Srbi jedan stari, prastari narod, da nisu ni skorojevici ni nikogovici...

Stare Slovene je, vrlo slikovito, opisivao kao plave, veoma visoke, snazne lovce, ribolovce i ratnike, ljude blage naravi, koji su medjusobno - slovili.

- E, sta znaci ovo slovili? - pitao bi pa, ne mogavsi da saceka neciji odgovor, davao ga sam. 'Govorili i, uprkos razgranatosti i mnogoljudnosti zajednice, jedni druge razumeli. Verovali su u nadprirodna bica i mnoge, vise i nize, bogove - Svetovida, Peruna, Dazboga, Stariboga, Crnoboga, Volosa, Horza, Mokosa, Svaroga, Triglava, Radigosta, Crnoglava - kojima su zreci prinosili zrtve, pravili idole, trebista i svetilista. Uvazavali su, isto tako, moc vila i rusaljki, kao i vampira i vestica...

Ta vjerovanja su se, objasnjavao bi dalje, zadrzala veoma dugo: ne samo kod Rusa, Malorusa, Bjelorusa, Poljaka, Luzickih Srba, Ceha i Slovaka, koji su u pradomovini ostali, vec i kod nas - Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara, koji smo se do sedmog veka na Balkan selili. Zakljucivao bi manje poletno:

- I ovo je, gospodo, vazno: uvek smo bili svesni svoje slovenske uzajamnosti i opet se, na zalost, veoma cesto medjusobno zatirali. Plasim se da ce se to ponoviti, vrlo brzo...

I ta slika je, vjerujem, stigla u vasionu, jos prije ustaskih pokolja u nasim selima - Drakulicu, Motikama, Sargovcu i rudniku Rakovac. Otisla u kosmos, svemir, da se ponovo vrati. Sada se, evo, vratila. Kao sto ce se, van svake sumnje, prije ili kasnije, pred covjeka vratiti sve sto se, od postanka svijeta, na Zemlji dogadjalo. Covjek ce se susresti sa citavom svojom prosloscu, prosloscu planete Zemlje: njenom uzarenom loptom, kasnijim vulkanima, morima i okeanima, ledenim pustinjama, prvim zivim stvorovima. Susresce i cudovista toga vremena, ogromna i zastrasujuca: letece gmazove, arheopterikse, dinosauruse. Pravednici ce sigurno i bezbolno prezivjeti, gresnici ce silno patiti. Jao, gresnima!

Mi, Srbi, poklani, rekoh, u subotu, 7. februara 1942. po gregorijanskom kalendaru, nismo bili gresni. Moji seljani su obdjelavali zemlju i zene, sijali zita, voce i povrce, pekli rakiju i pekmez. U jesen ostavljali dunje po sobama: da im i zimi mirisu, do mirisa bozicne pecenice, pa i dalje. Isli u crkvu, redovno. Molili se Isusu Hristu i svim svecima, slavili predano svoje krsne slave i ostale bozje ugodnike. Tudje, ni u primisli, nisu uzimali. Nas je, stoga, kao mucenike i pravednike zemaljske, Gospod, na ne-besima, obilato nagradio: rajskim mirom i beskrajnim blazenstvom! I sada smo tamo, samo su se duse nase, pedeset godina iza pokolja, medju ljude zemaljske, svjedocenja radi, vratile. I to samo za tren. Da mi, poklani Srbi, cijelu istinu zivim Srbima kazemo. Da ih suocimo s njom. Da im se ona ne ponovi, nikad. I da ih, zbog zaborava prema nama poklanima, posramimo: predugo su, cak pet desetljeca, cekali da nam tijela, u smrti, sjedine! Zbog zaborava prema ubicama nasim, takodje: pristali su da dzelati i zrtve, avaj, budu izjednaceni. Na prastanje su, po ucenju Svevisnjeg, duznost imali, na zaborav nikako!

O nasem selu, Drakulicu, o njegovoj proslosti, niko nije mnogo znao. Jednom, sjecam se, nabasao neki putnik, trgovac, probisvjet, sta li je on bio. I pitao seljane, okupljene na Armanu, jedne nedjelje, ljeti:

- Zna li neko od vas zasto vam se selo zove tako, Drakulic? Stariji slijegali ramenima. djevojke i momci igrali kolo, pjevali, zabavljali se. Niko i nije bio oran da sa neznancem razgovor zapodjene. On ponovio pitanje:

- Zar niko, zaista, ne zna zasto se ovo selo, Drakulic, tako zove?

- More biti da i znamo, ali sada se odmaramo. Sveta nedjelja je danas... - odgovarali mu nehajno. Onda sam ja, tom dosljaku, ispricao ono sta sam negdje davno cuo, ali u sto nisam mnogo vjerovao. Da se, kao, neki mladic, Licanin, tek zenio, krsnom djevojkom, nevidjene ljepote. Docuje to, u tom dalekom turskom vremenu, beg, dodje mu pred kucu, medju svate. Jahao je mrkova, tamna kao mrkla pomrcina. Uz njega jos sest Turaka, do zuba naoruzanih, na konjima, vodeci osmog konja, takodje osedlana.

- C'o sam, Vlase, da ti je mlada haman lipa. Hajde, pohiti, dovedi je... Hajde, bolan, necu joj nista. Samo da je vidjam... - kazao beg mladozenji mirno, ne sjahujuci s mrkova. A stariji ljudi, sve sami ugledni domacini, cujuci za mladozenjinu mogucu nevolju, govorili begu, molili ga:

- 'Ajde, cestiti beze, sjasi. Neka sjasu i tvoji momci. Okr'je- pite se, ti i tvoji momci, ovim sto imamo, sto je Bog da'... Onda beg zaista sjahao, sjahali i njegovi momci, prisli soframa sa svekolikim icem i picem, pa beg mrgodno zapovijedio:

- Smista da ste, daleko od mojih ociju, sklonili tu prasecinu! I da ste nam namah donili novi hastal, zdjele i nozeve, sa janjecinom. Ili jarecinom. Sve neka bude na cistoj serdjadi. Neka i bukare za vino budu nove i ciste. Sve, haman, mora da bude ucinjeno dok ja pripravim ovaj cibuk! - dodao, iza silaha izvlaceci svoj dugi cibuk sa duvanom i ostalim priborom. Sve je ucinjeno brzo i po njegovoj volji, pa su Turci, oko kojih je domacin, mladozenjin otac, cijelo vrijeme objeda poskakivao, jeli i pili, bez prestanka. Jos jednom im domacin dolio vino u bukare, oni ga ispijali zadovoljno, grgucuci. Iza toga, sve jednako podrigujuci i gladeci se po nabreklim stomacima, ponovo pripalili cibuke. Svi. Beg je, lagano puckajuci mirisavi duvanski dim iz kamisa, odjednom zatvorio oci: cinilo se da spava. Vise i nije licio na onog opakog turskog silnika, vec je neodoljivo podsjecao na nekog dobrog djeda, starca, kojega su obilno pice i ice sasvim savladali. Ali... On se odjednom trgnuo, otvorio oci, pa smjeskajuci se lukavo, kazao:

- Eh, sve je ovo, domacine, lipo bilo! Nego, da vidimo poradi cega ono mi dojdosmo. Dovedider, Omere, mladozenju i mladu mu. Pa da, sucur Velikome Alahu, uzmemo put pod noge...

I ode taj Omer, i dovede mladozenju s mladom, i narod se skupi oko njih, i zgomila se, svuda uokolo. Tada on, mladozenja, nekako sramezljivo i ponizno, procijedi:

- Evo je, cestiti beze, to je ona, moja Koviljka... Moremo li sade otici?

- Mores, mores, pohiti... Samo idji. A ona ce sa mnom, samo za veceras...

Jos beg nije, prema toj prici, do kraja izustio ni ono "veceras", a mladozenja iza pojasa trze skrivenu nozinu pa, dok Turci nisu stigli okom da trepnu, prereza mu grkljan. Nastade silna vika, galama, gungula, ali mladozenja, kao krilima nosen, zamace u sumu. On je, tako se prica, bjezao glavom bez obzira, danima, sve dovde. Sakrio se, kao, u najguscoj sumi, iznad danasnjeg Gornjeg Drakulica, medju dracama. I kada su ga seljani prvi puta vidjeli, ispricao im on svoju tuznu pricu, zamolivsi ih da ga Turcima ne odaju:

- Srbin sam, braco, kao i vi sto ste. Prezime mi je Drakulic. I Bog mi je je, izgleda, odredio da kosti ostavim medju ovim vasim dracama...

- Zanimljiva prica, prazna prica! - uzviknu taj neznanac, salivsi niz grlo jos jednu casicu rakije. 'Nije to, momce, bio - nastavi on odmah - Licanin. Nikakav Licanin ni Drakulic, vec Drakula! Drakula, glavom i bradom. Jesi li cuo za Drakulu? I, spominje li se, u toj prici, da je narod u Drakulicu, iza toga, naglo poceo da umire, bez vidna razloga, sa dva, jedva vidljiva, ugriza na vratu?' - upitao je, unoseci mi se u lice.

Videci da sam sasvim zbunjen, da o tome nista ne znam, objasnio: da tu, bice, vise nema nikakve sumnje da je taj vajni mladozenja bio Drakula, glavom i bradom, licno. Ili neki njegov nasljednik, mladji vampir. Da je prvi Drakula, u davna, pradavna vremena, bio vladar u Transilvaniji, u danasnjoj Rumuniji, ime mu bilo Vlad. I bio grof, bogat covjek, naravno. Danju je, kao i svi vladari, svojom zemljom upravljao. A nocu, kada njegov narod usni, u svoje vampirske pohode kretao, svoju crnu i dugu kabanicu u krila pretvarajuci.

Tada bi, probusivsi im sa dva izduzena prednja zuba vrat, svojim usnulim zrtvama krv ispijao. Njih, eto, usmrcivao i sebe hranio. To mu, u stvari, bila jedina i najsladja hrana. Napomenuo, pri kraju, da on, Drakula, ni sam nije znao da je vampir. Niti da se njegovo zlo sjeme rasipa i raznozava, svuda. Na kraju mi rekao:

- Zapamti dobro: ovdje ce ponovo doci Drakulina djeca, neki novi drakulici. I poklati vas, sve do jednog, krvi se vase napiti. Po vama pasti, kao crne ptice, zatrti vas. Ni za grobove vase nece se znati...

Zaboravio sam, sasvim, predskazanja tog cudnog namjernika, smatrao ga nadobudnim prorokom, zanivijetalom i bezveznjakom. Stoga, eto, nikada i nikome do sada, ovo nisam kazivao. A kada sam, one crne subote, 7. februara 1942. godine, ustase u nasem dvoristu vidio, kroz mozak mi sijevnule neznanceve rijeci. Drakulici! Crne ptice! Rasporedjeni ukrug, oko nas, u crnim uniformama, na razgazenoj snijeznoj bjelini, ustase su zaista licile na crne gavranove. I iz grla njihovih, cinilo mi se, jedino se culo prozuklo graktanje, stravican nagovjestaj nase smrti. Jedan od njih, zdepast i krivonog, sa cinovima na ramenima, i ordenjem na grudima, stajao uz ogradu, na suprotnoj strani od mene. Nesto citao. Sta, o cemu, nisam uspio odmah da shvatim: cinilo mi se da on i nije ljudski stvor, vec zloguki gavran. I da, umjesto usta, ima dugacak crveni kljun, iz kojega, cim ga otvori, pokuljaju oblacici crne pare. I kod ostalih ustasa, koji su nervozno tapkali po snijegu, premjestajuci tezinu tijela s noge na nogu, isto tako.

Onda se taj zdepasti ustasa osvrnuo, grleno uzviknuo:

- Evo ga, zupnik Filipovic!

Ja sam njega, fra-Vjekoslava, znao. Prolazio je, dosta cesto, kroz nase selo, kada bi isao, radi sahrana ili za Dan mrtvih, na Katolicko groblje, ono za koje su im nasi seljani, uvrh Drakulica, zemlju poklonili. I odjednom mi, priznajem, laknulo. Slika gavranova na snijegu, koja me cijelo vrijeme opsjedala, naglo je nestala. Uvjeren u bezrazloznost svoje strijepnje, pred samim sobom, bijah posramljen. Fratar je tu, svesteno lice, covjek koji Bozju misao na zemlji tumaci - razmisljao sam sada smirenije - i nikavo zlo, u njegovom prisustvu, ne moze da nam se dogodi. Naprotiv...

- Gdje vam je - priupita fra-Filipovica zdepasti - Brekalo, fra- Zvonko?

On, Filipovic, samo rukom, nemarno, pokaza na susjedni zaseok, pa viknu:

- Ustase - castnici, docastnici i bojovnici - vas je ovamo, u ovo miesto velikoga grieha i grko-iztocne sizme, odputio nas dicni Poglavnik, uz naputke onoga Gospodina, Isusa Krista, koji je na kriz raspet glede obrane nase svete viere katolicke. Stoga, vasa je sveta zadaca da ove pogane krpuse sa cistoga hrvatskoga tijela uklonite. Tako cete, svijetla obraza i mirne saviesti, pred Gospodina nasega, i Poglavnika nasega, moci da stanete. A kada, uz najvecu priljeznost i savjestnost, posao okoncate, svima vama cu oprost grijeha kod Gospodina iznova izhoditi... - obecao je, smijeseci se jedva primjetno, dok je desnim ispruzenim dlanom, lijevi drzeci na opasacu sa pistoljem, ucinio nagao pokret, kao kada se nekom naredjuje da reze, sijece, kosi.

Mozda je kazao jos nesto, ne sjecam se. Znam, sasvim sigurno, da je u nase prostrano dvoriste bilo satjerano kojih cetrdesetak, mozda i vise, mojih rodjaka, Piljagica. I da su se one ustase, poput hijena, bacili na njih, da je nastupilo jezovito zapomaganje. Na mladju mi sestru Savku, koja je stajala tik uz mene, navali jedan mlad ustasa, jos djecak. Poce da je napastvuje, pred svima nama.

- Ne daj me, braco, ne daj me! - kriknula ona uzasnuto.

Skocio sam, u magnovenju, na tog momka, snazno stegao njegov tanki vratic. Cinilo mi se da cujem kako mu krcka vratna kicma, kako mu iz grkljana dopire krkljanje. Mislim da su se moje ruke, u tom trenu, pretvorile u velika klijesta, celicna. I da sam se, nekako, sav u klijesta pretvorio. Ne znam. Jedino se jos sjecam tupog, vrlo snaznog, udarca u moj potiljak. Nicega vise. Bas nicega...

Biblioteka | Sledece: Glava 3

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd