3.

Ime mi je bilo Ruza i ovo je moja prica. Mrtva prica. Jedna od dvije hiljade i tri stotine mrtvih prica. Nase price, sve do jedne, umrle su zajedno s nama. U istom danu: u subotu, 7. februara 1942. godine, po gregorijanskom kalendaru. Tada smo svi mi, Srbi iz Drakulica, Sargovca, Motika i rudnika Rakovac, poklani. Poklani izmedju cetiri sata ujutro i dva sata poslije podne. Za jedan koljacki rani dan. Tacno tako: za jedan koljacki radni dan! Ni vise, ni manje. Poklale nas ustase, po tom poslu, iz Zagreba dovedene. Pomogle im domace, svesrdno. A da su otuda stigle, o tome nista nismo culi. Ni znali. Ni slutili. U mom selu, Drakulicu, sve teklo sasvim uobicajeno, najobicnije. Pricalo se tada, doduse, medju starijim svijetom, sapatom i porijetko, da postoje nekakvi pobunjenici. I da oni, nocu, ruse prugu. Od Banjaluke, sve do Zagreba. Iz Drakulica, govorili su, nema tih pobunjenika, zbog toga se ne trebamo bojati. Ali, da u grad, Banjaluku, bez velike potrebe, niko ne treba da ide: tamo su mnogi Srbi poklani. I jos ih, sada, kolju, ubijaju. Jednom je moja majka, vrlo zabrinuto i u po glasa, spominjala imena nasih mjestana - Nenada Todorinovica, Djurdja i Koste Glamocanina, Ratka i Krstana Stanko- vica, Milosa i Ilije Piljagica, Mitra i Dusana Mitrovica. Kazala da su pali u njemacko zarobljenistvo, da se, blagi Boze, o njima nista ne zna. Sve mladi ljudi, u najboljim godinama...

Ja se nekako nisam trudila da pamtim te price. Imala sam svega sedamnaest godina, bila lijepa. Najljepsa u selu, tako su svi govorili. I sanjala samo jedno: svadbu! Vidjela sam, eto, prije pet godina, prvi puta, jednu nezaboravnu svadbu. Zenio se, u nasem selu, Vaso Mitrovic, zvani Zele, sa Dusankom Perduv iz Budzaka. Svadba, rekoh, bila velika, neobicno svecana, zadivljujuca. Kao u bajci. O njoj, kasnije. Sada o mom snu: da se udam. Da me uzme dobar momak pametan, pazljiv, lijep, iz cestite porodice. Da me taj mo- mak i porodica mu vole, da i ja njih volim. Da, svuda i svi, o tome pricaju. Da izrodim mnogo djece - zdrave, jedre, bucmaste, pametne. Da budu malecka, da, poput pilica, stalno pijucu za mnom. Da, poneka, lice i na pacice: da budu krivonoga, da se, kada trckaraju, obucena u sarene gegice, geguckaju. Jos da im nadjenem najljepsa imena. Zenskoj djeci: Ljuba, Jagoda, Malina, Milica, Ruzica, Savka, Nada... A muskoj Ljubomir, Dragan, Milan, Milovan, Milenko, Bogoljub... Pa da, onda, jedni pitaju: cija li su, kao, ono djeca, onako uredna i pametna? A da, kao, drugi kazu: zna se cija su, Ruzina, Ruze Stijakovicke!

U nasem selu je bio takav obicaj - da i poslije udaje, po djevojackom prezimenu mladu imenuju. Tako su one do smrti ostajale Piljagicke, Mitrovicke, Todorinovicke, Brkovicke, Katalinke, Glamocanke, Kocicke, Stijakovicke... Ili, ako su dovedene iz drugog mjesta, onda Zmijanjke, Slatinke, Ljevcanke, Zupljanke... I tako, ako je cestita, mlada ce sluziti na ponos i diku plemenu i mjestu odakle je. Ako nije, na tesku bruku i sramotu, za duga vremena.

Ponekad bih, u tim sanjarenjima, znala da se zablenem u nebo: kada oblaci, noseni vjetrom, onako paucinasti i bijeli, poput pamuka, jure nebeskom plaveti. I da ih, zavisno od oblika i velicine, razvrstavam: ono mi je mladozenja, ono sam ja, ono je kum, djever, djeverusa, stari svat, vojvoda... Ako bi, iza toga, pocelo da grmi i sijeva ne bi mi smetalo, nimalo. Zamisljala bih da moji svatovi prangijaju i pucaju, da grmljavina dolazi od topota konjskih kopita: svadbe su u nas, uvijek, bile pucnjavom i tutnjavom pracene. Sto poznatije porodice, mladozenjina i mladina, to vise pucnjave i tutnjave! A tu svadbu, Dusankinu i Zelinu, svi su, u Drakulicu, prepricavali, godinama. Oboje su bili lijepi, nevidjeno lijepi. Ona sva u bjelini, sa slajerom i bijelim cipelama na nogama. On u tamnom odijelu, gradjanskom: sa kravatom i maramicom u lijevom dzepicu. Nju je, saputalo se, obukla, i za svadbu dotjerala Joka Cvijeticka, a frizuru joj sredila prava frizerka, iz grada, Stojanka Mihajloviceva. Mi, djevojcurci i momcici, znatizeljni i neobuzdani, za svatovima odlunjali u Budzak, u Perduve. Za njima jurili, lomatali se. djecija pamet, djecija posla! I vaznije svatove sam zapamtila, sve. Kum im i kuma bili Drago i Jelena Roguljic, stari svat Vid Mitrovic, vojvoda Djuradj Mitrovic, barjaktar Branko Piljagic, djever i djeverusa Jovo i Koviljka Stijakovic... Obicaj je bio da djeverski par budu posljednji mladenci u selu. I da budu lijepi, sto je moguce ljepsi. I iz casne porodice. Tako ce, vjerovalo se, i porod novih mladenaca biti lijep, zdrav, castan i pametan. Svadba je, u nas, smatrana velikim dogadjajem, narocito za mladozenjinu i mladinu porodicu. Zato su u svatovima bila Zelina braca Milan i Mladjen, sestra Mara sa muzem, Jovanom Milanovicem iz Rebrovca. I Dusankina majka Djuja, udovica, budnim okom mjerka svoju djecu - sinove Rajka, Mitra, Urosa i Stanka, kcerke Maru i Dragicu. Pogledom im zapovijeda, migom: treba se pred buducim prijateljima, rodbinom i komsijama danas pokazati. Nicim se, ni najsitnijim previdom, ne osramotiti.

Momo Stijakovic razvlaci svoju veliku harmoniku. Ona bljesti, presjava se, kao da je sva od srebra. Uvija se i vrti kolo. Svuda pjesma, pocikivanja. Treste puske i pistolji. Kruze pljoske i boce sa rakijom, stolovi prepuni raznolikog jela i pica. Ni u tome mladina porodica danas ne smije da podbaci. Da neko gladan ili zedan odavde ode, da, mozda, ruznu rijec o njihovoj kuci kaze. To nikako, Boze sacuvaj!

Stari svat i vojvoda, Vid i Djuradj Mitrovic, traze da se, najzad, mlada izvede. Drze se, kao, vrlo ozbiljno, vazno. Vele da zele vidjeti zbog koga, i cega, su ovamo dosli. Da oni tu, u Perduvima, kako misle, imaju nesto svoje, sto njima, Mitrovicima, pripada...

- Ko se prima sestre moje, od volje do nevolje? - pita, takodje vrlo ozbiljno, Dusankin brat Mitar Perduv.

Nastaje opsta vreva, galama. Svaki cas se, izmedju svatova, javi poneki momak, saljivdzija, tvrdeci da je bas on taj pravi, mladozenja. Mitar ga malo razgleda, nesto priupita, pa, uz blagi prijekor, vraca medju svjetinu. Ta svjetina njih, lazne mladozenje, zadirkuje, gura ih, smije im se neobuzdano i neumjereno. Stari svat, koji mora sve da vidi i da cuje, daje sada mig Zeli da on stupi pred buduceg suraka.

- Ja se - kaze Zele odlucno, prilazeci mu - primam sestre tvoje, od volje do nevolje!

Ponovo vika, sale na racun mlade i mladozenje. Neko od svatova prosu pregrst sitnisa na mladin bijeli slajer, na glavu. djecurlija, jurisajuci na metalne petoparce, desetice, krune, police i dinare, rusi sve oko sebe. Veru se ispod svatovskih nogu, pretrazuju travu, ceprkaju po zemlji. Mladina rodbina se polako oprasta od nje.

Ja, obuzeta snovima o svojoj buducoj svadbi, hocu sve da zapamtim, da znam. Kada se jednom budem udavala, razmisljam tako, da nigdje ne pogrijesim. Zato, ispod oka, sve pomno motrim, pamtim. Majka Djuja Dusanki nesto dugo sapuce, bice da je savjetuje, sta li. I ostali se s njom ljube, grle je. Stari svat zahtijeva da se svatovi pripreme za polazak, prema Crkvi "Svete Trojice", u gradu. Tamo treba da se, kazu, obavi vjencanje. Ispred svih je barjaktar, Branko Piljagic, na konju. Visoko uzdigao zastavu, s velikim kraljevskim grbom. Neodoljivo podsjeca na jednu sliku iz moje citanke: Kosovski junak Bosko Jugovic, onaj iz narodne pjesme o devet Jugovica i desetim starim Jug- Bogdanom! Novembar je, duva poprilican vjetar, pa se zastava stalno vijori, leprsa, kao da svatovima nesto sapuce. Iza barjaktara su, u limuzini, kum i kuma Roguljici, zatim stari svat i vojvoda. Prati ih sest fijakera. Cak sest fijakera, punih svatova! Nikad do tada, Presveta Bogo-rodice, nesto takvo nisam vidjela. Pa jos sedam stajer- vagena, konjanici, limuzine. Gledam ih kako odmicu prema gradu, ponovo zamisljam: da je ovo moja svadba, moji svatovi. I da mene svjetina, s obje strane ulice, gleda i mjerka, divi se meni i mojoj svadbi...

Mozda sam nesto tada, sasvim nesvjesno, glasno izgovorila, uzviknula. Jer, brat Milos me, prilicno grubo, povuce za ruku, upita sta sam to rekla. Ja se pravdam da nista nisam, ni rijec, izustila, da se to njemu pricinilo. Tako sam se, valjda, sva smusena, nesto pravdala. Nije mi, ocito, povjerovao: kratko odbrusio da lazem, naredio da krenemo, odmah, kuci. Vec od dvanaeste, ako je djevojcica razvijena i lijepa, nju redovno, kada je izvan svog sela, prati neko od kucne celjadi: da je sacuva od nezeljena susreta, napasna svijeta, moguce ruzne rijeci. Ona je, naravno, duzna da slusa rijec starijeg. Bez opiranja, bespogovorno. I ja sam brata Milosa, mada bez radosti, odmah poslusala. S ostalima se vratila u Mitrovice: da tamo povratak svatova sa vjencanja, iz crkve, docekamo.

Kuca Stevana Mitrovica, Zelinog oca, za koga se pricalo da je nekakav solunac, i ono solunac svi izgovarali s ocitim postovanjem, bijase velika. I kucno dvoriste, sada prepuno veselog svijeta, bilo je prostrano, ogromno. Ili se meni, tada, tako cinilo. A svatovi?

Ispred svih, prema kuci juri jedan fijaker, pucnjavom i necijim podvriskivanjem najavljuje dolazak svatova. Odmah stade kolo, utisa se pjesma, zanijemi pricljiva svjetina. Svi , kao cavke, navalise na dvorisnu ogradu.

- Djuradj Glamocanin, niko nego on! U zivot se kladim - sve nadjacava glas meni nepoznate covjecine - da je Djuradj. Boljeg fijakera, ni konja, niko u okolini od njega nema. Da se kladimo, evo petobanke, da je on...

Ta covjecina, sto je mahala onom petobankom, odjednom se utisa, prestade da vice. I da je vikao, niko ga ne bi cuo. Sada se jasno naziru bijeli mladin slajer i odjeca, to je ono sto se ceka i iscekuje. A posto je mlada u tom fijakeru, onda je to sigurno Mitrovica, niposto Djurdjev fijaker nije!

Iz tog fijakera, u dvoristu, posljednja izidje mlada, Dusanka.

- Jabuku joj dajte, da je preko kuce prebaci! Da se vidi ima li u njoj snage i zdravlja. I da nam, ne daj Boze, Perduvi nisu bolezljivu curu podvalili ! - vice veselo Vid Mitrovic, stari svat. Mlada primi jabuku u desnu ruku, tri puta je poljubi, prebaci u lijevu. Prekrstivsi se tri puta, ponovo je vrati u desnu, baci. Jabuka, u velikom luku, odleti preko kucnog krova. Bacanje jabuke poprati zaglusujuca graja nasih radoznalih i prostodusnih seljana.

- Mlada nam je, mila braco i sestre, i sami vidite, zdrava k'o dren! Neka sada nasa snaja, uz blagoslov Bozji, u kucu udje! - ponovo se oglasi stari svat.

Stoja, svekrva Dusankina, stala kraj kucnog praga, za ovu priliku bijelim platnom prekrivenog. Lice joj ozareno radoscu, ali pogled usredsredjen: hoce li joj snaja zgaziti bijelo platno, uprljati ga? Ne, mlada se saginje, mota ga brzo i vjesto, predaje, poljubivsi je tri puta u lice, svekrvi. Ona, svekrva joj, uzvraca nebrojenim poljupcima, govoreci:

- Sretno usla u ovu kucu! I Bog te blagoslovio, dijete moje milo. Od danas si ti moje dijete, ja tvoja majka. Udji, 'ceri moja, u kucu svoju... I uzmi ovo zito, razaspi ga: da mi unucad zdravu i cestitu izrodis, da nam njive rode, da nam se blago blizni, da nam prijatelja, koliko je toga zita, u kucu dolazi. Udji, kceri moja, u kucu svoju!

Stojine rijeci nadjacavaju pjevaci, sviraci, puskaranje, sveopsta buka.

Otkide se grana od jorgovana,
I Dusanka nasa l'jepa od majke...

- Ono je Joka Cvijetica - vice mi na uvo jedna starija zena iz Piljagica - u to sam sigurna. K´o u rajnu sigurna. Nema joj, ´ceri mila, glasa u tri careva grada...

Na drugom kraju dvorista se jasno razaznaje zvonki i pocikujuci glas Joke Mitrovica:

L´jepu Dusku odvedose,
Svi je redom izljubise,
Samo Zeli ne dadose.

Al´ je Zele mudar bio,
Pa je prije poljubio...

Jokina druzina jos ne zavrsi pjevanje, a vazduh prolomi muska grupa pjevaca i tamburasa - Mitar Mitrovic, Milos Piljagic, Mirko i Nikola Kuruzovic, Kosta i Vaso Stolic, Nenad Todorinovic...

Oj, Jovane Beogradjanine,
Ustaj, more, Beograd izgore.

Nije meni sve do Beograda,
Vec je meni do mojijeh jada:

Sinoc me je ozenila majka,
A jutros mi odbegla devojka...

Neko od njih, muskih pjevaca, prodorno podvriskujuci, ispuca citav rafal iz pistolja. Odgovori mu drugi, s drugog kraja dvorista. Grunuse i dva pucnja, iz lovacke puske, kao dva mala topa. Ja, i dalje, opsjednuta svojim snom, snom o svojoj svadbi, stojim kao opcinjena. I puna straha: da se necim, jer znam da sam jos mlada za udaju, ne odam, da mi se, kudgod krenem, ne pocnu rugati. I u kuci, i u selu, i tamo u skoli, Trgovackoj.

- Evo moje Ruze, Ruzice, Ruske, sunca moga, ljepotice moje... - trze me iza ledja poznat glas, majcin. Pita me za brata Milosa: gdje se, u ovoj svjetini, zagubio. Odgovaram joj smuseno, nepovezano. Da smo se, iz Budzaka, vratili zajedno, svi mi iz Drakulica, da je i on tu negdje...

U dusi mi bezmjerna zelja: da joj se obisnem o vrat, da joj sve povjerim, da se, iza toga, sita isplacem. Ona me njezno prima za ruku, pita:

- Jesi li vidjela Zelinu mladu? Ljepsa je, oprosti mi dragi Boze, i od Bogorodice. Sama reci: nije li! ´Ajde, jabuko moja, da malo cujemo Darinku Smiljanica, Milicu Kuruzovica, Petru Stolica, one dvije cure Milanovica i tri Mare - Maru Piljagica, Maru Stijakovica i Maru Stolica. I ti si majkina djevojka, treba da se ucis pjevati, sunce moje ogrijano...

Tiho pojte, sicani slavuji,
Da se moje zlato ne probudi...

Ja sam sada od onoga svijeta, moguce je da, ovim dugim opisom sna o svojoj svadbi, Zemljane zamaram. Sasvim je moguce! Ta svadba je, ipak, ono najljepse sto sam, iz kratkog zemaljskog zivota, u svom oku i svom pamcenju ponijela. Zato zelim, silno zelim, da s nama ne umru i nase seoske svadbe. Zelim, rijecju, da te svadbe, za necije pamcenje, ozive. Jer mi, koji sada svoje mrtve price pricamo, ovdje smo samo kao kratki sjev svica u noci, tren u vremenskom beskraju. A jos ovim selom i ovim krajem, vjerujem, lutaju nasi mrtvi glasovi, nase mrtve pjesme, mrtvi zvuci nasih tamburica i harmonika. Oziviti ih treba: stoga sto su oni nevino uguseni i ugaseni. Oziviti treba i nastavak mog naivnog i nevinog djetinjeg sna o svadbi, mojoj svadbi. Imala sam, to vec kazah, kada su se Dusanka i Zele zenili, samo dvanaest godina. Majka mi, tada, jos povjerila: da mnogo, iz dna duse, voli ovo selo, Drakulic. Mnogo vise negu Slatinu, gdje je rodjena. Objasnila mi: da Djuradj Glamocanin ima najbolje i najbrze konje, najnoviji i najljepsi fijaker. Da to svi znaju, da u to niko ne sumnja, nimalo. A prvi nije stigao. Zasto nije, pitala me. I sama, odmah, odgovorila. Ljudi su, rekla mi, ovdje takvi: kada je u komsijskoj kuci svecanost, njoj se, iz postovanja, odaje svekolika pocast. I da oni, ovi ljudi, radost svojih susjeda kao svoju radost dozivljavaju. Tako je, eto, i Djuradj Glamocanin, buduca glava najvece i najbogatije porodice u Drakulicu, ispred sebe Mitrovica fijaker pustio. Dodala, na kraju, da i ja, u svakoj prilici, to imam na umu: da se trebamo radovati radosti drugih. I nikad ne podleci zavisti, zlobi, ruznoj zelji da na pritvoran nacin do onoga sto drugima pripada dodjemo. Silno me, tim rijecima, postidjela: sve zbog moje lude zeljice da budem na Dusankinom mjestu, da ja budem mlada.

Iza toga sam, bez imalo zavisti, posmatrala kako iz stajer-vagena iznose Dusankin namjestaj, odjecu, obucu, darove. Podijelila je, tacno se sjecam, dvadeset i jednu kosulju, a peskirima, maramicama i carapama ni broja se nije znalo. I nju su, svatovi i mladozenjina porodica, obilato darivali. Najvise u novcu i zlatnini. Od poljevacine i slatke rakije veliki novac, takodje, primila. A svatovsko slavlje je trajalo do kasno u noc. I sutradan - djeverusina sofra. Tako se to, u nas, zvalo.

O smrti svojoj znam malo. Ono sto joj je prethodilo, nije moguce zaboraviti. Nikako. Jutro. Vedro, od hladnoce srce puca. Snijeg visok, smrznut. Nas ustase istjerale iz kuce, u dvoriste. Jedan stariji ustasa, neki njihov oficir, sta li je on, vrsi prozivku.

- Svi su, dakle, ovdi! - kaze kratko, uz prezriv smijesak. Sa´ cemo in 'ranu podilit´...

Ostale ustase, njih desetak, stoje oko nas. Iz ruke u ruku premjestaju nekakve topuzice. Neki ruke drze ispod pazuha: da bi, koliko-toliko, zagrijali promrzle prste.

- Raspali, Svevisnji vas gleda! - prodera se oficir.

Ustase, svi kao jedan, slozno zamahnuse onim topuzicima, udarajuci po tjemenima mojih ukucana. Nastade vriska, leleci, zapomaganje. Onda, sijevnuse bajonete, siknu krv iz vratova, zacu se roptanje. Ja, sva izbezumljena, krocih prema majci, kriknuh. Samo mene, onim topuzicem, ne udarise.

- Drzi tu guzuljicu, tu dvizicu, ona meni triba! Vidi kako je lipa, ka´ jabuka... Da malo i ja zasladin´... - dere se onaj njihov starjesina, hvatajuci me za desnu ruku. Drugi me odmah scepa za lijevu. Oborise me.

Neces, Isukrsta mi i Divice, pobic´ , taman da imas carsku krunu na glavi! - nastavlja oficir. Pokusava da, stenjuci i dahcuci, legne izmedju mojih nogu. Osjecam grozan zadah neceg ustajalog i smradnog iz njegovih usta. Poput starog, istrulog, kupusa. U ljeto. Uspijevam da se, posljednjim ostacima snage, iskobeljam ispod njega. Stize me jak udarac, u glavu. Osjetih da tonem, tonem, tonem...

Biblioteka | Sledece: Glava 4

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd