4.

Ime mi je bilo Milovan. I ovo je moja prica. Mrtva prica. Jedna od dvije hiljade i tri stotine mrtvih prica. Nase price, sve do jedne, umrle su zajedno s nama. U istom danu: u subotu, 7. februara 1942. godine, po gregorijanskom kalendaru. Tada smo svi mi, Srbi iz Drakulica, Sargovca, Motika i rudnika Rakovac, poklani. Poklani izmedju cetiri sata ujutro i dva sata poslije podne. Za jedan koljacki radni dan. Tacno tako: za jedan koljacki radni dan! Ni vise, ni manje. Poklale nas ustase, po tom poslu, iz Zagreba dovedene. Pomogle im domace, svesrdno. A da su otuda stigle, o tome nista nismo culi. Ni znali. Ni slutili. Mi, Srbi u Drakulicu, zivjeli smo, sve do pokolja, mirno. Pod stalnom strijepnjom, i strahom, da bi i mi mogli da omrknemo a ne osvanemo, pa ipak - mirno. Nismo im, novoj vlasti, nista krivi: dajemo sve sto zatraze, cinimo kako nam narede, ocutimo kad nas uvrijede. Ne bunimo se, niti s tim nekakvim pobunjenicima veze imamo. Pokorni im, potpuno. Zbog cega bi nas - pitali se stariji ljudi, ozbiljni domacini - onda dirali. U selo, pocesto, dolazio fra- Miroslav, zupnik iz Petricevca. Ponekad u crnoj ustaskoj uniformi, sa opasacem, i pistoljem o njemu. Uz to, sa remnikom preko ramena, na kome se nalazio, u koznoj kaniji, mali crni noz. Pratili ga, ponekad, meni sasvim nepoznati fratri. Nista, po obicaju, oni ne bi govorili, pa smo ih dozivljavali kao puke zupnikove pratioce, tihe sjenke.

- Ovaj mali noz se zove - bod. Ustaski bod, to dobro upamtite! Nije li lijep? - pitao nas vedro, poigravajuci se onim nozem, kao igrackom. ´I tako - nastavljao bi sasvim smireno - jos vi slavite slave. I druge vase blagdane, naravski. I mislite si da nema nicega ljepsega i vecega od te vase slave. U to vjerujete, jer ne znadete da je to ostatak bezboznistva, barbarstva. Stoga, izgleda, necete u nasu svetu vjeru, katolicku. Vidjet cemo, vidjet cemo... ´

Ponovo bi vadio svoj bod, bacao ga uvis, hvatao, veoma spretno, u desnu ruku, opet stavljao u kaniju. Jednom je, sjecam se, iz futrole izvadio pistolj. Bio je, taj njegov pistolj, crn i sjajan, bljeskao nekakvim crnim sjajem. On ga stavio na dlan desne ruke, posmatrao sa smijeskom, skiljeci na lijevo oko. Onda, odjednom, obuhvatio prstima, repetirao. I, nisaneci u mlado jabukovo stablo, brzo opalio. Zatim jos jednom, pa jos jednom.

- Hajde, ti stari - kazao cika-Mitru nehajno - vidi kuda su tanad otisla!

Cika-Mitar poslusno odgeguckao do desetak metara udaljenog stabla, polako se sagnuo, pa doviknuo:

- Evo i´, krsne mi moje slave Svetoga Save, svetri ovdje! Dobro ciljas, pope, da bolje biti ne more. Eh, dobro, nema se sta reci... - galamio nagluvi cika-Mitar, desnim kaziprstom pokazujuci bijele rupice na jabukovoj kori.

- Ima i boljih od mene, tu vam stojim dobar. Jos kada gadjaju u zivo meso, tu im, vjerujte mi, premca ne imade. Vidjet cete, i to cete vidjeti. Samo slavite svoje slave. I uzivajte. Da, da, uzivajte - dodao zagonetno.

Niko u nas, ispocetka, te zupnikove rijeci nije uzimao ozbiljno. On je i ranije, kada bi prolazio kroz nase selo, iduci medju svoje vjernike u Motike, ili po povratku iz Motika, znao da ponesto prigovori. Da, kao usputno, nekoga prekori. U Motikama su zivjeli i Srbi. O fra- Miroslavu, ni dobro ni lose, nisu pricali. Bas zato su nasi selljani zupnikove rijeci prihvatali kao bezvezno fratarsko zanovijetanje. Od ljeta, kada su ucestali glasovi o masovnim pokoljima Srba, nije tako bilo. U nase seljane se nekako uvukao potmuli strah. I price o cudnim nocnim dogadjanjima ucestase: jak razlog da se, bez krupne nevolje, selom nocu ne hoda.

- Idem ti ja sinoc, od Armana. Bilo je pokasno, trazio sam june... Kad li, cujem, iz jednoga grma, djetinji plac. Plac maloga djeteta, k´o iz kol´jevke. O´klen sad, u ovo doba noci, djetinji plac? O, mili Boze, kazem ja sebi, i prekrstim se tri puta. Onaj plac umuknu. Nisam ni tri koracaja ucinio, ono jopet plac. Ja se ponovo prekrsti, plac prestade. Zagrabi´ ja, koliko me noge nose, uzbrdo, a ono s moje l´jeve strane vrisnu zenski glas. Pogledam tamo, mjesec u tom trenu izvirio izmedju oblaka, vidim: mlada zena, nema dva-tri metra od mene. Bez glave je, iz vrata joj siklja krv. Sva u krvi. Svoju glavu drzi u l´jevom, a djetesce u desnom naramku. I onda ce ti, ona glava, meni: 'Uzmi, kaze, djede, ovu sacicu duse, i bjezi. Ja vidim da je selo mrtvo, svi smo poklani. Spasi, Boga radi, makar ovo maleno, za sjemena. Spasi ga, preklinjem te!´ - zakida se ona iz svega glasa, zacenjuje. Suze joj, k´o ljesnici, niz ono lice, od same krvi, kaplju. Dotlen sam sve utuvio, iza toga nista...

Tako, pred pokolj, ispricao cika-Mitar, posto su ga, svega skamenjenog i unezvijerenog, donijeli kuci, zalili rakijom i dobro utoplili. Osim mene, svi ukucani bili silno uznemireni, ali hrabrili i tjesili mog dobrog strica. I ja ga tjesio i sokolio, mozda najvise od svih, ali, vjerovao mu nisam. Sa tri zavrsena razreda uciteljske skole, sebe sam smatrao nadraslim prividjenjima i, kako sam mislio, besmislenim praznovjericama. Bilo mi, zbog tog nevjerovanja, u neku ruku, krivo. Kako da ne povjerujem njemu, stricu Mitru, svom hraniocu, starom dobrom covjeku, koga su svi seljani mnogo postovali. Otac mi je, prema njegovoj prici, poginuo na Kajmakcalanu, majka se preudala. Ja ostao siroce. On mi bio i otac i majka. Svoju djecu, ni jedno, nije poslao na, tako je on govorio, vece skole, mene jeste. Tesko mi je, i sada, zbog sumnji u cika-Mitrovu tvrdnju o ocevoj pogibiji, tamo na tom Kajmakcalanu, ali ni u nju nisam mogao da povjerujem. Jer, bili smo siromasni, tesko sastavljali kraj s krajem. Porodice tih solunaca su primale penzije, mi nista. Pa, opet me upisao, u banjalucku Uciteljsku. Govorio mi, cesto: ´Otac ti je bio srpski junak, ti ces, svome stricu, biti srpski ucitelj. Uciti srpsku djecu o srpskom junastvu. Pric´o mi je Stevan Mitrovic, solunac, ratni drug nasega pokojnoga Save, da je Savi vojvoda Misic, svojom rukom, na grudi Karadjordjijinu zv´jezdu metn´o. I rek´o: 'Ako postoje grudi dostojne ovoga odlikovanja, onda su to grudi ovoga Srbina iz Bosne...!´ Postenju i dobroti, jos, nasu djecu uci: da nikom zlo ne cine, vec da svakome pri ruci budu, da dobrotom druge zastide...

Ja, koji sam od onoga svijeta, i koji nisam upisan ni u jedan spisak poklanih Drakulicana, i kojega , bas zbog toga, ni vladika na parastosu nije mogao da spomene, i za ciji grob niko ne zna, ovamo sam dosao da sam svoj grob pronadjem. I da vas, sve, postidim. Zbog nemara. I lakoce zaboravljanja, isto tako. Jer, u casu samrtnom, dusa se od tijela odvaja: dusa odlazi, tijelo ostaje. Dusa, dok se tijelo ne sahrani i ne opoje, mira nema. Gdje je tijelo moje, gdje su tijela tolikih Drakulicana, kojima ne ostade oka za svjedoka? Kojima ni na spisku poklanih mjesta nema. Zato, evo, mi, mrtvi, o svojoj smrti sami moramo zivima da svjedocimo. Gdje su, pitam, grobovi nasi?!

O stricu Mitru, jos ponesto. Dolazio je k svijesti, iza tog nocnog susreta s mrtvom zenom, samo ponekad, na kratko. I, sam sebi, najvise predbacivao: sto se, u onoj pometenosti, nije sjetio da spomene nasu krsnu slavu, Svetoga Savu. Dodao da je, stoga, jos strasnije prizore vidio: vidio, kao na dlanu, pusti Drakulic. Na sve strane, kudgod se okrene, samo mrtvi Srbi. I sebe je, mrtva, vidio: iznad njegova bezglavog tijela, kaze, stoji ustasa. U desnoj ruci mu sjekira. Smije se, grohotom. I ostale ustase stoje, nad tijelima poklanih, na snijegu. Lica im krvlju uprskana, odjeca krvava, ruke krvave. Pa jos, krvavim rukama, krvave cigarete puse. Cerekaju se, smiju, i oni.

Moj stric Mitar, cika-Mitar, kako sam ga ja zvao, umro je nenadano, 6. februara 1942. godine, uoci pokolja. Cak se pridigao u postelji, sjeo. Meni, stanjenim glasom, kazao da mu donesem vode. Cinilo mi se da jos nesto hoce da mi kaze. Zastao sam. Pogledao ga, presrecan sto mu glas cujem, pravo u oci. One se, striceve oci, medjutim, cudno nekako rasirile, pa naglo ostale bez sjaja, zgasle. Ni on nije, zbog pokolja, sahranjen, ni za njegov grob se ne zna, ni on nije u spisak poklanih Drakulicana upisan, ni njega vladika na parastosu 1991. pomenuo nije, ni njegovi zemni ostaci ne smiju da ostanu u bestragiji, pod korovom.

Nase bezmjerno stradanje naslutila je, prije nego sto se dogodilo, i slijepa Joka Vasic iz Motika: vidjela krvavo nebo nad nasim selima! I svi Vasici, pricalo se, vidjeli. A ona, ta Joka, prorekla: da nam je taj petak, 6. februara 1942. godine, posljednji, crni petak.

Ni ovo nije za zaborav. Na nasu krsnu slavu, Svetoga Savu, 27. januara 1942, odnekud nabasao stari Ljubo Miljevic. Siromasak, samac bez igdje ikoga. Cika-Mitar ga ljudski ugostio, ponudio mu, kao pravom gostu, citavu plecku pecenu. Starac se pravdao: da nije gladan, da se, maloprije, kod svoje kuce, bas dobro najeo. Kazao da je sramota na tudju slavu nezvan ikako doci, jos veca sa praznim zelucem. Ne dao Bog! Vec je on, kao, tuda slucajno prolazio pa, ne sjetivsi se da nam je danas slava, svrnuo da se, na ovoj ljutoj zimurini, malo ogrije. Onda ga cika-Mitar, i toga se dobro sjecam, skoro ljutito prekorio:

- Zar ces, Ljubo, na moju krsnu slavu da me uvr´jedis: da mi danas pice u kuci ne popijes i ice ne okusis?

- Nemoj , Mitre, slatki brate, kuca ti je puna gostiju, a ja ti gost nisam. I, evo, zgri´o sam se, hvala Bogu i tvojoj krsnoj slavi Svetome Savi, pa odo´...

- Gostiju, Ljubo, nikad nije previse. Tesko kuci u koju gosti ne dolaze, tesko co´jeku kojega komsije ne obilaze. Nego - navaljivao uporno moj dobri stric - ³ajde da po jednu, za sretnu slavu, na pocetku popijemo, da jedan drugome, i svima gostima, nazdravimo. I sam, Ljubo, znas nas stari obicaj: nais´o poznat ili nepoznat, bogat ili siroma´, kljast ili sl´jep, ruzan ili l´jep, veliki ili mali, nikom nista, na slavi, ne smije da vali... ´Ocu reci: Na slavu se svaki co´jek docekuje k´o najbolji gost... Nego, drzi ovu casu i nazdravljaj!

Da je cika-Mitar malcice potegao, to je svjedocila njegova neuobicajena govorljivost, pogotovo nastojanje da tu svoju besjedu "spjeva". Ali, obavezu domacinsku, da ostane na nogama, da stalno stoji i sluzi svoje goste, besprijekorno je ispunjavao. Ohrabren njegovom upornoscu, stari Ljubo poce:

- E, da, s Bozijom pomoci, nazdravimo. ´Vala vam svima, koliko vas u ovoj casnoj kuci ima! Zdrav´ svima redom pod ovom gredom. Najvise ´vala Mitru domacinu, casnoga oca casnom sinu. Pomog´o mu Gospod Bog i u godini svaki god. I da mu sretan bude c´jeli rod. Rodila mu 'senica bjelica, i u polju vinova lozica. Sinove zenio, svak´ mu srecu zelio, ´ceri udav´o, mirnijem snom spav´o. Dabogda mu se kucna celjad uv´jek veselila, svaka mu krava po dvoje telila. Sto danas potrosio, Gospod mu nadoknadio, sve sto pozelio, Gospod mu uslisio. Nek´ ti je, Mitre, sretna krsna slava, krsna slava Sveti Sava... !´

Sav raznjezen i uzbudjen Ljubinim nabrajanjem, prvi ga, tri puta u lice, sa suzama u ocima, poljubi dobrodusni stric Mitar, smeteno masuci svojim dugackim rukama.

- Eh, dje su sada ona l´jepa vremena, Simo, da mi ispred kuce grune tvoja "duplica", rano moja ljuta. Pa da ti, onda, sve i jednu patrunu iz viseklija iskuburam ja - kaze on sjetno tetku Simi, za kojega se pricalo da mu ravna lovca, ni puske, u devet srezova nema.

- Dje su, moj Mitre! Dje i lanjski sn´jeg... I ne spominji mi pusku, nikad vise. Vec sam znas koliko jada, iako sam je odmah predao, zbog nje na mene i moju celjad pade. Ni jedno mi rebro c´jelo od silni´ ustaski´ batina ostalo nije... Vec, ´ocemo li cuti ovoga nasega skolca, ucu, da nam ispjeva onu pjesmu o Svetome Savi? ´Ajde, Milovane, milo nase ime... - poziva me sad tetak molbeno, skoro tuzno.

- ´Oce, ´oce, kako da nece, on, moj Mico, krilo strikino - upada cika- Mitar poletno, ocito zaboravljajuci na nase zajednicke brige.

I ja, koji mu nikad zelju precutao nisam, recitujem:

Ko udara tako pozno u dubini nocnog mira
Na kapiji zatvorenoj svetogorskog manastira?

"Vec je proslo tamno vece, i nema se ponoc hvata,
Sveti oci, kaludjeri, otvor´te mi teska vrata.

Svetlosti mi dusa hoce, a odmora slabe noge,
Klonulo je telo moje, umorne su noge moje.

Al´ je krepka volja moja, sto me nocas vama vodi,
Da posvetim zivot rodu, otadzbini i slobodi.

Prezreo sam carske dvore, carsku krunu i porfiru,
I sad, evo, svetlost trazim u skromnome manastiru...

- Sve sam, Mico, ovo razumio: i o otadzbini, i o slobodi, i o carskijem dvorima, i o carskoj kruni, ali ne znam, pa nikako, sta je ta porvira, kako li rece...

- Porfir, porfira... To je, striko, skerletna odjeca, najljepsa i najskuplja. Boja joj je, kako bih kazao, crvena i rumena, kao Sunce na izlasku. Tako, otprilike... I jedna vrsta dragog kamena se tako zove...

- E, sad vidite sto ti je skola i nauka! Crno ispod nokta cu prodati i dati, a ti ces svome stricu na jos vece skole ici. Na najvise, sto more biti. A sade nam, oci moje, ispjevaj ono s kraja, ono "celo mu bl´jedo"!

Visoko mu celo bledo, pomrsene guste vlasi,
Ali celo uzviseno, bozanstvena svetlost krasi.

Za ruku ga starac uze, poljubi mu celo bledo,
A kroz suze prosaputa: "Primamo te, milo cedo."

Vekovi su prohujali, od cudesne ove noci,
Vekovi su prohujali i mnogi ce joste proci.

Al´ to dete joste zivi, jer njegova zivi slava,
Jer to dete bese Rastko, sin Nemanjin, Sveti Sava!

Danas, kada vec odavno nisam od ovoga svijeta, i kada je iz mene iscilila sva tastina zemaljska, pokretac nebrojenih ljudskih gadosti, osobito potrebe za samoisticanjem, priznajem da me nikada takva ganutost obuzela nije. Svi su u mene gledali s ushicenjem, plakali ne skrivajuci suze, na sav glas. O ratu, ustaskoj vlasti, o poklanim Srbima u Banjaluci i okolini, nasim seljanima u ustaskom zatvoru i njemackom zarobljenistvu, niko tada nije progovorio. Ni jednu rijec. Tako cika-Mitar naredio, to svi postovali. Samo je, na pocetku slave, spomenut nas pop Dusan Mackic. Odveden je, neznano kuda, prvih dana ustaske vlasti. S njim i njegova popadija, Milka, najljepsi zenski stvor kojega sam u zivotu vidio. O njoj i ovo: pobijedila je, na takmicenju za ljepoticu Kraljevine Jugoslavije, pred rat. Pricalo se da je, nasuprot tome, znala upomoc priteci nepoznatu tezaku na njivi, otici u bolnicu da njeguje bolesnike, da sakuplja pomoc za bolesne i uboge... Nestala ona, nestao pop Dusan, nestala njihova djeca. Kao da su u zemlju crnu propali. Kako i kuda, to niko nije znao. Njega, rekoh, nije bilo pa nam Molitvu Gospodnju, Bogorodicu i Simvol vere, iz Slavarice izgovorio slavnik Jovan. Bio nam komsija, taj Jovan, zvani Slavar pa otpoceo: "Otce nas, ize jesi na nebesjeh, da sjatisja imja Tvoje; da pridet Carstvije Tvoje; da budet volja Tvoja; jako na nebesi i na zemlji; hljeb nasustni dazd nam dnes; i oprosti nam dolgi nasije, jakoze i mi oprastajem dolznikom nasim; i ne vovedi nas vo iskusenija, no izbavi nas ot lukavago!"

Molitvu Presevetoj Bogorodici molio, zapjevajuci, kao da popa oponasa: Bogorodice djevo, radujsja blagodatnaja Marije, Gospod s toboju; blagoslovena Ti v zena i blagosloven Plod creva Tvojego, jako Spasa rodila jesi dus nasih.

Simvol Vjere skratio poprilicno, prepolovio: "Vjerujem u jedinoga Boga Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog, i u jednoga Isusa Hrista, sina Bozijeg, Jedinorodnog, od Oca rodjenog pre svih vekova; Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rodjenog, ne stvorenog, jednosustnog sa Ocem, kroz koga je sve postalo; Koji je radi nas ljudi i radi naseg spasenja sisao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije djeve i postao covek; I koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i pogreben... I koji je pogreben treci dan po pismu... "

Prvi je, darivajuci ga, Slavaru velike pohvale izrekao cika-Mitar:

- Bog nam te blagoslovio! Veliki te Bog blagoslovio: sve si ocit´o k´o pravi pravcati pop. Jesi, nema se sta reci. Jesi, brate...

U tim rijecima, medjutim, nije bilo nimalo zanosa ni uvjerljivosti, kao sto je ni kod mene nije bilo. Kao da smo se, nekim cudom, u isti tren sjetili popa Dusana, onoga carobnog trenutka, skoro misticnog, kada on smijerno prilazi slavskoj trpezi, uzize svijecu sa kandila, pa zapoje jektenije: "Jeste pomolimsja za dus usopsih rabov tvojih: Stevanije majke tvoje, Urosa oca tvojega, Save brata tvojega i junaka, Milje ´ceri tvoje... I jeze oprostimja svakomu sogresenija... "

Svi gosti, tada, puni svete poboznosti, stajali. A muskarci, gologlavi, nijemo pratili kako pop Dusan, pojuci Vjecnuju pamjat, lomi slavski kolac, tri puta ga unakrst preliva vinom, u usta stavlja maleno parce, pa, krsteci se, kaze: "Bog im dusu pomilovao!"

Nasoj crkvi, na Petricevcu, koju Bogu pridari banjalucki industrijalac Ilija Ravkic, nismo, naravno, isli: Ustase su je srusile odmah po dolasku na vlast. Na temeljima njenim korov izdzikljao, sada dubokim snijegom prekriven. Otuda, ni ono milozvucno: "Kolac lomio, Boga molio, kolac vinom prelivao, Bog ga darivao: zivotom, zdravljem i svakim bozjim darom, Boze daj!", ove nase slave nismo mogli da cujemo.

Oko plecke pecene, koju je cika-Mitar starom Ljubi Miljevicu dao, i on je, srecnik, sa slascu glodao, moram jos nesto da spomenem. Neko bi, recimo, mogao da se zapita: Zar i prolazniku plecka pecena? Da! Za krsnu slavu, svaki Drakulicanin je bio bogat, pravi bogatas! Makar cijele godine stedio, makar pozajmio, makar rodjake i prijatelje za pomoc umolio, slavska trpeza je morala da bude bogata, svakojakim jelom i picem krcata. Cika-Mitar je stedio, pecenicu dobru uhranio, citav dan je, od jutra do mraka, pekao. Da je Bog dao, da nije! Jer, stari Ljubo oglodanu plecku prema prozorskoj svjetlosti okrenu, primice je ocima, pa odmice. Dva-tri puta je, zatim, lagano i nevoljko, vraca na trpezu. Onda je, jos jednom, podize prema prozorskoj svjetlosti, skiljeci na lijevo oko. Cika-Mitar ga, moj dobri striko, toboz u sali, upita:

- Da mu, Ljubo brate, ne gledas pleme i porodicu, je li od junacke krvi i koljena?

- Oprosti nam Gospode i Sveti Savo, ovo ne valja, nista... - procijedi starac kroza zube, vrlo brizno, ponovo okrecuci plecku prema prozoru.

- Sta, Ljubo, ne valja? Govori, zaboga! - skoro da podviknu cika- Mitar. Svi gosti zanijemjeli, svi netremice gledaju u Ljubu, svi cute. Cuti i on, sav napet i namrsten, pa ce slomljenim glasom:

- Rake! Mnogo raka, oprosti mi Stvoritelju nas, premnogo... Po c´jelom plecu rake posadjene, sve jedna do druge. Jos krvave, pa plitke, k´o da i nisu, ´prosti mi Boze, iskopane...

- I kako ti to tolkujes, Ljubo? Jesu li to rake od ove kuce, samo od nje, Bog s tobom?

- Previse i´ je, od jedne ne mogu biti. Nikako... I nista me vise ne pitaj - kaza starac jogunasto, djetinjski, nekim izmijenjenim glasom. Zatim, samo u po glasa, izusti "zbogom svima" i izidje napolje.

Slava nam je, najkrace receno, iza toga, vise na pogreb nego na slavu licila. Stric je, doduse, pokusavao da, svaki cas dolijevajuci pice gostima, popravi njihovo sumorno raspolozenje, ali mu to nije polazilo za rukom. Svi su oni, naprotiv, kao da na slavskoj sofri lezi, ne daj Boze, mrtvac, bacali kratke i zabrinute poglede prema onoj plecki.

- Ljubo je, svi ga znamo, jedan dobri, stari, co´jek, gazi osamdesete, ali... Ne dolaze pamet i znanje samo od ti´ godina. Pustimo, narode moj, kraju i njega i njegovu pricu - javi se, posve neuvjerljivo nas tejeseci, i tetak Simo.

- Pravo govoris, Simo: ko more iz jedne oglodjane koscurine protolkovati sta ce i kako ce biti. Niko, pa niko! - opet ce moj dobri stric.

Niko vise, do kraja slave, nije spominjao ni plecku ni crne slutnje starog Ljube, pa opet se cinilo da ta plecka i slutnje stalno lebde oko nas. Tako smo, eto, u nekakvoj neodredjenoj brizi i strijepnji, avaj, i pokolj docekali.

Biblioteka | Sledece: Glava 5

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd