5.

Ime mi je bilo Savka. I ovo je moja prica. Mrtva prica. Jedna od dvije hiljade i tri stotine mrtvih prica. Nase price, sve do jedne, umrle su zajedno s nama. U istom danu: u subotu, 7. februara 1942. godine, po gregorijanskom kalendaru. Tada smo svi mi, Srbi iz Drakulica, Sargovca, Motika i rudnika Rakovac, poklani. Poklani izmedju cetiri sata ujutro i dva sata poslije podne. Za jedan koljacki radni dan. Tacno tako: za jedan koljacki radni dan! Ni vise, ni manje. Poklale nas ustase, po tom poslu, iz Zagreba dovedene. Pomogle im domace, svesrdno. A da su otuda stigle, o tome nista nismo culi. Ni znali. Ni slutili. U nasem selu, Drakulicu, sve do pokolja vrijeme teklo sporo, u napetosti, strahu. Prenoseni, bez poznata izvora i jasna objasnjenja, svakojaki glasovi. Samo mi, Srbi iz Drakulica, Sargovca, Motika i rudnika Rakovac, jos nismo pokrsteni. To nam ustase, saputao stariji svijet, nece oprostiti. Preko toga nece preci, niposto. Ja sam bila pokrstena, na silu, kao i ostali u Budzaku. Tamo sam rodjena, a u Drakulic, pocetkom 1941. godine, udata. U septembru se vratila kod svojih. Muz mi bio u Jugoslovenskoj vojsci, odveden u njemacko zarobljenistvo, ja bila u drugom stanju. U Budzaku i dijete rodila, musko, na pravoslavni Bozic, 7. januara 1942. I ono je pokrsteno, dobilo krizmeno ime Ante. Prije toga, i ja postala - Antonija. Moje novo ime, ne znam zbog cega, nije mi ispocetka previse smetalo. Ni razmisljala, o tome, tada, nisam. Moja majka Rada, udovica, uporno ponavljala da ime nije vazno, da nista nije vazno, osim da ostane ziva glava na ramenu. Bas tako govorila. A mi, djeca, slusali majku, bespogovorno, u svakoj prilici, sve sto nam kaze. Iza oca Jovana, kojeg su ustase dugo mucile, i najzad zaklale, prvih dana svoje vlasti, ostalo nas petoro. Bila sam najstarija, ali majka ni meni nije objasnila zbog cega je ubijen. Ona nama, djeci, o tome nije pricala, nikada. A cula bih je pocesto kako, zatvorena u sobi, sama, tiho narice. Spominjala je, nerazgovjetno i u prekidima, nesto kao sitnu djecu, sirotinju, neimastinu, zlu sudbinu svoju.

Tada bih pozeljela da udjem kod nje, da joj sjednem u krilo kao nekad, da zajedno dijelimo nasu veliku nesrecu. Nisam se, ipak, usudjivala: nikada joj, od kako sam porasla, bez poziva nisam prilazila. Onda je, jednog popodneva, k nama dosao ujak Milorad, majcin jedini brat, ucitelj u penziji.

- Jovana, pokoj mu dusi mucenickoj, nigdje ne spominji. Ni djeca neka ga ne spominju, nikako i ni pred kim. Ubijen je samo zato sto je bio sokolski prvak. I Srbin, naravno. Zgrci se, Rado sestro, muku smotaj u klupko, cuvaj to djecice! Ustase su sada sila, a sila Boga ne moli. Ako traze da se poturcis, poturci se, ako traze da se posokcis, posokci se. Nicija do zore nije gorjela...

Vratio se, kasno te veceri, moj dobri ujak Mica, u grad. Uronio u pomrcinu, nestao. Nikada ga vise nisam vidjela. Ujna Kosa dosla ujutro, rano, u nasu kucu, mislila da je kod nas zanocio. Onda, majka i ona, dugo nesto razgovarale, saputale. Ne znam tacno o cemu, nisam mogla da cujem. Bila sam u drugoj sobi, napregnuto prisluskivala. One, u jednom trenu, tiho zajecale.

Ja, iz toga, zakljucila: Mom ujaku Mici dogodilo se nesto strasno, mozda ono najstrasnije. U Budzak iz grada, tokom citave 1941. godine, stizale svakojake vijesti.

Ukrstale se, i sudarale : jedna brza od druge, jedna crnja od druge. Zato je malo ko, bez velike potrebe i moranja, u grad odlazio. Po povratku bi oni, ti rijetki posjetioci gradu, sapatom nabrajali sta su tamo vidjeli i culi. Najcesce bi spominjali srpske porodice, one najuglednije i najbogatije, koje je, kako su prenosili, progutala crna noc. Ili su, nakon otimanja citave im imovine, od ustasa prognane u Srbiju. Dodavali bi, zloslutno vrteci glavama, da ce te ustase, cim zavrse ciscenje grada, doci ovamo, u Budzak. I da nam, bez obzira sto smo pokrsteni, nista nece pomoci. Kao sto, uostalom, ni mnogim pokrstenim Srbima u Banjaluci pomoglo nije.

Badava nam, dakle, ucenje njihovih molitvi - djelo skrusenja, Vjerovanje, Zdravo Marijo, Ocenas, Deset bozjih zapovijedi - uzimanje svete pricesti, redovni odlasci u njihovu crkvu. Sve badava!

Jedne nedjelje, sjecam se da je bila kasna jesen te, 1941, i bilo vrlo hladno, na misu je, u petricevacki samostan, otislo tacno 35 nas iz Budzaka. Mahom starci, zene i djeca. U samostanu hladno, srce puca od studeni, kao u grobu. Ja mlada, udala se u osamnaestoj, tada u drugom stanju. Spopao me strah, nejasan i neopisiv: da ce se i ono moje malo, u stomaku, smrznuti, od silne hladnoce presvisnuti. Odjednom sam pocela da placem, ridam, na sav glas.

Svi se sjatili oko mene, gledaju me zabrinuto, nijemo, u cudu. Pita me Rada, Rada Todica, njezno, sestrinski:

- Sta ti je, Savka, sad, odjednom? Zasto places, mila? Reci nam, de...!

Razmisljam sta da im kazem, sta da izmislim, svoju brigu, pred njima, da pritajim. Posmatram, pomalo primirena, ta blaga i draga lica mojih susjeda, nekako, od straha i nemanja, prerano uvela i pocrnjela, smanjena i zborana. Zato nemam snage da im, svojom mukom, njihovu uvecavam. Da je tu sama moja majka Rada, ili makar ove odrasle zene - Djuja Perduvova, Rada, Bosa, Cvijeta, Desa i Duska - jos bih im nekako rekla. Da o tome govorim pred Djordjom Mihajlovicem, Urosem, Jovom i Ljubom Perduvom, Savom i Svetom Marjanovicem, to nikako, ni mrtva. Majke nas tako ucile: da je sramota, velika sramota, kada zenske, pred muskima, svoju intimu iznose.

Ni ja, koja sam do rata zavrsila tri razreda Trgovacke akademije u Banjaluci, drugacije nisam mogla da postupim.

Onda neko od muskaraca, upadajuci naglo na vrata, prestraseno viknu:

- Ustase dolaze! Izgleda da su s njima oficiri, sve ce nas poklati...

- Bjezimo! Sakrivajmo se po crkvi, gdje ko stigne... ! - prva se snadje Rada Todica. 'I da se niko - upozori ozbiljno - nije nakas- ljao, pomakao, makar pisnuo. Maramice u usta, krpe u usta, suknje u usta. Ni disati, ako je ikako moguce, nemojte... !'

- A mala djeca - priupita prestraseno neka zena - sta cemo s njima jadnima?

- Sta cete? Ne znam. Stavite im dlan na usta, zacepite ih. Otkuda ja to znam. Drzite im usta na ustima, umjesto njih disite. Ne znam...

- Ja ih imam troje, sve jedno drugom do uva, a troja usta nemam. Sta cu ja, kuku meni i njima... ?

Odgovor zagusi naglo otvaranje samostanskih vrata, pomijesani bat koraka, metalni zvuk potkovanih vojnickih cizama.

- A gdje su vam, ujace, ti grko-istocnjaci, zar nisu u samostanu? - pita, promuklo ali odsjecno, osoran muski glas.

- Nisu, otisli su. Zar ih niste sreli? - uzvraca drugi, skrusen, pitanjem.

- Ovdje ja, i samo ja, ujace, postavljam pitanja! - nastavi onaj prvi, rezeci. 'A za te vase gedzovanske preobracenike sam imao neka vazna pitanja. Trebalo bi da i vi znadete koja... Kako vam je ime, ujace?'

- Petar mi je ime, ja sam mladomisnik...

- Mladomisnik, dakle. Nikakav vi mladomisnik niste. Nikakav! Umjesto da tu grko-istocnu bagru, uz blagoslov s neba, sami pokoljete, vi im drzite nekakav vjeronauk. Sranje! Golo, mladomisnicko, sranje... A gdje su gvardijan Loparevic i fra-Fili- povic? Nemojte mi samo reci da su i oni nedavno otisli, da smo i njih mogli sresti...

- Ne, necu, gospodine satnice. Oni su otisli jos jutros, rano, do njegove uzoritosti, monsinjora Joze Garica, u grad...

- Tako, dakle... I sto sada, mladomisnice Petre! Ima li ovdje rakije, ima li kakve meze: da makar na tome bodeze iskusamo? - pita dalje onaj prvi glas, pocinjuci da se, skoro rzuci, smije svojoj dosjetci.

- Ima, gospodine satnice, svakako da ima. Uvijek se, slaveci Gospodina, mora ponesto da nadje...

- Slabo vi, mladomisnice, slavite Gospodina. I zapamtite si: doci cemo iznova. I to vrlo zurno...

Samostanska vrata se, uz jezivu skripu, zatvaraju, koraci se polako gube. Ja, cini mi se, tek sad ponovo pocinjem da disem. Sledjena i pretrnula od napetosti, pokusavam da se pomaknem, prepuna uzasnog straha za ovo maleno, u meni. Pipam stomak, u sebi mu tepam, ovom malom, nemusto izgovaram najnjeznije rijeci. Nazivam ga, takodje bezglasno, sunascem, zvjezdicom, cvjeticem, pipicom, srecicom, uzdanicom... A ono, jadno malecko, kao da me je culo i shvatilo moju muku, odjednom se pomace, kao da se protegnu, nozicama ritnu.

- Otisli su, vec zamakli - javi se, iza potmule skripnjave, zavijanja i cviljenja teskih samostanskih vrata - mladomisnikov glas. 'Sada mozete slobodno izici, krenuti kucama. Hajde, ne bojte se... '

Ja sam sada od onoga svijeta, ni jedan me ovozemaljski obzir ne obavezuje, zato govorim istinu, cistu i punu istinu. Lice tog mladomisnika Petra nisam vidjela, ni drugi ga, vjerujem, nisu vidjeli. Niti tom glasu povjerovali. Vec i dalje, onako skriveni, pretrnuli i zgrceni, cucali u svojim nemilim i nesigurnim sklonistima. Sve je ovako bilo, to zelim da se zna, zapise i zapamti.

I da sam se, nakon tog mladomisnikova ohrabrenja, srusila, pala u nesvijest, vjerujem da je i to istina. Majka mi tako ispricala, mnogi drugi potvrdili. Potvrdili da sam ustala iz svog malog skrovista, iza oltara, nacinila korak-dva, zatim pala: kao pokosena, skljokala se poput vrece, bezmalo mrtva.

- Ne da majka Saje svoje, ne da majka djeteta svoga, ne da majka pametnice svoje, ne da majka dobrice svoje... - do svijesti mi tesko, na mahove, dopirao glas majke Rade. Nisam znala gdje se nalazim, niti zbog cega mi majka tepa, ali sam u dusi osjecala bezmjerno blazenstvo: tako mi je majka davno, dok sam bila mala, dok se nisu izrodili moje mladje sestre i braca, pjevusila. U krilu me drzeci, i ljuljuskajuci. Oko mene su, sada, bili i oni, uplakani i musavi, unezvjereni. Mala Milica, najmladja medju nama, sva pomodrila od silne hladnoce i straha, iskolacila one krupne oci, gleda u mene. I ona me, placuci promuklo i grcavo, po kosi miluje. Rucica joj, mrsava i staracki sasusena, lice mucenicki ispijeno, kao kod malog mrtvaca. Strahovito me to, u jednom trenu, uplasi i prenerazi. Brzo odagnah tu neprilicnu misao, prigrlih je, ona se odmah smiri.

Majka mi, kasnije, objasnila da to moje onesvjescivanje nije nista neobicno, da to dolazi u trenutku popustanja prevelike nervne napetosti, da ni za ovo maleno, u utrobi mi, nece biti previse opasno. Tako su, eto, pocele moje majcinske muke.

- Buncala si, razgovarala, nepovezano i isprekidano, sa pokojnim ujakom Micom, pokojnim tatom Jovanom, sa svojim Milanom. I smijala se, ponekad, u tom bunilu. Neobuzdano, grlato. Cak me bilo sramota, pred tim nasim svijetom... - kazala majka blago, bez prijekora. Napomenula da su me zalijevali vodom, trljali po licu, celu i vratu, jedva me osvijestili.

Fra-Bone, ili fra-Bore, ime mu ne pamtim, sjecam se s gadjenjem, krajnjom odvratnoscu. Sto mu ime ne znam, to mi je draze, nekako lakse. Prvi put ga sretoh nedugo iza poroda, u samostanu. Debeo, zadrigao, s otromboljenom donjom usnom, ogromnim stomakom, objesenim podvoljkom. Oci mu zelene, vodnjikave, kao da plivaju na ulju, zarasle u salo. Pa jos sav zdepan, coskast, nezgrapan, po necemu me podsjeti na starog poljskog hrcka, u jesen.

- Sto si dosla, snaso, bozja bila? - pita me sipljivim glasom, prozuklo.

- Dijete sam rodila, dosla da prijavim, radi krstenja - odgovaram, vec pomalo naroguseno, zbog onoga "snaso".

- Ne kaze se krstenje, vec krizmanje. Sad si, ti mi rece, Antonija, katolkinja, to bi morala da znades...

- Da, radi krizmanja djeteta sam dosla, muskog - nastavljam mirnije, da ga ne izazovem, ne naljutim.

- A rece da si iz...

- Iz Budzaka. Udata sam u Drakulic, ali sam sada kod svojih, u Budzaku...

- Muz gdje ti je, snaso, kada sama dolazis? Lijepa si, prelijepa, vidim... Da dijete nije od nekoga, onako... Uzavrela krv, a noci duge, preduge. Svasta se znade dogoditi. Osobito u vas koji ste odgojeni u slaboj vjeri, nikakvoj...

- Nije "onako" nego sa mojim vjencanim muzem, Milanom - kipti u meni, ali se nekako, ne znam ni sama kako, suzdrzavam.

- Kad je muz vjencani, zasto on ovamo dosao nije? Sve vi, zabrekle guzacice i vrtirepke, utegnete si sise, zabacite s guza na guz, navucete kakvog mudonju na se, a poslije pricate: muz, vjerenik, tamo- ovamo... Nije li tako?

- Nije! Nista nije - ne uspjedoh da se savladam - tako. Kod mene nije...

- A, vidi, vidi... Jos se ona ljuti! Pa, gdje ti je muz, kad se toliko pracakas i branis, bozja bila?

- Moj muz je, velecasni, u zarobljenistvu, njemackom - ponovo se svladavam.

- U njemackom, velis? Nije to dobro kad je neko u njemackom zarobljenistvu. Da, da, nije dobro. Njegova se obitelj, osobito mlada zena, ne bi smjela tako drzovito spram jednoga svecenika, sluge Bozijega na zemlji, odnasati. To ne, nikako. Nu, reci tocno kada je dijete rodjeno?

- Oprostite, velecasni, ako sam nesto rdjavo kazala, znate... Vremena su teska, nema se ni u lijevoj, ni u desnoj. A dijete je rodjeno u nedjelju, sedmog januara - odgovaram mu, namjerno ne spominjuci da to pada na nas, pravoslavni Bozic.

- E, cekaj, cekaj malo, snaso! Ti, iako si presla u nasu svetu vjeru, i dalje govoris kao sizmatkinja. Ne govori se januar, vec sijecanj. Tebi je, uz to, i vrijeme tesko, nemas ni u lijevoj niti u desnoj. Tako...

- To sam, gospodine zupnice, kazala samo onako, nesmotreno. Nisam na to mislila, molim vas...

- Nisi tako mislila, kazes mi. E, pa dobro, neka nisi. I treba da nisi. Nego, kakvo ime si smislila da dades tom djetetu? - pita me sada, izmijenjenim, skoro ocinskim glasom.

- Rodjeno je u nedjelju, velecasni, pa bi najljepse bilo da bude Nedjeljko! pozurih s odgovorom, nastojeci da iskoristim naglu promjenu u njegovom drzanju. Ne govorim mu, ne smijem, svoju najvecu zelju: da, posto je rodjen na Bozic, mali bude Bozo, Bozimir, Bozidar, Bogoslav, Bogoljub...

- Nedjeljko, lijepo je ime Nedjeljko. Jos ljepse - Nediljko! Ali, nece ici, ne moze! Jedino, ako bi ja i ti, znas vec... Nista ti, bozja bila, nece biti. Jedan vise, jedan manje. Kod vas, zenskinja, to nije nista. Kratko, slatko! Nije li tako? - pita me neprirodno raznjezen, ali sav napet, krecuci onim kratkim, valjkastim, prstima prema mojim grudima.

Moje ponovno bivstvovanje na ovom svijetu, prekratko je, a moje stradanje ni u jednu ispovijest ne bi moglo da stane. I nezanimljivo bi, dosadno bilo, mozda.

Bice da sam u tom trenutku vrisnula, riknula kao ranjena zvijer, odgurnula tog fra-Bonu, ili fra-Boru, od sebe. Oboje smo se, od toga, srusili. Kao da su bili svuda oko nas, odjednom nas okruzili fratri. I s podsmijehom, medjusobno, izmjenjivali zlurade poglede.

- Spasavajte, ne dajte me! - zavapio placno taj fra-Bono ili Boro, iz ociju mu zaista potekle suze. Odmah, uprepodobljeno i staracki nemocno, nastavio:

- Razgovarali smo, sasvim obicno, oko krizme djeteta ove pogane divljakuse, kad li ona nasrnu na mene, rukama, da me zadavi... Uvijek sam ja govorio: nije za tu gamad krizmanje, vec klanje! Marva ne moze iz jedne vjere u drugu, jer marva nema vjere, pa u novu vjeru moze samo da unese poganstvo i paganstvo. Ali...

- Smiri se, de! I kratko ispripovijedaj sto je zapravo bilo. Ostavi sada to sto si, i kako si, ti prije govorio - zahtijevao odlucno, iako je izgledao najstariji medju njima, jedan kostunjav i usukan fratar. Pruzajuci ruku mom napasniku da ustane, jos jednom, od njega, zatrazi da dogadjaj objasni.

- Pa, rekao sam, gvardijane: Nasrnula je na mene, ovako starog i onemocalog, da me onim svojim divljim rukama zadavi...

- Ne, nisam nasrnula, gospodine, vec je on... - pokusah da se branim, da se suprotstavim prenemaganju tog groznog covjeka.

- Tebe nista nisam pitao! - dreknu fratar, oslovljen kao gvardijan, pa ja, ne snalazeci se u tom cudnom obrtu, zacutah.

- Kako je, dakle, bilo? - ponovo ce gvardijan, obracajuci se mom napadacu.

- Kazala je da je dijete rodjeno u nedjelju, da bi ona zeljela da mu ime krizmeno bude Nedjeljko...

- A ti?

- Ja joj, sasma uljudno, kazao da je to lijepo ime, Nedjeljko ili Nediljko, ali da imade u katolika ljepsih imena. A da je najljepse medju njima - Ante! Nas dicni poglavnik je Ante, a tu je i Sveti Ante. Pa buduci je ona krizmana kao Antonija... Na to je ona, ova uspaljenica, skocila mi za vrat, da me zadavi...

Osjecala sam se, kao nikada u zivotu: bespomocno, zgnjeceno i jadno. Jos jednom pokusah da gvardijanu, i svim fratrima, kazem kako je bilo. On je, gvardijan, okrenuvsi se meni, samo stavio desni kaziprst na svoje blijede usne, prosiktao ono pst, priprijetio mi:

- Pazi, Antonija, sto cinis! Dobro pazi: za neposluh i pobunu, i vaznije glave danas lete. A da je najljepse ime, bogomdano ime, Ante, to te je ovaj dobri svecenik odlicno poducio. Dijete ce se, dakle, zvati Ante! - presudi gvardijan.

Ne mogu sebi da dodjem: hvata me vrtoglavica, nesto mi bolno svrdla u mozgu - ni Nedjeljko, ni Bozo , ni Bozidar, ni Bozimir, ni Bogoslav, ni Bogoljub, vec - Ante. Sjetih se, bezvezno i glupo, stihova iz djetinjstva, koje smo zajedno, i pravoslavna i katolicka djeca, pjevali nekom Anti, u Budzaku:

Cestom ide ludi Ante,
Glavom lupa prazne kante...

To sjecanje me sasvim zaokupi, porazi: i mom djetetu ce djeca tako pjevati, zivot mu zagorcavati, sve dok ne poodraste.

Gvardijan je, bez obzira na moje zelje, tako presudio, druge nije bilo: moj prvenac i jedinac postade Ante. Pozeljeh da umremo, i ja i dijete, odmah. Ne zbog Svetog Ante, svaka cast Svetom Anti, svetac je. Nije moj, njihov je, katolicki, ali je svetac. Tako nas, i u nasoj crkvi, i u nasoj skoli, i u porodici, ucili: svoje ljubi, tudje postuj! I zaista smo, koliko ja znam, svi tako postupali. Zivjeli i druzili se sa svojim vrsnjacima, bez obzira na vjeru i naciju njihovu. Ni oni se, osim rijetkih izuzetaka, prema nama drugacije nisu ophodili, sve do rata.

A onda... Zna se sta je, i kako je, kasnije bilo.

I ja sam se, poslije oceve i ujakove smrti, promijenila. Iza onoga u samostanu, bez obzira na postupak mladomisnikov, potpuno. U meni je nesto puklo, prepuklo, ledenicu mi, oko srca, sledilo. Ponekad bih, oprosti mi Gospode, i o svom malenom ruzno znala da pomislim. Zato sto su mu fratri ime dali. Ne zelim da to ime, ni sada, izgovorim. Najezim se, stresem, pri samoj pomisli na to ime. Ne zato sto je onaj grozni fratar napomenuo da postoji svetac takvog imena, da i ja slicno ime nosim, vec zbog podsjecanja da ga nosi i "nas dicni poglavnik". Da taj fratar nije svestenik, "sluga Bozji na zemlji", kako je sam o sebi kazao, jos nekako. Ovako, to ime necu da izustim, nikako. Iako znam da i mi, Srbi-pravoslavci, takvo ime, cini mi se, narodno imamo. Nista tu ne koristi, bas nista.

Ponekad, rekoh, o svom sincicu ruzno pomislim: kad mu se imena sjetim, onog iz samostana, gvardijanovog. Onda me spopadne velika tuga, cak stid. Sve mlijeko mi postalo vodnjikavo, rijetko, poput surutke. I on ga, maleni, nece da sise. Nece, pa nece! Uzme moju dojku, sada nekako smanjenu i mlohavu, povuce halapljivo, kao mali vucic, zatim je pusti. To mlijeko odmah, s gadljivim izrazom na licu, izbaci iz usta, ispljuje. Tada, onako ocajna i povrijedjena, zaustim ono njegovo samostansko, meni nemilo, ime. Dodje mi, tako, da vrisnem, do Boga i do neba, da njemu, Bozi, svasta izgovorim. Da sam mu sama, odmah po samostankom krstenju, dala ime Bozo, to sam zaboravila da kazem. I kada ga tako zovem, nikako da zaboravim ono drugo ime, nikako. Mog mlijeka bivalo sve manje, on, cinilo mi se, postajao sve mrsaviji. I druge hrane ponestajalo.

- Mama, Bozo mi mlijeko povraca, stalno. Vise ne znam cime da ga hranim.

Sta mislis da se vratim kod Milanovih, u Drakulic? - skupila sam dovoljno hrabrosti da je upitam.

Ona je podugo cutala, gledala ispred sebe, zuba nije bijeljela. Iza toga, podigla pogled prema meni i malome: osjetila sam da nas oboje ocima miluje.

Sada ona vise nije bila otac-majka, u sta se pretvorila poslije oceve smrti, vec samo majka.

- A on, bakin Bozo, kako cu bez njega? - pitala me kao sebi ravnu, prvi puta u zivotu. Dijete je spavalo u mom krilu, tek ponekad rucicom dodirujuci svoj prcasti nosic. Kao da mu je na njega nesto sletjelo, kao da tog napasnika zeli da odagna. Znala sam da maloga mnogo voli, ali nisam znala kako da joj odgovorim. Zbunila me.

- Dodaj mi ga! - kazala je kratko, vise kao molbu nego kao zahtjev. Mali Bozo se probudio, poceo da kenjka. Ali, za kratko. Ubrzo je otvorio one svoje oci, crne kao ugljen, smirio se, poceo da grgolji.

- Na Milana je, sav, nije na nasu porodicu - rekla je s nekom sjetom u glasu.

Odmah dodala:

- Za dva dana je Sveti Savo, Milanova slava, red je da odes. I prijateljima ce, kad im unuk i snaha budu za slavu, biti lakse. Svima nam je, dragi Boze, danas tesko, pretesko...

Bozo se smirio u bakinom krilu, mase rucicama, koprca se.

- Koliko, mama, mogu da ostanem? - obracam joj se pomalo lukavo, koristeci njenu raznjezenost.

- Koliko! Zima je, snijeg ogroman, plasim se za maloga. Ne znam... Nedjelju dana, vidjecemo...

U Drakulic smo, majka, ja i mali Bozo, otisli uoci Svetog Save, 27. januara. Od Milana nije bilo nikakva glasa: ni ziv li je, ni mrtav li je, pa je i slava protekla prilicno sumorno, tuzno. Njegova majka, moja svekrva, malog Bozu nije ispustala iz ruku. On se, jadnicak, videci nepoznato lice, ispocetka koprcao, cvilio. Potom se potpuno smirio. Svekrva mi izgledala presrecno. Drugog dana po Svetom Savi, moja majka Rada se vratila u Budzak.

- Nasega Milana, snajo moja mila, nikada vise vidjeti necemo. To osjecam ovdje - prosaptala mi svekrva, cim je majka Rada otisla, pokazujuci na grudi. Briznula je u plac, i nas dvoje, mene i Bozu, rasplakala. Vise nije imao ko koga da tjesi.

Tu subotu, 7. februara, kada smo svi mi, drakulicki Srbi, poklani, pamtim nejasno, kao kroz iskidan san. Sjecam se, ipak, da su, lupajuci kundacima u vrata, u kucu provalila trojica ustasa. Bili su pijani, potpuno. Vrata ostavili otvorena, s njima, iako je svekrva rano zalozila, uletjela studen. Malom Bozi se, od tog iznenadnog upada nepoznatih ljudi u kucu, iz ustasca prolilo mlijeko, po mojim grudima. Svekrva, vidjevsi ih, priguseno kriknula. Ja, koliko se sjecam, puna potajne jeze, samo maloga stegla snaznije na grudi. Ostali ukucani jos spavali.

- Vidi ove lipote, vidi lipote! - kazao odmah onaj najmanji, stavljajuci mi lice medju svoje dlanove, brzo prinoseci svoje usne mojim. Uspjela sam da ga, naglim zamahom desnog lakta, udarim po jabucici. I srusim. Svekrva mi, kao da je procitala moje misli, istrze malog Bozu iz narucja. Sva izvan sebe, bacih se na svog napasnika, zarih mu nokte u mrsavi vrat, poceh da ga davim. Da, da ga davim. Onda, osjetih jake udarce po vratu i ledjima, ali, zacudo, ne i bol. Cini mi se, zaista, da onaj ispod mene krklja, pokusava da udahne vazduh, da se vise nimalo ne opire. U ruku, koja me sada snazno vuce za lijevo rame, zagrizoh svom snagom, odmah cuh divlji urlik. Jos, u magnovenju, uspjevam da se pridignem, da s poda dograbim pusku, sa bajonetom na vrhu. Njome, bez ijedne misli u glavi, u lijevo rame bodem onoga koji me za rame vukao. Moj maleni se zacenuo od placa, u svekrvinom narucju; ona se na to ne osvrce. Vec, jadnica, pokusava da, udarajuci ga masicama po glavi, od mene odagna ranjenog ustasu.

Jos sam, iza toga, upamtila da me neko od tih ustasa necim lupio po tjemenu. I da sam, dolazeci svijesti, osjetila da neko lezi na meni. Drugi je, primijetila sam u bunilu, stajao iznad mene, zakopcavao pantalone. Gdje je treci, pitala sam se izbezumljeno. On, zakljucih po njegovom ubrzanom dahtanju, napastvuje moju svekrvu. Glasa od sebe, ni ona ni mali Bozo, ne daju. Zaklani! - pomislih sludjeno, osjecajuci da iz mene izlazi zvijer, prava podivljala zvijer. Svog napadaca ugrizoh tako snazno, i tako naglo, za jabucicu, da on, poput napete strijele, odletje s mene.

- Vezimo joj ruke! - riknu on, drzeci omanji komadic konopca u ruci, pozivajuci onoga sto je, stojeci iznad moje svekrve, pokusavao da zakopca bluzu.

- Sta je sa starom? - upita moj prvi napadac, drzeci se rukama za vrat.

- Ma kakva stara, budalo! Da znas kako je dobra, i ti bi zazalija sto je mrtva...

Iako pijani, svezase me preko stola, polozenu na ledja. Vrlo brzo, i vrlo vjesto, bez mnogo rijeci.

- Ti daj 'amo maloga, a ti sici! Da joj ga vratimo u trbu' di je i bija... - naredi onaj sto sam ga zubima ugrizla, sada zamotan prljavom, krvlju natopljenom, maramicom.

I dijete ste mi ubili, moga Bozu! - kriknula sam nadljudski, videci kako mi ga, bez glavice, prinose. To je posljednje, cega se sjecam...

Biblioteka | Sledece: Glava 6

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd