6.

Ime mi je bilo Simo. I ovo je moja prica. Mrtva prica. Jedna od dvije hiljade i tri stotine mrtvih prica. Nase price, sve do jedne, umrle su zajedno s nama. U istom danu: u subotu, 7. februara 1942. po gregorijanskom kalendaru. Tada smo svi mi, Srbi iz Drakulica, Sargovca, Motika i rudnika Rakovac, poklani. Poklani izmedju cetiri sata ujutro i dva sata poslije podne. Za jedan koljacki radni dan. Tacno tako: za jedan koljacki radni dan! Ni vise, ni manje. Poklale nas ustase, po tom poslu, iz Zagreba dovedene. Pomogle im domace, svesrdno. A da su, iz Zagreba, stigle o tome nismo nista culi. Ni znali. Ni slutili. Jedino je moja slijepa baba Joka, bogobojazljiva starica, te veceri, u petak, 6. februara, dok je nebo jos bilo prekriveno tmastim oblacima, stajala ispred kuce. I , stavivsi ruke na bokove, glavu uzdigla prema nebesima. Onda, pipajuci oko sebe, usla u sobu, nemirno sjela na svoj tronozac, pored velikog spareta.

- Mnogo zv'jezda pade veceras. Mnogo. Nebo se sa istoka sjakti, od nji' sjakti. Jedna ugasena zv'jezda, blagi Boze, jedan ugasen zivot. Ugasi se mnogo jadnih zivota veceras. Bas mnogo! I jos ce. Ovo je, presveta Bogorodice, svima njima posljednji petak, crni petak. Da, tuzni crni petak... Kome je ovo posljednji, crni, petak, Stvoritelju nas sa nebesa? - pita baba Joka, slijepe oci upiruci u nisku tavanicu nase sobe. Kaze to skruseno, u pola glasa, kao da se on, Stvoritelj, nalazi bas iznad nje, na tavanici.

Nastavlja, iza toga, da, skrstenih ruku, krsteci se s vremena na vrijeme, mrmlja jedva cujne i nerazgovjetne molitve. Onda, sasvim neoceki, ponovo krece u dvoriste. Kucka ljeskovim stapicem ispred sebe, pipka, da na kakvu prepreku ne naleti. Jasno se cuje zatvaranje spoljnjih vrata, zatim njen krik: suvise prodoran i jak za njeno slabasno tijelo. Uz to, nekako zavijajuci, skoro neljudski:

- Zv'jezde padaju! Zv'jezde padaju, celjadi moja. Nebo gori... Sve je nebo, kuku meni, u plamenu. Padaju zv'jezde sa nasega neba, nase glave... Zar ne vidite Necastivog, gore? Sa dvi' sablje u dvi' ruke, nase glave odrubljuje?! Zar toliku krv ne vidite? Krv se nebom razlila: mjesec sav u krvi, zv'jezde u krvi. Sunce ce nama, jadnima, u krvi ogranuti, krvave nas obasjati.

Prvi se pribra otac Milos, istrca pred kucu. Bez po muke, uze babu Joku u narucje, unese je unutra. Nasi seljani, takvi su nasi seljani, odmah se sjatise u sobu. Posmatraju babu nijemo, bez rijeci. Samo stara Zorka, zvana Mitrovicka, rukama razgoni svjetinu. Zapovijeda ljutito, bespogovorno:

- Izlazite napolje, svi. Svi do jednoga! Senula je, jadna, sasvim - dodaje mnogo tise, sapatom. 'Na nesto je, bice, nagazila. Na carku, sta li? Nikada jedno zlo ne dolazi samo. Vec podruku, vise njih. O, Sveti Nikola, cuvaru putnika i puteva nebeskih, na pravi put je izvedi, molim ti se ja. Ugljenje i cistu vodu mi dajte: stravu da joj salijem. Od carke jadnicu da izbavim, nesrecu iz ove kuce cestite da oceram. Dajte, 'amo, sto ste se tu, k'o sokacka drvena Marija, zdrvenili...' - ronda ona, baba Zorka, nakostrijeseno, izgoneci iz sobe sve odreda. I seljane i ukucane.

Uspijevam, iako guran baba-Zorkinim krepkim rukama, da bacim jos jedan letimican pogled prema svojoj babi, najdrazoj i najboljoj baki na saru zemaljskom. Vidim: lezi ona na krevetu, sva zgrcena, smanjena, u drhtaju. I scucurena, kao pokislo, goluz- dravo, pile. Tada sam je, zivu, posljednji put vidio.

Skracujem, sasvim namjerno, ostala cudna dogadjanja, te veceri, pred nasom kucom, dok smo cekali da se unutra, onako uznemireni, vratimo.

- Istinu je rekla baka Joka: pogledajte gore! - vrisnu odjednom moja starija sestra Vida, oci podigavsi k nebu. 'Zar ne vidis - upita mene, vukuci me groznicavo za rukav - da je citavo nebo u krvavom plamenu? I da nebom lete krilati djavoli, sabljama sjekuci majusne andjele. Padaju mrtvi andjelcici: sasjecenih krilca, odsjecenih glavica. Krv, krv lije s nebesa! Braco, ne daj me: i ja sam, evo, bez glave. Svi smo bez glava. Braco, ne daj me...

Onda svi moji ukucani, osim oca i djeda, glave uzdigose nagore, pogledima trazeci krilate djavole, sabljama oboruzane. I, jedno po jedno, pocese da placu i naricu, da, izbezumljeni, ispustaju grlene krike. Njima se, u zapomaganju, ubrzo pridruzilo svo zenskinje iz ostalih Savica kuca, pa djeca i odrasli. Viknuo sam i ja, htio da ih sve nadjacam. Pokusao da im objasnim: zvijezde ne padaju. Nikada! Samo meteori i meteoriti. Moguce, tako sam ucio, i komete. Tamo daleko, u ogromnom kosmickom prostoru, u vasioni.

Nebo se provedrilo. I lijepo se, htjedoh da ih svojim glasom smirim, vidi da s neba nista ne pada... Nista, zaista, nije koristilo. Vise nije moglo da se razazna sta ko govori, niti da li ko koga cuje: svi glasovi se slili u jedan - nerazgovjetan, zaglusujuci vapaj, pun jezovitosti.

Ne znam ko je, kada i kako, tu sludjenu celjad smirio, vec samo da se ona polako utisala i razisla. Ne znam, takodje, ni kada sam ja na spavanje otisao. Probudio me, toga se sasvim dobro sjecam, krupan i nepoznat, muski glas, uperivsi mi snop baterijske svjetlosti izmedju ociju. Psovao, pri tome, nekako promuklo, drzeci, kako sam vidio, vrh bajoneta na mom vratu.

- Dizi se, studente, da primis hranu. Ne mislis valjda da cu ti je u ovaj brlog osobno donijeti - kazao rezeci, recnuvsi me pored uva. Spolja, iz dvorista, sasvim jasno se culi tupi udarci, neciji priguseni jauci i potmulo stenjanje. Iako jos bunovan, odmah shvatih: pokolj, ustase kolju! Zatim, u polumraku, nazirem: nase dvoriste prepuno iznakazenih leseva. Na snijegu smrskane lobanje, prosuti mozak, razvucena crijeva, barice krvi. Pred mojim nogama, odsjecena glava. Oci, sirom otvorene, iskolacene. Kao da su iznenadjene sto i mene ovdje vide, gledaju me ukoceno. Nos smrskan, krvava gljiva. Ispod te gljive, brkovi. Dugacki. Od krvi slijepljeni, savijeni, u neredu. djed Stevan! Moj dobri, cutljivi, mirni djed Stevan. Preko njega, tvoreci neku vrstu krsta, lezi baba Joka. Nepomicna i sitna, manja nego ikada ranije. Sestrica Djuja: tjeme razmrskano, svilenkasta kosica se uvukla u njega. Lijevom rucicom drzi crnu kecelju, bakinu. Desnu ispruzila po snijegu, rasirivsi prstice. Bose nozice, raskoracene ispod tamne suknjice, modre. Majusna lastavica, ptic koji pokusava da poleti! - nametnu mi se slika, neprilicna. Stariji brat, Djuradj, nas Djuka, odmah uz nju. Vrat prerezan, tijelo se jos pomalo trza. U ropcu je, zaknjucujem nerazumno, tupo. Majka, sa rasporenim stomakom, izbuljila oci. U mene. Mice usnama, hoce nesto, mozda da mi kaze. Na Djukinu zenu, moju jedinu snahu, nasrnula trojica ustasa: da je obescaste. Ona, zdrava i mlada, jos i sada prelijepa, ne da na se. Jedan je nevjesto uhvati za desnu ruku, ona ga, zubima, snazno ugrize. Stize je udarac sjekire. Snajica, tako smo je zvali, pade nicice, sa sumanutim smijeskom na licu. Ne pomace se.

Razdanilo se potpuno, sve se vidi. Jos je ostalo tek nekoliko mojih Vasica, zivih. Mahom muskaraca. Stoje sledjeni, zanijemjeli, bez rijeci i pokreta. A ustase? Oni rade svoj posao: vjesto, uvjezbano, brzo. Jedan se, svakog casa, krsti. Uz svako novo klanje, novo krstenje. I mrmljanje, uz to krstenje. Molitva neka, sta li. Ostali ni toliko vremena ne gube, nimalo. Samo krupno disu i brisu znoj s lica. Onako, krvavim rukama. Lica im, svima, pocrnjela. Od zgrusane, ljepljive krvi. Mene, kakve li budalastine, podsjecaju na neku predstavu. Studentsku, u Zagrebu. I ja sam glumio: crnackog poglavicu, ljudozdera. Lice mi, tada, kao i ostalima, necim nagaravili. Smijali smo se. Sami sebi, svi, u tom komadu. Pred ogledalom, u improvizovanoj garderobi. Glupost!

Onaj sto se stalno krsti, pridje stricu Stojanu, nekako lijeno, s ledja. Kratkim zamahom svog topuzica mlatnu ga po tjemenu. Stric se, bez jauka, bezglasno i besumno, skljoka u snijeg, potrbuske. Dostize ga udarac, novi, sjekire po vratnoj kicmi. On se samo strese, uzdrhta, zatim smiri. Sasvim...

Ja sam zaklan u nasem selu, Motikama, tek oko deset ujutro. Tacno na svoj dvadeseti rodjendan. Rodjen 7. februara dvadeset druge, zaklan 7. februara cetrdeset druge! Doklan: tako cu reci! Jer, taj me ustasa, momak mojih godina, crven u licu, sa vodnjikavim plavim ocima, prvo udario onim metalnim topuzicem, u potiljak.

- Tako, tako, Mariofile - doviknuo mu, prije udarca, krupan ustasa, smijuci se grohotom, kao da rze. 'Zvizni ga tim srbomlatom! Iskusaj mu tvrdocu te konjosrbske lubanje. Podaj mu nasu, ustasku, anesteziju, mater mu govnarsku. Neka osjeti koliko je ucinkovita ustaska znanost: mi svoje pacijente iz narkoze nikada ne budimo...'

Na tu salu ostale ustase, samo za trenutak, zastale. Smijali se suludo, iskezenih zuba. Zubi im se, iza crnih oblicja, od usirene krvi, svima zabijeljeli. Zatim, prionuli na svoj posao, klanje. Kada sam ponovo dosao k svijesti, moj vrsnjak me vec sasvim unakazio: kraj glave mi prsti, nos, usi, kosa. Sve odsjeceno. I desno oko, iskopano. Klao me, zakljucih, dugo, s ociglednim uzivanjem. Vjerovao, valjda, da mi nanosi nesnosan bol, pa me mrcvario. A bol, tada, nisam osjecao. On je dosao tek sa svijescu da sam, ipak, ziv. Potmuo bol, unutrasnji, tacno u srcu, vise nego fizicki. Zato, valjda, sto sam pristao na ovakvu smrt, bez otpora i pobune. Da sam, makar, skocio na jednog od njih - zubom da ga ugrizem, noktom izgrebem, pljuvackom u lice unizim. A ja. . .

Onaj moj koljac, ustasa, i dalje prijeti:

- Tebe cu, majku ti srbsku, da koljem cili dan. I cilu noc, ako triba. Da uzivam u tvojim mukama, zivotinjo posrana. Cuja san da si bija u nasen hrvatskome Zagrebu. Da si tamo studira'. Ti, govno prasece, da studiras! I to bas u Zagrebu. Ti! Za tebe je livada, da pases travu, ka' i svi voli. . . Sa' cu ti zdrilo iscupat' , pa ti se te smrdljive krvi napit'. Sta si, reci, u Zagrebu studira'? I ja sam tamo studira', prije tebe. Eh, da san zna', moga' san te tamo lipo priklati. Da ovdin s tobon vrime ne gubin, krpuso usrana...

Mozda je bilo jos psovki, gorih i ruznijih . To ne znam, ne pamtim. On me je, rekao sam, prije klanja udario onim malim topuzom, u tjeme. Zamahnuo, a ja, budala, i dalje vjerovao da me nece: nisam nikome, nista, nikada skrivio. Nikada, zaista. I zasto, sada, da se plasim? Bljesnu mi u svijesti, munjevito, kratko: prosli su selom, prije pokolja, neki ljudi u civilu. Pravili spiskove. Kazali da, svi kojima je hrana potrebna, upisu imena kucne celjadi. I domacini sve ukucane popisali; selo je bilo puno gladnog svijeta. Sada nas, dakle, po tom spisku, kolju! Kod nas je, u citavom kraju, 1941. godina bila nerodna. A nova vlast, ustaska, stalno hranu trazila, otimala. Da i nije otimala, moji seljani bi je dali. Kako da neko ne da, da se, uprkos neimastini, usprotivi, kada i zbog najsitnijeg opiranja nase glave, srpske, lete. Mnogo vise, kazu, u Banjaluci, nego kod nas, u selu. Cim neko od nasih ode u grad, po povratku nastane sasaptavanje: ovoga ubilo, onoga zaklalo, onaj nestao. Citave srpske porodice nestaju, preko noci. Omrknu, ne osvanu. U selo se uselio strah, najcrnje slutnje. Prepricavan je, vrlo cesto, i brzi slom Jugoslovenske vojske. Posebno kako se u Banjaluci predao citav pjesadijski puk. I kako je njegov komandant, pukovnik Bogoslav Mazuranic, hrvatski plemic, izisao pred postrojenu jedinicu, kazao:

- Gospodo oficiri i podoficiri, moji vjerni vojnici! Primio sam uzasnu vijest: da je nasa otadzbina, Kraljevina Jugoslavija, propala. Da je, pred njemackom oruzanom silom, potpisana sramotna kapitulacija. Naredjeno mi je da i ja vas, ovaj slavni puk, predam Nijemcima. Ja sam, gospodo, vojnik. I naredjenje vise komande o kapitulaciji vojske, kao vojnik, moram da vam prenesem. Ali, licno, necu da se predam. Mene i dalje vezuje zakletva Kralju i Otadzbini: da ne izdam i da se ne predam. Vi, sinovi moji, postupite prema svojoj savjesti...

Vojnicki utegnut i dostojanstven, kakav je, kazu, taj pukovnik Mazuranic bio, jos jednom je pozdravio postrojene oficire, podoficire i vojnike puka, zatim se lagano zaputio u svoju komandu. Odjeknuo je, samo koji trenutak kasnije, potmuo revolverski pucanj. Pukovnik je smrcu zapecatio vojnicku zakletvu!

U selo, jedne noci, stigao moj stric Bogdan. U pokidanoj uniformi, poderanih cokula, bez oruzja. Neobrijan i naglo smrsao, licio na isposnika, podsjetio me na lik nekog sveca. Objasnio da je, bjezeci cak od Metkovica, jedva zivu glavu spasao. Hrvatska sela zaobilazio, daleko, najvise nocu putovao: cuo da Srbe love i ubijaju, kao zvijeri. I cudio se:

- Komandant mi je bio major Rudolf Primorac, Hrvat. Zubima se, sto je reci, s N'jemcima klao. Pravi junak, ljudina jedna... A ovi drugi, Boze nas sacuvaj i zakloni... Moji stariji seljani, kasnije, do zvijezda uznosili toga pukovnika i majora.

Tvrdili, ubijedjeno i uporno, kako, eto, ni svi Hrvati nisu isti. I da, kao, ne treba toliko od njih strahovati. Da ce se medju njima naci jos pravih ljudi, poput pukovnika Mazuranica i majora Primorca, koji, kako su govorili, nece dati na Srbe. Zivjeli smo tu, vijekovima, zajedno, nikada im zlo nismo cinili. Zasto bi, onda, oni nama, sada drugacije uzvracali ? - pitali bi jedni druge, ne trazeci odgovore. Tada se, vele, predao i Vazduhoplovni puk u Zaluzanima, Artiljerijski puk u Kastelu, Konjicki puk... Vojska, obezglavljena i uplasena, kuljala i kroz Motike. Pocela, ocigledno, da se rastura, da bjezi na sve strane, glavom bez obzira. Nase komsije, Hrvati, s kojim smo, sto sam i ja znao, zivjeli u velikoj slozi, odjednom okrenuli glave od nas. Kada sam, eto, polovinom aprila na kratko dosao iz Zagreba, jedva da je neko od njih na pozdrav htio da mi odgovori. Vidio sam, jer to i nisu narocito skrivali, da uvece i nocu vuku oruzje, vojnicke uniforme, ostalu opremu. Moj djed Stevan, solunski dobrovoljac, tih i povucen starac, odjednom se razvezao:

- Cim su se oni osmjelili da nam ubiju kralja, usred prijateljske zemlje Francuske, znao sam da je djavo dos'o po svoje. Krv, nikako bez krvi ovo proci nece! Iznova se katolici ispizmili na nas, pravoslavce. Ne daj, dobri Boze, da nas sustigne ono sto ja slutim... - govorio on, tada, nervozno cupkajuci one svoje duge sijede brkove. Opomenuo me odmah da se nikome, apsolutno nikome, ne povjeravam. I da sa komsijama, Hrvatima, ni u kakve rasprave i raspre ne ulazim.

- Sto u njih vidis, pravi se da vidio nisi, sto cujes, da cuo nisi. Sami Bog zna da li ce nam i to pomoci, ali... Ne treba, bez velike nevolje, mecki pred jazbinu ici. A nama se, sinko, sve dogadja nasom krivicom, sve zbog nase lude pameti. Ni iz najveceg zla i nesrece, pouku izvuci ne umijemo. Ako je, nekim cudom, i izvucemo, nikad je ne zapamtimo. Eto...

Sjedio je dugo i nepomicno, neodoljivo me podsjetio na jedan stari, pocrnjeli, panj na nasoj krcevini. Gledao je ispred sebe, u svoje odavno poderane vojnicke cokule.

- Tuk'o sam se sa Hrvatima, vojnicima cara Franje Josipa - dodao je u po glasa - i oni su nam bili veci krvoloci od Svaba i Madjara, zajedno... Ni to kralju Aleksandru - vajkao se djed - nije bila dovoljna pouka: primio svoje najvece dusmane u zajednicku drzavu. Ratne gubitnike u dobitnike i pobjednike pretvorio. Nije, nesrecnik, poslusao mog komandanta, vojvodu Zivojina Misica, slavnog Zucu. A on mu, Zuco, po obilasku hrvatskih krajeva, kazao...

djed je pricu naglo prekinuo, prilazio nam, meni nepoznat, covjek: u gradjanskom odijelu, sa kravatom, naocarima. I stapom u lijevoj ruci. Lijevu nogu, sjecam se, poprilicno vukao za sobom, bio hrom. Jabucica njegovog stapa bljestala, kao da je od zlata. Sa djedom Stevanom pozdravio se veoma srdacano: dugo se ljubili, grlili, tapsali po ramenima. Zasuzili obojica, djed Stevan cak zajecao. Odmah sam pomislio: ovo bi mogao da bude djedov ratni drug. Tada djed okupljenim ukucanima, osim mog oca i mene, dao znak, prstom, da se udalje. Iako su dosljaka sva kucna celjad posmatrala s neskrivenom znatizeljom, morala su da odu: djedov pokret prsta je bio zakon, svetinja, rijec Gospoda Boga sa nebesa. A nikad nisam cuo da je djed glas povisio. On je, prosto, bio nasa ziva kucna ikona, vidljiva a necujna, nas andjeo cuvar, svetac za zakletvu. O njemu, sada, samo toliko!

- Eh, moj Stevane, moj Stevane... Sta docekasmo: da nam drzavu rasture oni koje smo za bracu priznali, sva im zla prema sebi oprostili, davali im sve, vise i bolje nego sebi samima. Daj Boze, koliko su se i izopacili, da nam jos i sjeme sasvim ne zatru - govorio taj ugladjeni varosanin, sa djeda ne skidajuci svoj brizni pogled.

- Vidim, sve vidim... - izustio kratko djed Stevan i zacutao.

Cutao i otac, i ja, svi. Cutali dugo, kao zakovani. I sve, uokolo, kao da je zanijemilo. Ni pasce da zalaje, ni macka da mjaukne, ni ptica da zapjeva.

- Mozes li ti, Stevane, razborit si covjek, da objasnis sta se ovo s nama i nasim susjedima, katolicima i muhamedancima, dogadja? Malo- malo, pa jedni drugima za vratove, oci jedni drugima da iskopamo...

- Nije moje, Vojo, da tebi, skolovanom covjeku, objasnjavam. Ali... Meni se sve cini da je zlo ovdje ispod nas, u zemlji kojom gazimo. Zemlji ukletoj i prokletoj. Na njoj se, tako ja mislim, zbog toga prokletstva radjaju zli ljudi, klija zlo sjeme, rastu opake trave, teku otrovne vode, misle zle misli. I svako ovdje smislja kako ce onoga drugoga dr'jemovna zateci...

- I ti, Stevane, mislis da smo i mi, Srbi, takvi: da i mi gledamo kako da one druge onako, drijemnove, zateknemo?

- Mislim! Tako mislim, gospodine Vojo. I jos mislim da...

- Stevane, pobogu brate, prestani vec jednom ovo: gospodine Vojo, te gospodine Vojo... I sam znas koliko smo gorka hljeba i gorkih dana zajedno progutali. Nego, ti rece da jos nesto mislis...

- Pa, mislim. Da nije tako bilo, da i mi nismo dr'jemnovne druge zaticali, ni nas ne bi bilo.

- Kako to, Stevane?

- Kuce smo, sto je neki govorio, nasred carskog druma, na zlu mjestu, sagradili. Zato nam, tijem drumom, odasvud samo zlo dolazi...

- Mislis na sve narode, a ne samo na Srbe, koji na Balkanu zive?

- Ti si, gospodine Vojo, iz gospodske porodice, skolovan u Francuskoj, pa umijes to ljepse da kazes. Ali, to ti je to. Zasto bi toliko mrznje i zla u dusama svojim nosili, da nije tako? Sjecas li se nas i Bugara, na Kajmakcalanu i Dobrom polju? Nismo li se zubima klali, gore nego zvjerovi gorski? Zar si zaboravio kako su na nas kidisali Hrvati u Ruskoj Poljskoj? A i jedni i drugi nam, kao, braca. I mi, kao, njima. Sada ce se, na zalost, sve to ponoviti. Boze, daj da se prevarim...

- Neces se, Stevane moj, prevariti. Doznao sam da svi Srbi moraju da idu iz Banjaluke. Tako Viktor Gutic, znas ga, naredio. Ja, moja porodica, sve srpske porodice koje ne pristanu da prevjere, da se rimskom papi klanjaju. Zato sam dosao ovamo: da jos jednom porazgovaramo, da se bratski oprostimo. Pred katolickom i muhamedanskom mrznjom, patoloskom mrznjom, mi ne mozemo ovdje ostati i opstati...

- A zasto oni nas, gospodine Vojo, toliko mrze? I to tako potajno i podmuklo, iz dna duse. Koliko do juce, meni su ove komsije, Hrvati, prilazili s najvecim postovanjem. Danas me, evo, otvoreno vrijedjaju, prijete meni i kucnoj celjadi, djecu nam biju. Cak i nasu stoku tuku, gdjegod stignu...

Taj gospodin Vojo podugo nije odgovarao. Duvao je prohladan proljetni vjetar, odnekud iz daljine. Na mahove, donosio molbe nekog umornog oraca, upucene konjima da, valjda, jos malo povuku, da ga ne iznevjere. Ponekad bi se, sa oranica, svojim pucpurikanjem, oglasile cavrljive seve.

- Zasto nas mrze, pitas? Zato sto su, ne tako davno, vecina njih, bili ono sto i mi, Srbi. Onda oni prevjerili, primili tudju vjeru, ko muhamedansku, ko katolicku. Izdali nas! Sada nas, Stevane, mrze zbog te svoje prevjere i izdaje. Rijecju, mrze nas jer smo svjedoci te prevjere i izdaje. Jos vise, mozda, sto smatraju da smo ih, ne krenuvsi s njima, u njihovoj izdaji, mi izdali. Zbog toga, ja mislim tako, zele da nas, kao svjedoke, zatru, za sva vremena ucutkaju...

- I ta nesreca ce nas stici? - priupita djed, skoro placno.

- E, nece! Uspjeti, opet, nece. Jer, ovo sto nas je preostalo, sve je sam nepokornik, svojeglavac, tvrdoglavac. Ni sam sa sobom ne moze da se slozi, nekmoli sa drugim. Koji nisu takvi bili, odavno su poturceni, pounijaceni, nekuda pobjegli. Ili, prosto, izumrli, nestali. Ostatak, dakle, cine tvrde i lude glave. Vjecne i neunistive, poput vremena...

- To si, gospodine Vojo, pravo kazao: lude glave! Bas sam, pred tvoj dolazak, zakalao da pricam ovom svom sinu Milosu i unuku Simi, sta je vojvoda Zuco savjetov'o regentu Aleksandru, 1919. godine, po povratku iz Zagreba. Reci im ti, molim te, upuceniji si...

- Ah, sta! Najvaznije, evo, znam napamet: Vase Visocanstvo, iz svega sto sam tamo video i cuo, ja sam duboko zazalio sto smo se na silu Boga obmanjivali nekakvom idejom bratstva i zajednice. Svi oni jednako misle, to je svet za sebe. Ma sa kakvim predlogom da se pojavite, stvar je propala... Nista se nece moci uciniti. To nisu ljudi na ciju se rec moze osloniti. To je najodvratnija fukara na svetu, koja se ne moze zajaziti nicim sto bi joj se ponudilo. Resenje je: potpuno se otcepiti od njih, dati im drzavu nezavisnu, samostalnu, pa neka lome glavu kako znaju... Granice ce biti tamo gde ih mi povucemo, a mi cemo ih povuci ne onde gde nase ambicije izbijaju na povrsinu nego onde gde istorija i etnografija kazu, gde kazu jezik i obicaji, tradicija i, najzad, gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa ce to biti pravo, i Bogu drago. Ja sam duboko uveren da se s njima necemo usreciti. Ti su ljudi, svi odreda, prozirni kao casa, nezajazljivi i u tolikoj meri lazni i dvolicni da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima vecih podlaca, prevaranata i samozivih ljudi...

- Simo, d'jete moje, culi ti sta gospodin Vojo isprica? To Zuco, bez goleme gorcine u dusi, nikada ne bi kaz'o. Visocanstvo ga nije ozbiljno s'vatilo, a prije ce biti da je sve prebrzo zaboravilo. Svejedno, to ga je, jadnika, glave sa ramena kostalo. Boze, daj da mi bolje prodjemo! Nije li tako, gospodine Vojo? - pitao djed svog ratnog druga nesigurno, kao da je njegovo drugacije misljenje ocekivao.

- Tako je, na zalost, tako... No ja, prijatelji dragi, nemam vise vremena za razgovor. Vec mi ti, Stevane, po svojoj pameti, kazi samo jos ovo: da li cemo se mi, koji zivimo na ovoj, kako ti rece, ukletoj i prokletoj zemlji, stalno zatirati, dok je svijeta i vijeka, do unistenja?

- Necemo. I ne moramo: nas treba samo razdvojiti! Svaka, Vojo, ptica svome jatu... Ni mrznje tada, kako ja mislim, nece biti. Niti cemo kao do sada jedni druge za svoje muke, ma kakve one bile, moci da okrivljujemo... A mrznja je jedna bolest, teska bolest, ljudska. Zato ja, u svojoj dusi, zalim mrzitelje nase, k'o sto svakoga bolesnika zaliti treba...

- Pametan si, Stevane, prepametan. Ali, ni pamet nam, kako vidim, sada pomoci nece. Ona je, ludost ljudska, danas pamet nadvladala : izgleda neunistiva i vjecna, dobri moj Stevane...

Taj djedov drug, gospodin Vojo, na rastanku je izgledao mnogo starije i malaksalije nego pri dolasku. Ustajao je polako, s vidnim naporom, prenoseci, kako mi se cinilo, svu svoju tezinu na onaj stap. Pice i hrana, koje nam je, pred kucu, majka Milija iznijela, ostadose skoro netaknuti.

Zubato proljetno Sunce lagano se klonilo zapadu, vjetar postajao sve hladniji. Obojica starih ljudi, da li od hladnoce ili od crnih slutnji, pocese da se tresu. Ponovo su jedan drugom pali u zagrljaj, zaplakali.

- Nikada se, moj Stevane, nikada vise, vidjeti necemo. To osjecam, evo, ovdje - kazao gospodin Vojo mom djedu, desnom rukom pokazujuci na lijevu stranu grudi. Zatim, pozdravljajuci se sa mnom i ocem, stisano dodao:

- Bjezite odavde, svi. Bilo kuda, samo bjezite. Culi ste, valjda, za ustasko "riesenje srbskog pitanja": jednu trecinu pobiti, jednu trecinu prognati, jednu trecinu pokatoliciti. Pamet u glavu, bjezite!

Ja, koji sam od onoga svijeta, i koji ovo svjedocim, ne mogu da se tacno sjetim kuda i kako je gospodin Vojo otisao. Ponekad mi se, eto, cini da on i nije postojao. Vec da je, mozda, to bio samo dobri duh, ciji savjet nismo poslusali. Ne znam...

Sve ovo, o pokolju u mom selu, Motikama, susta je istina. Nju predajem kao mrtvu pricu: da ozivi! I sve nase su price, rekoh, mrtve. Ne znam da li je neko prezivio, postoji li ziva prica?

Biblioteka | Sledece: Glava 7

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd