7.

Ime mu je Mirko, prezime Stijakovic. Bilo i ostalo: Mirko Stijakovic! Rodjen je 1933. godine u Gornjim Motikama, od oca Djordje i majke Doste. Bio je poslije pokolja, 7. februara 1942, pokrsten, preveden u rimokatolicku vjeru. Imao je, tada, nepunih devet godina, nije znao zbog cega je pokrsten. Sta je to pokrstavanje trebalo da znaci, jos manje. Tek kasnije, iza Drugog svjetskog rata, kazao jednom pravoslavnom svesteniku da je, radi pokrstavanja, vodjen u franjevacki samostan, u Petricevac. Pitao ga: da li je potrebno novo krstenje, po pravoslavnom obredu, u pravoslavnoj crkvi. Svestenik mu odgovorio kratko: da je jednom krsten po pravoslavnom obredu, u pravoslavnoj crkvi. I da se sveto krstenje, nad jednom osobom, samo jednom u zivotu obavlja. Otuda on, Mirko, o sebi, misli tako kako misli: da je bio, i ostao, Mirko Stijakovic, Srbin i pravoslavac.

Ziv je, ocigledno, otuda je i njegova prica - ziva prica. Ziva prica o mrtvima. Ovo vrijeme, od narecenog pokolja Srba u Drakulicu, Sargovcu, Motikama i rudniku Rakovac, od 7. februara 1942, zivi kao visak zivota. Zivi ga, veli, slucajno, sasvim slucajno, nevjerovatno slucajno, slucajnom slucajnoscu. A danas, sa suprugom Gospom, zivi u Banjaluci. Izrodili su cetvoro djece - Miru, Dobrilu, Milenka i Dragicu, bakom i dedom ih zove sedmoro unucadi.

Najmladje je mala Nikolina, kcerka sina im Milenka i snahe Mirjane: rodjena, po volji Bozjoj, ili igrom prirode, 18. decembra 1995. godine, istoga dana i casa, kada i njena dvadeset ljeta starija sestra Gordana! Ona je sada, eto, njihova mjezimica i najveca radost, znak da se zivot produzuje.

A Mirkova ziva prica, jedna od izuzetno rijetkih, zivih prica o mrtvima... ?

Ziv sam, izgleda, ziv. Mozda jedini izmedju trideset i dva clana moje porodice, ziv. Ranjen ispod lijeve sise, ustaskim bajonetom, ali, ipak, ziv. Kroz trbuscic brata Novaka proboden. Krv moja lipti, sav sam krvav: od svoje krvi, Novakove, mozda i krvi ostale djecice, nekoje od njih desetak, mojih malenih sestara i brace. Zajedno smo se pod krevet bili zavukli, scucurili, zgrcili. Tamo nas, cuvsi da ustase dolaze, nasa baba Deva zgurala...

Sada je, svuda uokolo, tisina. Nista se ne cuje. Bas nista. Soba je, to vidim ispod kreveta, prepuna poklanih. Mojih poklanih - porodice i najblizih rodjaka, Stijakovica.

A napolju, u dvoristu, sta tamo ima?

Ranu pritiskam svojom zguzvanom kosuljicom, izvlacim se, nastojim da ne zgazim koje tijelo. Mojih mrtvih. I krv njihovu bih htio da izbjegnem, zaobidjem, preskocim. To ne ide, nikako. Nemoguce je: nisam ptica, da do prozora prhnem! A krv je svuda oko mene - po podu, sobnim zidovima, cak i niskoj tavanici. Svuda. Nesto me, neodoljivo, privlaci, vuce prema prozoru. Gledam u dvoriste. Ocima svojim da ne povjerujem. Jedan ustasa iskolacio oci, bulji u mene. Vjerovatno se i on silno zacudio: Otkuda sad ono dijete, kada smo unutra sve iskasapili, skasili? I poklane, stavise, cizmama izgazili - da se, za svaki sucaj, vidi nije li neko, nekim cudom, prezivio. A niko, bice da je ustasa u to bio sasvim siguran, nije mogao da prezivi. Zato, ni sam ne vjerujuci u takvu slucajnost, baca dogorjeli opusak u snijeg. I dalje sjekiru drzeci u desnoj ruci, krenu on prema kucnim vratima, prema meni.

Videci ga kako polazi, ponovo smugnuh pod krevet, tamo gdje sam se, rekoh, za vrijeme pokolja uvukao, pritajio. Baba Deva nam, tada, iako poptpuno izbezumljena od straha, rekla veoma blago:

- Zavucite se, pilici bakini, i ne bojte se! Samo budite mirni. I ma sta da se dogodi, budite mirni. Tako...

Ona je , i prije nego sto su ustase primijecene, bila uplasena, smetena. Ispricala, lomeci nervozno prste i othukujuci, da je usnila ruzan i tezak san: nebo, kao, prekrili crni gavranovi, snijeg od tih pticurina pocrnio, krovove i drvece grozdovi njihovi okitili. Nista se, od njihova silnog graktanja, ne cuje. Ni Sunce se, od njih, ne vidi. Svojim crvenim, kaze, kljunovima udaraju o vrata i prozore, ulijecu u kuce i staje, na celjad i stoku, sve jednako grakcuci, nasrcu, zive im oci vade...

Kada su ustase, njih trojica, u sobu usle, iako najudaljeniji od vrata, pribi jen uza zid, brojio sam njihove cizme. Tri para izbrojio, zakljucio: trojica ih je! Sijevnuli , skoro istog trena, njihovi bajoneti, zafijukali pijuci i sjekire. Bez izgovorene rijeci! Slusam, ni ziv ni mrtav od straha, leleke svojih Stijakovica, pod udarcima sjekira, krampova, pijuka... Lom i krckanje kostiju im takodje cujem, pomijesano sa usopljenim dahtanjem ustasa. I grubim psovkama njihovim. Vidim, kada malo podignem glavu, i odbljeske bajoneta, kako se zarivaju, u vec mrtva tijela djece i zenskinja. Odrasli muskarci su, radi klanja, ranije odvojeni, povezani i izvedeni u dvoriste. Otuda se, iako sasvim nerazgovjetno i u prekidima, cuju njihove kletve, krici, zapomaganja:

- Nemojte nas... ! Nista nismo krivi... ! Postujemo novu vlast... ! Pitajte nase komsije, katolike, nismo li zivjeli brat...

Vapaji se, zagluseni ustaskom galamom i udarcima njihovog orudja, lomili, prekidali, gubili. Po zavrsenom klanju, u sobi, jedan ustasa kleknuo, izvlaci djecu, za noge, ispod kreveta. Dobacuje ih, kao kakve zamotuljke, onoj dvojici. Oni ih ubijaju brzo, znalacki, bajonetom. Jedan dijete uhvati za kosicu, zasuce mu glavu. Drugi je samo recne, odsijece, baci. Poput loptice... Sve nas, djecu, ko zna kako i zbog cega, taj ustasa ne izvuce. Ni mene nije. Vec poce da, nasumce i nekontrolisano, ispod kreveta bode bajonetom. Osjetih, tog trena, da je bajonet, kroz tijelo brata Novaka, i mene ubo. Izmedju rebara, ispod lijevog pazuha, to sam vec kazao. Ali, sjetivsi se babina savjeta, glasa od sebe ne pustam. Ustasa , i dalje klececi, povuce Novaka za noge. Zatim, povuce i mene.

- I ovaj je mrtav! - procijedio, nekako nehajno, ostavivsi me pod krevetom.

Jos izvjesno vrijeme gledam kako one krvave cizme gaze po lesevima, cujem kako bljecka krv. Prvi put, sada, osjecam njen teski i bljutavi zadah.

A onaj ustasa se ponovo vracao u kucu...

Posmatram, sav skamenjen, ispod kreveta, njegove krvave cizme. Velike su, ogromne, ili meni, od silnog straha, tako izgledaju. One nacinise nekoliko koracaja lijevo-desno, vjerovatno trazeci mene. Onda, sasvim tiho i onemocalo, kmeknu jedan djetinji glasic. Prepoznajem ga: moj mladji brat-stricevic, mali Ilija. Pretrnuo sam, sklupcao se jos vise, sav pretvoren u oko i uvo. Ostrim i brzim zamahom sjekire, onaj ustasa odsijece glavicu malog Ilije. Potom, ocigledno uvjeren da je dokrajcio i ono dijete s prozora, mene, izidje lagano, ostavljajuci kucna vrata otvorena.

Vladao je muk, tisina koja para usi, bolna. Samo bi se, s vremena na vrijeme, graktanjem oglasile vrane ili gavranovi, vazduh rasparao lepet njihovih krila. I jedna krava je, otegnuto, mukala. Bio sam siguran da znam koja: ona najmladja, prvotelka. Mozda je bilo vrijeme da tele podoji, sta li. Nije, zapazio sam, mukala cisto i snazno, kao ranije, vec nekako stijesnjeno, placno. Kao razuman stvor, koji samo grca i jeca, u sebi sabija svoju patnju.

Da ponovo izidjem ispod kreveta, usudio sam se tek predvece. Dugo, dugo se kolebao, osluskivao; strahovao da me opet neko, neki ustasa, ne spazi, ne uhvati. A ucinilo mi se, jos iza podneva, da povremeno, izmedju leseva, dopire necije slabasno disanje i stenjanje, roptanje. Mozda je, ko to zna, neko prezivio - razmisljam groznicavo, pun potajne nade. Na svoju ranu, koja uporno krvari, vise ne mislim. Izici napolje, ispod kreveta, pa neka bude sto ce biti! Iz gomile leseva, s kraja sobe, u mene sada pilje dva ukocena, sirom otvorena oka. Majka Dosta! - kriknuo sam, sigurno. Ta dva oka me i dalje, skoro nepomicno, gledaju. Sa usana, oivicenih pocrnjelom krvlju, nikakav glas ne silazi. Ni ono ranije tiho roptanje i stenjanje, vise ne cujem. Mozda je mrtva, upravo sad umrla, mozda ni njeno srce nije moglo ovoliko iznenadjenje da ponese? Ne, ziva je, oci majcine su zive. Ocni kapci se, vidim u polumraku, s vremena na vrijeme, otvore i zatvore, trepnu. Prilazim joj , svojim nejakim rukama s nje pomicem dva-tri lesa. I vidim: Majcin stomak rasporen, pored njega prosuta crijeva. Svuda uokolo zgrusana krv, prosut mozak, dijelovi tijela. Necija majusna rucica, odsjecena, dodiruje majcinu kosu.

Sta sad da radim, kako majci da pomoognem, da joj bol olaksam? Sjetih se, onako ocajan, da sa kreveta skinem jednu cistu plahtu, da majcina crijeva u utrobu vratim. Da je, zatim, onom plahtom svu umotam. Majka ponovo, jedva primjetno i bezglasno, mice usnama. Zeli, cini mi se, nesto da mi kaze, savjetuje. Ne uspijeva, ocigledno je.

Javi se, malko kasnije, jos jedan glas. Jedva cujan, djeciji, s drugog kraja sobe.

- Vode, vode! - ponavlja povremeno, iznemoglo.

Prepoznajem ga: mali Dusko, moj brat-stricevic, sin strica Stanoja. Sav isjecen, iskasapljen, nepomican. Proguta tek koji gutljajcic, nekako halapljivo i pozudno. Potom, skoro istog trena, zakrklja, sirom otvori svoje ocice, prestade da dise.

Medju mrtvima sam, vec dva dana. I dvije noci. Potpuno otupio, sludjen, izgubljen. Majka je sve slabija i slabija. Treceg dana, kao svijeca kad zgasne, umrije i ona.

- U Todice, u Todice... - cini mi se da je to poruka, posljednja, njenih ociju bila.

Za Vaskrsija Todica udata je njena zaova Danica, moja tetka. Hvatam se za tu slamku spasa, izlazim. Ispred kuce, u dvoristu, svuda lesevi. Isjeceni, iznakazeni, pomodrijeli. Hodam, sasvim otupio, izmedju njih. Mnogi su bez glave, ruku. Svuda krv, upijena u snijeg, sledjena. Pogledom, ne znam zbog cega, prvo trazim oca Djordju. On, raspolucene glave, lezi s moje desne strane. Uz njega, stric Mile. Radio u banjaluckoj Fabrici duvana, nama, djeci, stalno nesto, iz grada, donosio - sjetih se, prepun cemera. Malo dalje su stricevi Mladjo i Djuro, kraj njih strine - Lazarka, Marija i Danica. Pored babe Deve sam, kosnu me ta misao, prosao kao da i nije tamo, odmah uz sobna vrata. Nju su ustase, jer im je bila najblize, prvu ubili. Mozda i nisu zbog toga sto je najbliza bila: slusao sam je, ispod kreveta, kako im nesto pokusava da objasni, da ih zadrzi, sta li... I u dvoristu rodjaka Nike Stijakovica svi su pobijeni. I u Lukinom, i u Ilijinom, i u Stanojinom, i u Pantinom, i u Mladjenovom...

To vidim tek sada, iduci prema Todicima.

Taj kilometar udaljenosti, od Stijakovica do Todica, ranije sam u trku prelazio. Sada se otegao, kao da je na drugom kraju svijeta, kao vjecnost. Gazim dubok snijeg, posrcem, klecam, padam, ustajem. Prtini, kojom su ustase dosle, ne prilazim. Zaobilazim je, podaleko, probijam se kroz cjelac. Strahujem: da opet, na nekoga od njih, ne nasrljam. Jer, znam da su i , u subotu, u nase selo, Gornje Motike, ustase tom istom prtinom dosle. Ko ih je ovamo poslao, zbog cega je trebalo da nas, Stijakovice, pokolju? - o tome, naravno, pojma nemam. A volio bih, eto, da znam.

I ovoga se, sada, iduci prema Todicima, sjecam: u petak su pred nasu kucu dosla cetvorica ustasa. U crnoj odjeci, sa oruzjem. Zelio sam da im pridjem, da to oruzje razgledam, ali se nisam usudio. Otac Djordjo ih pozvao unutra, oni podugo sjedjeli. Baba Deva im iznijela jelo i pice. Oni jeli i pili, dugo. I pjevali, nekako neslozno, do veceri. Jedan od njih, pred sami polazak, ocu Djordji, cini mi se, ovim rijecima priprijetio:

- Mi smo dosli radi revizije: da vidimo da li su svi ukucani kod kuce. Jer, zapamtite dobro: svi, sutra ujutro, moraju da budu ovdje. Koga zateknemo izvan kuce, bice odmah zaklan. Toliko, da znate...

Nisu objasnili sta ta revizija znaci, niti sam mogao da dokucim sta bi to moglo da bude. A ta rijec mi zvucala strasno: revizija, rezija, rezanje, klanje... Podsjetilo me, ne znam zbog cega, na ono: Koga zateknemo izvan kuce, bice odmah zaklan.

Meni neka djeca, uvece, kazala da su i kod njih ustase bile. I da su, tamo, drugacije pricale: da ce se dijeliti hrana. I koga ne bude bilo kod kuce, hranu nece dobiti. Ni kasnije, nikako. Ili: bice pregledana i popisana sva celjad. Oni, koji budu snazni i zdravi, bice pravi srecnici: otici ce u Njemacku! I tamo dobro zaradjivati. Nekima, jos, govorili kako su okolo, kao, nekakvi srpski odmetnici. I da ruse prugu. Pa vlast, eto, mora da provjeri da neko od Srba u te odmetnike nije otisao. Odmetnika nikad nisam vidio, prugu jesam. Zato nisam mogao to da zamislim: kako da neko rusi prugu, kada je ona, ionako, na zemlji...

Otac Djordjo se, izgleda, zbog prijetnje, nije zabrinuo. Pricao , na moje cudjenje, vise nego ikada ranije:

- Culi ste sta su rekli: niko izvan kuce! Vlast je vlast, mora da se postuje. Svaka, pa i ova. Svi smo posteni, svako zna da smo posteni. I, uz Bozju pomoc, nicega ne treba da se bojimo. Nase komsije, Hrvati, svi, znaju da smo cestiti ljudi i domacini, da, sto se kaze, niko namjerno ni mrava nije zgazio... Meni bilo krivo na oca Djordju. Ono o mravima - pomislio sam - nije istina, on laze. Mi, djeca, smo, bosim nogama, kod goveda, gacali po mravinjacima. Oni nas ujedali, mi vristali, smijali se na sav glas...

Otac je, u subotu, zabranio da iko od starijih iz kuce izidje, makar stoku da nahrani. Ni stric Mile na posao, u Banjaluku, nije otisao...

Meni rekao, nedavno, jedan drug, Srbin, da mi nismo isto sto i Hrvati, da nas oni, iako smo se uvijek zajedno igrali, ne vole. I da su oni ustase. I da kolju Srbe. Ja mu rekao da je budala: Pejo Martinovic je ustasa, pa nas nije zaklao. Ustase su i Pero Pustajija, i Ante, zvani Antic, Maric, pa Filip, zvani Pile, Ljevar, pa Pero Glavas... On nista nije odgovorio, nije znao sta bi...

Evo me, najzad, nadomak Todica. Radujem se, iako znam sta sam kod kuce ostavio, kao budala. I vjerujem: sada ce pred mene istrcati moja braca i sestre, djeca tetka Vaskrsija i tetke Danice - Stojan, Savo, Dusan, Jovanka i Mijoljka. Pocece, jer ne znaju da mi nije do toga, da me grudvama gadjaju, da vriste i galame. Sve dok ih tetka ili tetak ne pocnu psovati i smirivati...

Gdje su oni, male galamdzije i nasrtljivci, nigdje ih, ni na pomolu! Ni pas tetkov mi, u susret, ne trci. Nista se, osim nekakvih pticurina, iz dvorista njihovog ne cuje. Sta to treba da znaci? - pitam se sada, pun potajne zebnje. Onda ih, preko dvorisne ograde, jasno vidim: leze na snijegu, na sve strane. Tetak Vaskrsije bez glave, ona je pored njega. Na njoj stoji jedan gavran, gleda me, kao da se mom prisustvu cudi. Tetka Danica mi je jos blize, skoro uz ogradu. U susret mi posla, kao uvijek! - skoro da se postidjeh od te nedotupavne pomisli. Uz nju, otvorenih ocica, uprtih u nebo, malecka Mijoljka. Bila najmanja, mnogo cavrljala, s njom sam se najcesce igrao. Sada je, i ona, mrtva. Na ustima joj ostao samo tanak mlazic krvi, nikakva drugog traga smrti. Nista.

Jedna crna prasica, velika, sa dugom surlom, ide prema meni. Vuce necija crijeva. Rokce, propadajuci u duboki snijeg. Onda, sasvim iznenada, a neke pticurine zagraktase, zalepetase crnim krilima. Sve, cini mi se, nasrnuse na mene...

Najamnik sam , kod Frane Martinovica, takodje u Motikama. On i njegova Ane, ne luce me od svoje djece, sedmoro ih imaju. Mozda i luce. Ponekad mi se cini da o njima manje brige vode nego o meni!

Brat Pejo mu je ustasa, rojnikom ga zovu. Mene ne dira, nikada. Ja se njega, bez obzira na to, bojim. On nije bio kod moje kuce, kada su moji poklani, ali me strah da sam, s njim, ostanem. Svejedno sto sam bio u samostanu Petricevac, tamo pokrsten. Krizman, kako oni kazu. I sto, skupa s ostalom hrvatskom djecom iz Motika, redovno idem na bogosluzenja i vjeronauk, sto mi govore da sam sada katolik, Hrvat. Opet, u strahu zivim. Pile Ljevara se plasim mnogo, najvise: Frane mi ponavlja da se Pile cuvam, da mu nikada ne izlazim naoci. Ne kaze zbog cega, ali ja to znam: da me ne zakolje! Deveta mi je godina, ali sve znam. Omudrio, rekla bi moja dobra baba Deva.

Znam sada da slusam, osluskujem, da se prikrivam, pretvaram. Svasta.

Jednom, dodje Pile Ljevar, pita Franu za mene.

- Gdje ti je - veli - ono Vlasce?

Frane ga casti rakijom, oteze odgovor:

- Mali nije kod kuce, cuva mi blago. Gdje, to ne znam...

- Kako ne bi znao! Da gazda ne zna gdje mu je najamnik, pricam ti pricu...

- Ne znam, kazem ti. I sto si toliko navro? Pusti, bolan Pile, jadno dijete. On je, covjece, sada katolik. Krizmeni kum mu je Ante Lastro... Pitaj koga hoces!

- Ma, kakav katolik? Priklati ga treba! Pitali smo starog gvardijana Jozu Loparevica, u Petricevcu, sta cemo sa ovo malo prezivjelih Srba, kod Marka Lipovca i u selima. Kada je, kao, volja bozja bila da pokolj prezive, treba li da zive... ?

- I on, naravno, rekao: 'Neka zive!?'

- E, nije! Vec dreknuo: 'Svevisnji je upro na njih prstom da umru, i treba da umru!'

- U to ne vjerujem! - opire se Frane, ne dizuci glas.

- Da, da! Tako ti je to. Fra-Jozo, od uspostave ustaske vlasti, stalno ponavlja: 'Nas Poglavnik sve radi s Bozjom dozvolom. Sve sto je napravljeno, ono je Crkva blagoslovila i nikome se to nece upisati u grijeh. Te, prema tome, svima njima koji su ostali zivi, nema nista drugo nego sto je bilo ostalima, koji su se u selu zadesili na dan pokolja...

Od tog razgovora, jos sam oprezniji. I prestraseniji. Cim ugledam nekoga u uniformi, sav se sledim. -Evo ga - pomislim - ide Pile, trazi me. Ili je neki drugi ustasa, bilo koji. Skrijem se, pritajim, scucurim, u zemlju se, poput krtice, umijem da zavucem. U skrivanju sam se izvjestio, postao pravi majstor...

Rat je zavrsen, iz njemackog zarobljenistva se vrati stric Jovo. Ponovo smo u nasoj kuci. Pustoj. I praznoj. Primamo ponesto pomoci. Ja ne znam od koga, ali primamo. Od toga zivimo, prezivljavamo. On stalno odhukuje, pusi, malo prica. Premalo. Gdje su nasi sahranjeni, to ne znamo. Ni ja, ni on.

- Sutra cemo u Banjaluku, na Okruzni sud. Ti treba da svjedocis, o ovome, ovdje... - kaze mi stric jedne veceri, gledajuci ustranu, ispred sebe. Ne objasnjava na sta misli, onim "o ovome ovdje". I ne treba: sve ja znam!

Sudnica dupke puna, a nigdje poznata lica. Nikad u sudnici nisam bio, gledam oko sebe, sve mi neobicno. Neki covjek me blago poteze za rukav, pokaza mi gdje treba da stanem. Napomenu da je onaj u sredini, gore iza stola, sudija, da ce me taj ispitivati. I, zaista, on pita, ja odgovaram: kako mi je prezime, ime, ocevo ime, kada sam rodjen, gdje, sta znam o pokolju Srba...

- Gdje si, poslije pokolja, bio, kod koga, kako ti je tamo bilo?

- Primio me Frane Martinovic iz Motika. I njegova zena Ane. Drzali su me ljepse nego svoju djecu, njih sedmoro... - odgovaram ja brzo.

- A njegov brat Pero, zvani Pejo, da li je on Srbe klao u, Motikama? - pita sudija dalje.

- Da jeste, tako ja mislim, i mene bi zaklao. Bio sam mu pri ruci, stalno...

- Znas li da je jos neko od motickih Hrvata primio srpsko dijete iza pokolja? - opet ce on.

- Sa manom je, kod Frane i Ane, bila i moja stricevka, mala Radinka. I moj daljnji rodjak, mali Petko Stijakovic je, jedno vrijeme, kod njih bio. Ne znam da je zive srpske djece jos bilo. I da ih je neko od katolika primio...

On me ispituje, svasta, ja odgovaram. Sve sto me upita, i ja odgovorim, jedna zena otkucava na masini. Samo takce, prsti joj se, od silne brzine, ne vide...

Biblioteka | Sledece: Umjesto epiloga

Copyright © 1998 Jovan Babic
Copyright © 1998 Zaduzbina Petar Kocic, Banja Luka - Beograd