|
IZBEGLICE
Ljudima koji su ostali bez svoje imovine, kojima su kuce unistene a
zivot stalno ugrozen, nije preostalo nista drugo nego da napuste sve i
spas potraze u nekim drugim mestima i gradovima, cak i u drugim
drzavama. To su ucinili i mestani razorenih i popaljenih srpskih sela
u opstinama Srebrenica, Bratunac, Milici i Skelani. Bez igde icega,
razisli su se, bez oprostaja od svojih mesta i kuca i uputili tamo gde
su ocekivali koliku-toliku zastitu za svoje ukucane i sebe. Dobar broj
njih zadrzao se u blizini svojih sela, s nadom da ce se ipak uskoro
vratiti. Drugi, koji nisu bili toliki optimisti, ili nisu imali
priliku da ostanu blizu svojih sela, otisli su tamo gde imaju nekog iz
uze ili sire porodice. A ne mali broj njih, koji nisu ni imali drugog
izlaza, zastitu su potrazili u raznim humanitarnim organizacijama i
njihovim prihvatnim centrima.
Taj egzodus je obuhvatio veliki broj stanovnika, posebno onih koji su
manje otporni: decu, zene, starce, bolesne i ranjene, traje vise od
godinu dana.
I koliko god su mestani Bratunca, Milica, Skelana i Srebrenice spas
trazili i nalazili izvan svojih naselja, gotovo u istoj meri ovamo su
stizali nesrecnici iz ostalih krajeva Bosne i Hercegovine. Najvise ih
ima iz centralne Bosne, Zenice, Kaknja, Viteza, Olova, Kladnja, ali i
onog dela Hercegovine koji gravitira ovim krajevima. Dolazili su i
dolaze sa unistenih ognjista, iz udaljenih delova Bosne, a podrucje
Podrinja kao da je samo jedna od usputnih, tranzitnih stanica u daljem
pohodu i traganju za sigurnim utocistem. I sama cinjenica da nisu vise
u okruzenju muslimanskih ili hrvatskih osvajackih hordi, vec u blizini
Drine i Srbije, cinila je skoro sve njih sigurnijim da ce spasiti bar
svoje gole zivote. Tako se ponekada na podrucju ovih opstina, pre
svega u Bratuncu i Milicima, a znatno manje u preostalim delovima
srebrenicke opstine, Skelanima, sticalo i po preko 6000 izbeglica.
Njihov smestaj i snabdevanje postali su dodatni teret za civilne i
vojne vlasti. Samo mala opstina Milici, koju je napustilo preko 4000
stanovnika, ili 50 posto ukupne populacije, povremeno je primala preko
1000 izbeglica iz Bosne, Hrvatske, Hercegovine i jos vise njih iz
popaljenih i razorenih sela same opstine Milici. Povremeno se tu,
pogotovo za vreme najzescih borbenih dejstava i naleta muslimana,
znalo naci i po 4000 izbeglih lica.
Humanitarna pomoc medjunarodnih institucija, toliko obimna i
intenzivna za muslimansku stranu, za srpske opstine je, u to vreme,
bila bukvalno nedokuciva.
Tolikom progonu srpskog naroda - kakav nije upamcen ni u toku turske,
austrougarske ili nemacke okupacije - pored nemilosrdnih pohoda
muslimanskih i hrvatskih hordi, doprineli su i medjunarodni cinioci,
pre svega njihovi zastupnici u mirovnim pregovorima koje su
organizovali po mnogim evropskim centrima i metropolama. Oni su
srpskom narodu, u ime navodnog mira, oduzimali vlastitu zemlju i
imanja koja je vekovima posedovao. Rezultati muslimanskog, hrvatskog,
ali i evropskog pohoda protiv srpskog naroda, doveli su do toga da je
u Jugoslaviju prebeglo oko 500000 ili 40 posto stanovnika, uglavnom
srpske nacionalnosti, s podrucja bivse jugoslovenske republike Bosne i
Hercegove, a njih preko milion, odnosno 80 posto, bukvalno je oterano
sa svojih imanja.
Takav "uspeh" evropske politike verovatno da nije zabelezen ni prema
jednom evropskom narodu i ni u jednom, osim hitlerovskom periodu.
Prema podacima Republickog zavoda za statistiku i Republickog odbora
Crvenog krsta, u Srbiji je registrovano, pocetkom 1993. godine, 12800
izbeglica iz opstina Milici, Bratunac, Skelani i Srebrenica. To je 45
procenata od ukupnog broja stanovnika, ili skoro svaki drugi stanovnik
srpske nacionalnosti u navedenim opstinama. Medjutim, iskazani broj
izbeglica nije ni potpun ni konacan. Uvek postoji izvestan broj onih
koji se iz raznih razloga nisu prijavljivali odgovarajucim sluzbama, a
ima i onih koji tek pristizu.
O tome kakva je, u neku ruku prosecna, struktura izbeglih lica,
prikazuju podaci Komesarijata za izbeglice Republike Srbije, u kojoj
se nalazi i najvise lica sa prostora Bosne i Hercegovine. Po njima,
apsolutna je dominacija osoba zenskog pola (83%) u odnosu na muskarce
(17%), veliko je ucesce maloletnih lica (43%) i gotovo potpuna
orijentacija - ili nuzda - za smestaj i zbrinjavanje u porodice,
znaci, kod privatnih lica (96%), u odnosu na drustvene (ili drzavne)
objekte ili institucije (4%). Bez sumnje je da su privatni (ili
porodicni) kapaciteti daleko veci od drustvenih (ili drzavnih), ali,
ovde je rec i o nasem mentalitetu, a time i o zelji samih domacina u
mnogim mestima Srbije da sami, pod svojim krovom, pruze utociste
ugrozenim i nezbrinutim licima koje je muka naterala da napuste svoja
ognjista i svoj zavicaj. Tu vrstu gostoprimstva pruzilo je nekoliko
stotina hiljada porodica u Srbiji. Nema nikakvih razloga da se sve ovo
sto je receno o ukupnoj masi izbeglica ne odnosi i na izbeglice iz
opstina koje su predmet naseg posmatranja. I tu dominiraju zene i
deca, a smestaj su nasli prevashodno kod rodjaka, prijatelja i ljudi
dobre volje, sto znaci i kod svojih komsija u Srbiji preko Drine.
U jesen i zimu 1992. godine, kao i u rano prolece 1993. za vreme
zestokih i intenzivnih muslimanskih napada, s podrucja opstina
Bratunac, Skelani, Srebrenica i Zvornik, dnevno je stizalo i po
hiljadu izbeglica u susedne opstine Republike Srbije, pre svega u
Ljuboviju, Bajinu Bastu i Mali Zvornik. Medju njima je bilo dosta
ranjenih i povredjenih, veoma starih, bolesnih i iznemoglih ljudi, a
trecinu tih ranjenika i povredjenih koji su smesteni u bolnice Bajine
Baste i Uzica cinila su deca. Samo Uzicu, od 57 ranjenika koji su tu
primljeni na lecenje, bilo je cak dvadesetoro dece. (Prema napisu
Tragedija duz Drine u publikaciji Izbeglice u Srbiji, Beograd, br. 5,
april 1993.)
Medjutim, nezavisno od svih tih okolnosti, ostaje tuzna cinjenica i
istina da se gotovo polovina srpskog stanovnistva opstina ciju sudbinu
razmatramo, nije nalazilo u svojim kucama, cak ni blizu svojih sela.
Copyright © 1997 Milivoje Ivanisevic
Copyright © 1997 Serbian Unity Congress All Rights
Reserved.
|