Kazivanja prezivelih zrtava muslimanskih zlocina 1992. i kasnije II

Mi smo dobro zivjeli sa nasim komsijama muslimanima iz Bljeceve i Cizmica. Isli smo jedni drugima i na veselja i na zalosti. Kad je poceo rat mi nismo vise kontaktirali jer smo poceli svako oko svoga sela cuvati straze. Oni su povremeno otvarali vatru iz pusaka na nase straze ali nije bilo napada na selo.

Dana 5.07.1992. godine bila sam u kuci i radila svakodnevne poslove. U 13 casova pozvala me jetrva Desa da kupimo sijeno u njivi zv. "Milanovaca" koja je na strani brda prema Bljecevoj. Na kupljenje je doslo nas sest zena i dva starija muskarca. Kad smo usli u njivu iz Bljeceve i to iz kuce Muratovic Mujcina i Zejnabe na nas je pripucao mitraljez. Mi smo se malo sklonili a kad je on prestao pucati poceli smo kupiti sijeno. Radili smo oko jedan sat i skupili smo zajedno sijeno a onda smo sjeli u hlad da se odmorimo i popijemo vode. U tom trenutku iz iste kuce na nas je ponovo pucano iz mitraljeza. Vidjela sam na prozoru dvojicu muskaraca ali ih nisam mogla poznati. Istovremeno su sa Pala poceli gadjati minobacacima i topom svuda po selu i po nasim polozajima. Palo je puno granata i ja ih nisam ni brojila. Mi smo poceli bjezati prema nasem groblju gdje su nasi drzali strazu. Iz Bljeceve su poceli vikati: "Vucite ih u rijeku, vatajte ih zive". Vidjela sam da iz potoka prema nama idu dvojica sa puskama i zutim trakama oko ruke. Znala sam da su ustase jer se nasi vojnici nisu obiljezavali. Mi smo nastavili bjezati i kad sam dosla do naseg rova pitala sam muza Radoja za nasu djecu jer nam je kcer Rada rodjena 1973. godine ostala u kuci a za sinove Tatomira i Dragana nisam nista znala. Radoje mi je rekao da idem i da vidim sta je sa njima a on mora ostati da organizuje odbranu jer su ustase napadale sa svih strana i cula sam ih da vicu: "Juris na cetnike, nedajte im na Kaolin, ziva ih vatajte". Medju njima sam poznala Muratovic Muriza iz Bljeceve koji je sa mojim sinom Draganom isao u skolu i zajedno su otisli u vojsku. On je sa jos jednim, kojeg nisam poznala, dosao do Vesine stale u zaseoku Jelah, a ja i Desa smo se sklonile pod supu kod te stale, pa mu je onaj rekao:

"Zapali Vesinu stalu". On je malo razmislio a onda rekao: "Ajmo ih vatati zive, eno ih trce niz njive, pa cemo se vratiti kasnije", i oni su otisli prema mjestu odakle se cuo plac i vrisak zena. Odatle sam otisla do moje kuce i usla u kucu ali Rade nije bilo u kuci, pa sam se vratila Vasinoj kuci sakrila se pod verandu sa Desom a kada je naisao moj muz Radoje nas troje smo posli prema "Papratnici", odakle je on otisao dalje da vidi sta je sa ostalim, a ja i Desa smo otisle na Kaolin. Na Kaolinu je vec bila stigla nasa vojska iz Bratunca pa su potisnuli ustase nazad u Bljecevu. Dok je stigla pomoc ustase su u selu na raskrscu ubili moju kcerku Radu, a u selu jos oko 10 ljudi i zena, zapalili su skoro sve kuce, ostale su samo cetiri, ubijali su stoku, iz kuca su iznosili sve vrednije stvari, a nakon toga ih popalili, a sve to vrijeme su vristali, pucali i psovali. Spremna sam ovu izjavu dati pred bilo kojim sudom ili medjunarodnom organizacijom.

Poslije pada Srebrenice te zauzimanja i unistenja mnogih srpskih sela od strane muslimana, nasao sam se u selu Zalazju kao izbjeglica. Kao i ostali seljani pridruzio sam se odbrani poslednjeg srpskog sela na podrucju bivse opstine Srebrenica.

Dana 8.06.1992. godine oko 5 sati i 15 minuta iz okolnih muslimanskih uporista muslimani su nas napali sa svih strana. Odbrana sela trajala je do 3 sata poslije podne. Odbranili smo se i odbili napad, ali je bilo 6 mrtvih i 12 ranjenih seljaka koji su ucestvovali u odbrani sela. Taj dan muslimani su uspjeli da osvoje jedan dio sela i da ga popale, ali smo ih mi nakon toga uspjeli da potisnemo iz sela. Nakon borbe, drugi dan skupili smo 5 mrtvih muslimana, izvrsili zamjenu za seljake iz spaljenog srpskog sela Cumavica. Poslije ovog napada na selo, prethodnica muslimanske vojske iz okolnih sela u cijem sastavu je bilo 5 naoruzanih muslimana i dvije zene napali su nasu strazu na Zalazju i tom prilikom sam ranjen.

Nakon saniranja rana vratio sam se ponovo u selo Zalazje da pomognem odbrani sela.

12.07.1992. godine na nas veliki pravoslavni praznik Petrovdan, oko 9 casova ujutru, muslimanski fundamentalisti su nas napali sa svih strana. Selo je branilo 47 pripadnika sela sa kuharicom Radinkom Cvjetinovic. Na pocetku napada odmah su poginuli: Giljevic Zeljko iz Srebrenice, inace Hrvat, koji se pridruzio sa porodicom u odbranu sela Zalazje, te Rakic Momcilo iz Zalazja. Citav dan je trajala borba. Uvece oko 7 casova nestalo nam je municije, a ljudi su onda poceli masovno da ginu. Pet ljudi je uspjelo da dodje do vozila i da se spase i 2 nisu uspjela da udju u vozilo i oni su bili ubijeni. Vozilo je svo bilo izresetano. U vozilu su bitku pod vatrom uspjeli da napuste: Grujicic Nenad, Pajic Gavro, Pajic Slavko, Jeremic Tomo i Stanojevic Branislav. Gledao sam kada nasih 6 ljudi zarobljavaju i to: Rakic Miodraga, Simic Branka i Peru, bracu, Ilic Milisava, Ilic Slobodana, sudiju iz Srebrenice i Tubic Miladina. Mi smo bili na suprotnoj strani naseg vozila i nismo se mogli povuci. Posto nas je ostala 6-orica popeli smo se u potkrovlje jedne nove kuce.

Muslimani su vec upali u selo i poceli da pale preostali dio kuca, te da ubijaju branioce sela koji su ostali ranjeni. Od nas sestorice, 5 je bilo teze ranjeno, dok je samo jedan bio zdrav, neko dijete cini mi se da se zove Milan Jeremic i da su mu taj dan poginuli jedan brat i dva brata od strica, te dosta njegove familije Jeremica. Kucu u kojoj smo se sakrili u potkrovlju, muslimani su najprije opljackali a zatim zapalili. U tako zapaljenoj kuci, posto je poceo da gori i krov, oko 10 sati nocu pomocu nekog kabla koji smo tu nasli spustili smo se na zemlju i uputili smo se u Sase. Put od 3 km od zapaljene kuce do Sase presli smo za 9 sati.

Dok smo boravili na vec zapaljenoj kuci gledali smo zarobljavanje nasih ljudi, pljacku imovine, slusali razne pogrdne psovke na racun Srba, gledali paljenje kuca, divljanje po selu i na kraju postrojavanje neprijateljske vojske ispred kuce gdje smo mi bili. U potkrovlju kuce sa mnom su bili: Lazarevic Milomir, Jevtic Gojko, Jeremic Milan i jos dvojica odatle iz sela cijih se imena ne mogu sada sjetiti.

Neprijateljska vojska se je postrojavala pred Oric Naserom, milicionarom iz Srebrenice koga dobro znam. U toku borbe i poslije postrojavanja neprijateljske vojske imao sam priliku da dobro vidim da su prethodnici u masakriranju srpskog zivlja bili:

Zulfo Tursunovic, Hakija Meholjic, milicionar iz Srebrenice, Mehmedovic Amir, zvani "Geza", Senahid, milicionar iz Bratunca, a cujem da ga neko od milicionara zove i Nurija, mrsav, crn.

Ovi su postrojavali svaki svoju cetu, a sa njima je svoju cetu cigana predvodio jedan ciganin iz Kazana, koga znam po nadimku "Hake". Kao borce muslimanskih jedinica koji su napadali Zalazje i izvrsili nevidjeni masakr, prepoznao sam i:

Lice po nadimku "Beno", radnik Rudnika cinka i olova "Sase", inace rodom iz Srebrenice. Jedno lice po nadimku "Mijac" iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Kreja", takodje iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Djuli" iz Srebrenice. Velid Delic iz Srebrenice. Sarija Mulalic iz Bajramovica, opstina Srebrenica. Sukrija Celo iz Potocara, koji je radio u "Akumulatorima". Jedno lice koje je igralo fudbal a takodje ga zovu "Celo" iz Srebrenice. Husic, ne znam mu prezime zvani "Hake" iz Srebrenice, inace nastavnik iz Potocara.

Nakon lijecenja u bolnicama od nas 5-orice, koji smo bili ranjeni, dvojica su prezivjela tezak nervni slom i potpuno su nesposobni za zivot.

Dana 20.07.1992. godine bila sam u svojoj kuci. Oko 11,45 casova zapocela je jaka pucnjava sa svih strana, ali ja nisam odmah shvatila da se radi o napadu ustasa na nase selo, pa sam izasla iz kuce i Krstina mi je rekla da su ustase napale na selo. Potrcala sam i prvo se sakrila u Bojin svinjac, a poslije kada sam cula galamu ustasa, iskocila sam iz svinjca i uskocila u ostrugu i zaru nedaleko od njega i odatle sam sve dobro vidjela i cula. Cula sam da je Osmanovic Hajro, sin Ibrahima psovao svoje ljude govoreci im: "Hajde brze, ako im dodje pomoc izginucemo svi". Vidjela sam ga dobro, bio je obucen u civilno odjelo i nosio je pusku, ali ne znam koju. Iz pravca Deronica naisla je jedna grupa ustasa koju je vodio Osmanovic Saban, sin Junuza iz naseg sela, zaseok Mocila, sa njim su bili Osmanovic Nedzad, sin Muniba iz naseg sela zaseok Sumanici i njegov brat zvani "Cvrko" i sinovi Hakije Osmanovica, jedan zvani "Tuzlo" a drugi zvani "Cico". Saban im je naredio da idu u moj zaseok Bozice i da iz kuca pokupe sve sto mogu, a onda sve popale, pa su oni i usli u selo, pokupili iz kuca sto su mogli, a onda su sve popalili i kuce i ambare i sve pratece objekte. Kada su zavrsili cula sam da ih Saban psuje sto su popalili ambare, prije nego sto su iz njih povadili zito. Vidjela sam medju ustasama i Osmanovic Mehu, sin Junuza iz zaseoka Mocila, Avdic Senahida sin Idriza iz Glogove. Kod njihovog groblja skupili su se i bilo ih je mnogo. Cula sam i poznati Sabanov glas, kada je rekao da idu na Avdaginu njivu da sve pobiju i popale, ali kad su krenuli iz pravca sume zvane "Klancic" cula se pucnjava, pa je Saban rekao: "Ovo su Kajici i Kravicani, brze se povlacite", pa su se oni poslije toga poceli povlaciti prema Krcevini i dalje premo Bljecevoj.

Dana 20.07.1992. godine bila sam na zetvi kod Jovanovic Radojice. Oko 11 casova pocela je jaca pucnjava na brdu zv. "Stolica" pa sam ja upitala Radojicu da nije slucajno napad i on mi je odgovorio da nije jer se puca svaki dan i mi smo nastavili raditi. Radojica je uzeo da pakuje kosu a ja sam zela. Ubrzo je pucnjava postala jaca i od zaseoka Deronjici i ja sam se okrenula i vidjela da od njihovog groblja ide grupa ustasa koju je predvodio Osmanovic Saban, sin Junuza iz zaseoka Mocila. Jedan iz njegove grupe vodio je kravu Doronjic Marka. Saban ih je pozurivao i u jednom trenutku je Smajilovic Mehidinu, sinu Asima rekao "sto ne zapaliste Lukinu stalu", pa je Mehidin doviknuo "pozadino zazdite Lukinu stalu". U toj grupi jos sam vidjela Ibrahimovic Ahmu zvanog "Hepa", sina Ibrahima iz Mocila, Osmanovic Mehu, sina Junuza koji je bio go do pojasa jer nije imao kosulju i nosio je puskomitraljez, Ibrahimovic Osmu, sina Omera koji je nosio poluautomatsku pusku i jednog unuka Ibrahimovic Havke ne znam da li je Ibrin ili Nazifov. Sa njima su bila jos trojica koje nisam najbolje vidjela niti poznala. Sve ovo vrijeme ja sam bila sakrivena u psenici i vidjela sam ih dobro. Vidjela sam da su prvo zapalili Lukinu stalu, pa onda Bojinu i sve kuce u Bozicima, Deronjicima i Ilicima. Kad su sve to popalili poceli su se preko Prisoja povlaciti u Mocila a odatle prema Stolicama.

Kada je bio napad na Magasice bila sam kod kuce i kada sam cula da su ustase napale na nase selo, popalili Ilice i da napadaju iz pravca Deronica, ja sam potrcala prema putu koji vodi Avdaginoj njivi i na putu sam srela Smilju Ilic i njenog sina Marjana, koji su takodje trcali prema Avdaginoj njivi. Ispred njih trcale su Ilic Milenija, Ilic Zora, Ilic Ljubinka, Ilic Ljiljana i Popovic Nevenka. Smilja je pocela plakati govoreci: "Joj sta cu, osta Zlatko sam u selu, ubice ga", misleci na svog drugog sina, a Marjan je samo nju pozurivao i ubrzao trcanje, tako da je dosao na celo svih tih zena koje su bjezale, vjerovatno u namjeri da ih zastiti, jer je kod sebe imao pusku. Kada smo dosli blizu kuce Popovic Milisava, iza jedne jabuke iz ostruge, na put je iskocio jedan muskarac u plavim farmericama i crnoj majici, kojeg ja nisam tada mogla prepoznati, i odmah je poceo pucati iz puske, pa je prvo pogodio Marjana, nakon cega smo se sve mi okrenule i pocele bjezati nazad putem, a ovaj muskarac je stajao na putu i pucao u nas, pa je tako pucajuci u ledja ubio Mileniju, Zoru, Ljiljanu i Ljubinku. Mene je Popovic Nevenka povukla pod put u zaru, tako da smo nas dvije prezivjele, a kasnije sam saznala da je prezivjela i Smilja, jer je zaostala zato sto nije mogla trcati. Tog covjeka koji je pucao vidjela sam dobro, nisam ga mogla poznati, a zbog toga sto sam bila strasno uplasena, nisam sigurna da bih ga i sada mogla prepoznati.

Mi smo sa svojim komsijama muslimanima iz zaseoka Mocila zivjeli godinama dobro i dobro smo se slagali. Kada je izbio rat na ovom prostoru, mi smo jedno vrijeme zivjeli zajedno, ali su odnosi bili poremeceni, jer smo svi mi cuvali straze oko svojih sela. U maju mjesecu, ne znam sada tacno datum, svi muslimani iz zaseoka Mocilo su napustili svoje kuce, pozdravili su se sa nama, svi su plakali i otisli su prema Bljecevoj i Cizmicima. Mi ih tom prilikom nismo uznemiravali i oni su samovoljno bez ikakvih problema, a i bez ikakvog vidnog razloga napustili svoje kuce. Sve do 20.07.1992. godine nase selo nije napadato vecim vojnim jedinicama, ali je bilo svakodnevnih provokacija iz pravca Cizmica, odakle su oni otvarali puscanu i mitraljesku vatru po polozajima koje su drzali nasi gradjani. Dana 20.07.1992. godine mi smo bili kod svojih kuca i radili smo svakodnevne poslove u njivama. Oko 12 casova iznenada i sa svih strana, jake snage su napale na nase selo, pucajuci iz sveg oruzja po svemu sto se krece. Mi smo poceli da bjezimo pokusavajuci da se izvucemo prema Avdaginoj njivi. Moj sin Marjan je poveo moju suprugu Smilju, Ilic Mileniju, Ilic Zoru, Ilic Ljubinku, zenu Ljubisava i Ilic Ljiljanu prema Avdaginoj njivi, putem, a ja sam pobjegao u jedan potok i sakrio sam se u ostrugu. Kod sebe nisam imao nikakvog oruzja, jer nisam bio naoruzan. Iz tog potoka, na oko 20 metara ispred sebe, vidio sam naseg dojucerasnjeg komsiju Osmanovic Mehu, sin Junuza, koji je bio go do pojasa i u rukama je imao puskomitraljez zvani "sarac" i iz njega je pucao, a kretao se prema zaseoku Bozici. Samnom u potoku bila je i Bozic Milojka, koja ga je takodje vidjela. Meho je pucajuci vikao: "Drzite ih, drzite". U tom trenutku vidio sam da su zapaljene kuce u zaseoku Bozici i Deronici. Kada je dosla nasa vojska i potisnula muslimanske snage prema Cizmicima, saznao sam da su nedaleko od Avdagine njive muslimanski ekstremisti ubili mog sina Marjana, snahu Zoru i Ljilju i suprugu naseg komsije Ljubisava Ljubinku Ilic. Tada sam saznao i da su u zaseoku Popovici u podrumu zaklani Popovic Blagoje i njegova zena Ljeposava, a da je ubijena i Ljubica Milanovic zena Vladimira. Bozic Vinka je pricala da je medju napadacima na nase selo prepoznala i naseg komsiju iz Mocila Osmanovic Sabana, sin Junuza, a Bozic Milka zena Drage je pricala da je vidjela da je Mileniju, Marjana, Zorku, Ljubinku i Ljilju sa svojom grupom ubio Hasanovic Camil, sin Mehmeda iz Glogove. Moja supruga Smilja je slucajno izbjegla pogibiju jer nije mogla da trci sa ovom grupom, pa je ostala u jednom potoku.

Ja sam Jovanovic Rajko od oca Milovana, rodjen sam 1932. godine u Jezestici i u tom selu koje je cisto srpsko zivio sam od rodjenja pa sve do 8. avgusta 1992. godine, koga dana je to selo unisteno paljenjem od strane ustaskih jedinica. Do navedenog dana, odnosno negdje do aprila mjeseca cijelo moje selo je zivjelo u dosta dobrim odnosima sa stanovnistvom susjednih sela, susjedne opstine Srebrenica, a ta sela su Jaglici, Brezova Njiva, Susnjari i Babuljica. Jezestica pripada bratunackoj opstini. Do mjeseca aprila smo zivjeli u prilicno dobrim odnosima kao susjedi i postojala je nekakva ravnoteza u tim nasim odnosima koja je postignuta tokom vremena, obzirom da je za vrijeme Drugog svijetskog rata moje selo Jezestica bilo spaljeno od strane ustasa iz pomenutih muslimanskih sela koja s nama granice. U proslom ratu glavne zlocince, koljace i palikuce na strani muslimana nas narod je prepoznao u clanovima porodice Kamenica koju je predvodio Kamenica Bekto, kao i u clanovima porodice Alispahic. Medjutim, posebno je zanimljiv slucaj i porodice Zukica jer je u proslom ratu Zukic Muharem jedan od predvodnika u Jezestici pobjegao u Bijeljinu i promijenio prezime Nukic, pa se nakon toga ponovo vratio ovamo u selo Brezova Njiva i opet je bio Zukic. Medjutim, 8.avgusta 1992. godine kao da se istorija ponovila, opet su clanovi istih porodica predvodili krvolocnu ustasku jedinicu, odnosno 200 ljudi, te su negdje oko podneva u toku dana napali Jezesticu. U Jezestici je bilo negdje oko 150 civila i desetak naoruzanih branilaca sela. Napad je usledio tako sto su ustase zasle iza ledja selu i iz pravca Kravice niz rijeku odakle ih nismo ocekivali sisli i poceli sa bjesomucnim napadom, tako sto su prvo iz rucnog bacaca gadjali kucu Mladjenovic Dragana i ranili ga a njegovog brata Andjelka su ubili, a takodje su ranili Mladjenovic Savku njihovu majku. U grupi koja je to izvrsila bili su sestrici Bekte Kamenice, Munib, Ramiz i Dzemail, sinovi Idriz Kamenice iz Jaglica. Takodje je tu bio i njegov sin Avdo, zatim sinovi Alispahic Omera iz Jaglica, kao i sinovi blizanci Alispahic Hamdije iz Jaglica, a ja sam njih vidio a poznajem ih iz vidjenja i znam ciji su, ali ovim malo mladjim ne znam imena ali dobro znam ciji su. Svi oni zajedno su se izivljavali nad Draganom Mladjenovic kome su usicama od sjekire zivom slomili lobanju i tako ga dotukli, u Savku su jos jednom pucali dok su Andjelku odsjekli glavu i odnijeli sa sobom, pri tom vristeci i galameci. Ja sam za to vrijeme bio sakriven u sumi na udaljenosti oko 40 metara i sve sam to dobro vidio, a njih sam prepoznao po glasu jer su nas zvali po imenu da izadjemo da nas pobiju. Znam da je toga dana poginulo jos petoro iz Jezestice i to Rankovic Srecko, Rankovic Milan, Stjepanovic Milosav, Stjepanovic Savka, Bogicevic Vojin, a bilo je i ranjenih, kao i Djuric Srbo koji je od zadobijenih rana izumro u bolnici.

Nakon prvog napada i kad su pobili sve te ljude, pocela je prvo pljacka hrane i ostalog sto je vrijedilo kao i stoke, a zatim su poceli paliti sve odreda i mislim da je zapaljeno oko 55 kuca. To je trajalo sve dok nam nije stigla pomoc poslije oko sat-dva vremena, nakon cega su se povukli a mi smo dosli u Bratunac da trazimo smjestaj jer nam je imovina opljackana a kuce popaljene, tako da nismo imali nista. I danas sam izbjeglica.

Ovu izjavu dajem svojom voljom kao svjedocanstvo zlocinima stanovnistva Jezestice i spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim organom ili organizacijom kako kod nas tako i svijetu.

Jezestica je jedno od najvecih srpskih sela bratunacke opstine koja se celom svojom duzinom od istoka sve do jugozapada granici sa muslimanskim selima srebrenicke opstine i planinom Buljim, a ravnicom za asfaltni put Bratunac - Kravica.

Zbog takvog polozaja Jezestica je vazno strategijsko mjesto koje je bilo napadnuto i u Drugom svijetskom ratu. I tada, pre 50 godina Turci, te verne komsije do temelja su popalili selo i u jednom danu ubili i masakrirali 182 neduzna lica, medju njima najvise djece. Glavni vodja i koljac sigurno se zna bio je Kamenica Bekto.

Pa evo i sada 8. avgusta poslije 50 godina, ali sada Bektini sinovi i unuci Munib, Ramiz i Dzemal, njihovi rodjaci Alispahic Enver i Hamdija, Djukic Mustafa i Juso sa sinovima i drugi ustaski krvoloci napravise nezapamcen zlocin. Na kucnom pragu ubijaju majku Savku Mladjenovic i njena dva sina Dragana 1962. godiste i Andjelka 1966. godiste, kome jos dok je lezao ranjen Turci sijeku glavu do ramena samo zato sto je Srbin i sto je imao lepu crnu bradu. Ceo prizor bespomocno su posmatrali i majka i brat poklekli teskim ranama uboda od turskog noza. Zatim neduzne zrtve su Bogicevic Vojin, koji se hrabro i tesko borio pored velikog krvarenja i na vreme neukazane pomoci podleze ranama, Milosav i Savka Stjepanovic, Rankovic Milan i Sreten uz jednog lakse ranjenog Dragu Djurica i dva tesko ranjena borca Srbu Djurica i Radomira Djokica, koji se nalaze na lecenju u Beogradu.

Pored ovako stravicnog zlocina Turci uspevaju da zapale 54 kuce i sve pratece objekte, da odnesu velike kolicine hrane, otjeraju oko 15 krava, nekoliko konja i vise stada ovaca.

Napad na selo Jezesticu poceo je u 12 casova munjevitom filigranski isplaniranom akcijom ustasa, koji su sa obliznjeg brda koje razdvaja selo na dva dela, obasuli sa granatama vatrom iz pama i mitraljeza. Dobro su stitili svoje ljude dok su ulazili u selo tukuci po nasim polozajima. Borba je bila zestoka, prsa u prsa. Bilo ih je mnogo i isli su kao ludaci i najljuce zveri ne osvrcuci se ni na gubitke kada su za cilj imali unistiti selo i uzeti plen. Kada smo vidjeli da se oko nas steze obruc velikog broja ustasa morali smo se povuci na drugo brdo iza nas gdje smo sacekali pomoc, koja nam je, na zalost, dosla sa velikim zakasnjenjem od devedeset minuta. I tek tada smo krenuli u veliki juris i brzo potisnuli ustase, koji su se razbjezali ostavljajuci i plen za sobom i pale zrtve. Tek tada smo dosli do nasih mrtvih i ranjenih, nazalost slike su bile stravicne kada smo nasli mrtva dva brata i majku Mladjenovic Savku, Dragana i Andjelka kome su ustase odsekle glavu do ramena samo zato sto je imao bradu. Zatim smo nasli mrtve Stjepanovic Milosava i Savku, Bogicevic Vojina, Rankovic Milana i Sretena, zatim tesko ranjenog Djuric Srbu i Djokic Radomira i lakse ranjenog Dragu Djurica.

Do izbijanja rata ja sam, kao domacica, zivjela sa svojom porodicom u selu Podravanje, a dio rata sam, takodje, provela u selu sve do 24.9.1992. godine. Okolna sela oko Podravanje, kao sto su Kutuzero, Bucje, Bijelo Polje, Zedanjsko i dr. sela su pretezno muslimanska sela. Do izbijanja rata zivjeli smo u dobrim komsijskim odnosima, jer nas srpski narod je oprostio sto je u Drugom svetskom ratu od strane mjestana iz navedenih muslimanskih sela popaljeno Podravanje i pobijeno mnogo naroda. U moju kucu su cesto dolazili muslimani, najcesce sumski radnici, koji su s mojim muzem radili zajedno u sjeci sume i uvijek sam im ja susila i prala odjecu, kada je trebalo, te ih ugoscavala kao dobronamjerne komsije. I ja sam ponekada u njihove kuce ulazila i nisu me lose primali kao gosta. Sve je to trajalo do izbijanja rata, a nesretnog 24. 9. 1992. godine, u cetvrtak ujutro oko 9,15 casova, iste te komsije, ustase, ponovo su napali na Podravanje, a bilo ih je strasno mnogo, te su nailazili sa svih strana, od pravca: Bracana, Kutuzera i Bucja, te Bijelog Brda, od Jadra i Zedanjska. Pucali su iz svih oruzja, a selo je imalo slabu odbranu, tako da su uprkos tome branioci sela pruzali otpor, ali nista nije vrijedilo, jer ih je bilo daleko vise. Puno ljudi je izginulo i ranjeno, a nekoliko grupa je uspelo da se izvuku. Medju braniocima sela je i moj poginuli muz Mihailo, jer je ostao ranjen, ali je kasnije pronadjen spaljen. Samo dio tijela je nadjen, a tako su prosli i mnogi drugi. Dok je nas nekoliko bjezalo preko Lucice u pravcu Gunjaka, vidjela sam izginule Dusana, i Mitra Sarca, kao i jednog mladica iz Dervente, kraj njih je bila i Petrovic Mileva, domacica, zatim tu je lezao Rade Lazarevic, i Rade Marinkovic, te Radova majka Dikosava, zatim Mira Sarac. Njih nije imao ko nositi, pa su ostali na rudniku, a kasnije su ih muslimani pohvatali i nadjeni su poklani i isjeceni na komade, a mislim da je to gledala Dusanka Petrovic, domacica iz Podravanja, koju su bili zarobili, pa sutradan pustili ne znam iz kojih razloga. Istog jutra je, odmah na pocetku napada, poginuo Milovan Marinkovic i par mladica koje ne znam, te su ih nasi dovezli u Dom. A kada smo se povlacili nije imao ko da ih nosi, tako da su mrtva tijela muslimani isjekli na komade i popalili. Kako je napad tekao gledala sam svojim ocima kako jedna po jedna kuca gori, a culo se blejanje stoke, koju su pustali da bi mogli popaliti stale i stoku otjerati. Toga dana je Podravanje spaljeno totalno, a prije toga sve sto je vrijedilo pokupili su i opljackali, tako da smo ostali bez igdje icega. Samo moje domacinstvo je brojalo u pogledu stoke cetiri grla rogate stoke, 7 svinja, 10 ovaca, kokoske i puni trapovi krompira, pasulja, zobi, psenice, kukuruza i svega sto jedno domacinstvo moze imati na plodnoj zemlji. Sada vise nemam nista i izbjeglica sam, zivim od pomoci Crvenog Krsta sto nije dovoljno, mucim se i zlopatim po stare dane. Mnogo je naroda izginulo, mislim oko 50, odnosno pedeset i cetiri poginulih, ima puno nestalih. Zato ja ovu izjavu dajem, istine radi, da se ne zaboravi, ne bi li zlocinci jednog dana bili kaznjeni.

Od rodjenja sam ziveo u selu Podravanje, opstina Srebrenica, gde sam imao i kucu, a bio sam zaposlen kao fizicki radnik u rudniku boksita Milici. U blizini moga sela se nalaze muslimanska sela Bijelo Polje, Kutezero i Bucje. Sve do prije godinu dana mi smo sa muslimanima radili skupa, a nismo imali nikakvih sukoba niti problema druge vrste do izbijanja rata. Na primjer, svi muslimani iz navedenih sela su moga sina Dusana volili i cijenili kao radnika dok su skupa radili. Nastankom stranackih izbora i povlacenjem jugoslovenske vojske iz Bosne, mi smo u selu osjetili da muslimani pocinju na odredjen nacin da se distanciraju od Srba. To je pocelo da se osjeca i na poslu. Na primjer, poslovodja pri izdavanju zadataka finije poslove je poceo da povjerava muslimanima, i sl.

Inace, 24. 9. 1992. godine kada je napadnuto moje selo Podravanje od strane naoruzanih muslimana u selu su se nalazili civili, tj. zene, djeca, starci, a bilo je nesto i branilaca sela, odnosno ljudi koji su cuvali selo kako muslimani ne bi upali u selo, pobili ljude i selo zapalili. No i pored toga nismo ocekivali da bi nasi dojucerasnji susjedi mogli pociniti u Podravanju ovo sto su pocinili.

Dana 24. 9. 1992. g. ja sam se nalazio sam u selu kada je oko 06,00 sati pocela pucnjava sa svih strana oko naseg sela. I ja, a i moje komsije, ubrzo smo shvatili da je selo napadnuto od muslimana. Obruc oko sela muslimani su stezali, pucajuci iz pjesadijskog oruzja po nasem selu i skoro golorukom narodu. Par branilaca sela se nije moglo oduprijeti mnostvu muslimana koji su bili naoruzani, a koji su u pozadini vodili mnogo civila ciji zadatak je bio pljacka srpske imovine, ubijanje i paljenje nasih kuca. Napad na selo je trajao takoreci cijeli dan. Nesto dalje u selu je taj dan poginuo moj sin Dusan i moj brat Milan, rodjen 1929. inace penzioner. Nasi mjestani, videci da ce izginuti, poceli su napustati selo ka rudniku Gunjaci u pravcu Milica. Muslimanski napad na Podravanje je bio najveci iz pravca rudnika, ali je vec pao sumrak pa su mjestani kroz manji prolaz poceli napustati selo spasavajuci se. Moglo je biti oko 17 casova kada sam usao u moju prizemnu kucu da se presvucem i uzmem nesto najosnovnije, te da napustim selo. Kada sam izasao iz kuce zacuo sam muski glas sa naredbom "Stoj, ruke u vis." Musliman - mladic je bio meni iza ledja sa kalasnjikovim u rukama. Nisam ga poznao. Drugi muslimani koji su naoruzani stajali par koraka dalje su govorili: "Fataj ga ziva, nemoj ga ubiti." Onaj koji je naredio da se predam je potom zatrazio da mu predam sav novac koji posedujem. Izvadio sam iz dzepa tu na licu mjesta u selu 103 milijarde i dao im. Potom su trazili brasno. Ja sam im dao svih 50 kilograma brasna, koliko sam imao u kuci. Nikoga od njih nisam poznavao, a ne bi ih mogao ni prepoznati. Rekli su mi da mi kucu nece paliti u mom prisustvu. Oko 17 casova su mi vezali ruke sa el. kablom. Tada sam prepoznao na seoskom putu u Podravanju, tj. blizu moje kuce Ibric Mehu iz Kutezera. Bio je bez oruzja naslonjen na ogradu i sa izvucenom kosuljom preko pantalona. Radi se o covjeku rodjenom 1937. godine. Ranije je radio na sumarnici rudnika kao fizicki radnik. Po vezivanju, mene su 4 muslimana poveli za Srebrenicu, tj. prema kopu " Sumarica ". Uz put iz sume je izlazilo jos muslimana u grupama. Bilo je naoruzanih sa kalasnjikovima, a bilo je i civila. Na sumarnici su me smjestili na karoseriju FAP-a zute boje, a bio je pun muslimanske vojske. Tu se naslo jos 4 zarobljena Srbina, a koje ja nisam odmah vidio i prepoznao na punom kamionu sve do Srebrenice. Na kamionu me neko puskom par puta udario u ledja.

Kamionom oko 19 sati sam dovezen u Srebrenicu i smjesten u zatvor koji se nalazi u zgradi SUP-a Srebrenica. U zatvoru je betonski pod i na njemu sam lezao. Tu su smjestili Brankovic Zorana, Nevenka, Radic Nedeljka iz Milica i jos jednog mladog Srbina koga su kroz par dana ubili na saslusanju. Mislim da je on bio iz Indjije i kod neke rodbine u Podravanju. Posle par dana u zatvor je doveden i stariji covjek Jovanovic Drago, ili slicno, a znam da je postar u Fakovicima, prezime nisam siguran. Bio je procelav, voli, kako kaze, popiti i pricao je da su ga zarobili dok je brao kukuruze u Fakovicima.

Sutradan su jednog po jednog vodili na ispitivanje. Ispitivano je na spratu SUP-a, a najvise ispituje Mirzet, nacelnik SUP-a. Mirzet je mladji, a moguce je da je sa Budaka ili Potocara kod Srebrenice. Bilo je i civila koji su ispitivali, a Mirzet je glavni u tome. Tukao me rukama i nogama i to nocu. Oko 5 - 6 puta sam ispitivan. Danju rijetko tuku. Kada ispituju bude ih i po 10, kako u uniformi, tako i u civilnoj odjeci. Znam da se oslovljavaju imenima Dule, Beli, Kemo. Kemo nosi bradu i on je iz sela Pale. U zatvoru me i Kemo tukao i nogama i rukama, isto tako i lica sa imenima, tj. nadimcima Dule i Beli. Uglavnom nas tuku nepoznati. Ljekaru nisam vodjen. Kroz par dana je ubijen mladic iz Indjije. Tacno se sjecam kada su me poveli u Podravanje 26. 9. 1992. da im pokazem gdje je oruzje, mada oruzja nije bilo u ovom selu, tog jutra su kod kopa Sumarica na kamion ubacili les mladica iz Indjije, jer su ga vec bili ranije ubili i sa kamiona su ga bacili nesto dalje pod put tj. kod same sumarnice. Pri bacanju lesa zarobljenog mladica jedan musliman je u mrtvo tijelo pucao iz puske. Odveli su me u zaseok Sarci u Podravanju - oruzja nije bilo, pa su me vratili opet u zatvor u Srebrenicu. U zatvoru sam tucen nocu. U zatvoru sam ostao do 16. 10. 1992. godine kada sam razmjenjen. U zatvoru su cesto trazili da dignemo dva prsta u vis, a potom bi po rebrima dobijali udarce nogama, rukama ili oblim drvetom. Tjeran sam rukama da cistim... U zatvoru smo jeli parce proje sa cajem skoro stalno i to obicno jednom, rijetko dva puta na dan.

Jedno vece tri muskarca iz moje sobe su odveli na sprat, a onda su dosli po mene. Kad sam usao nasao sam sva tri kako leze na podu pretuceni i vodom poliveni. Tu su i mene slomili udarajuci. Jos se lijecim nakon razmene od dobijenih preloma u bolnici Milici. Poslije ove vece tuce sutradan su nas uveli u WC kad smo malo dosli sebi, trazili su da se umijemo, saopstavajuci da idemo u razmjenu. U zatvoru me jednom udario pesnicom u slepoocnicu Naser, dobro znam Nasera, jer me pitao da li znam Ustic Akifa, njegovog zamjenika. Naravno to lice ja nisam znao. Dule i Kemo u zatvoru najvise tuku. Cuo sam da je pre dva dana iz ovog zatvora pustena Petrovic Dusanka, zena Save iz Podravanje, koja je takodje bila od muslimana zarobljena. Sjecam se da smo u zatvoru Srebrenica zatekli nekog mladica iz Zenice, a isti je bio u nekom drugom zatvoru, tj. prostoriji, a ne sa nama. U stvari kratko (2 sata) sam ga poznavao, a cuo sam da je isti iz zatvora pusten.

Posledice udaranja cu imati dugo, jer sam jos u bolnici. Poznato mi je da su muslimani popalili sve kuce u Podravanju, to se vidi sa obliznjih mjesta, mada poneko od Srba i udje u pozarom od muslimana unisteno selo. Vecina mjestana je imala novije kuce, sigurno 50% su nove kuce na sprat ili da su prizemne, jer su Podravanjci dobro zivjeli jer su vecinom bili zaposleni.

Dana 24. 09. 1992. godine oko 08,30 casova nalazila sam se u svojoj kuci u selu Podravanje, zaseok Marinkovici, a sa mnom je bila i moja majka pokojna Dikosava, te se u jednom momentu oglasila samo jedna puska i odmah sam izasla iz kuce, te je tada doslo do opste pucnjave, jer je selo cijelo bilo okruzeno jakim ustaskim snagama. Krenula sam odmah prema rovovima - polozajima gdje se cuvala straza za odbranu sela. Tada je doslo do opste pometnje medju mjestanima sela, a ustase su se vec bile mucki pripremile i dosle u rovove nasih boraca u kojima su isti drzali straze, te je moj brat Milovan posao prema rovu da bi se zastitio i branio ostale nas. Ali je njega, s ledja iz puske, ne znam kakva je bila, pogodio ustasa tako da je metak prosao kroz pluca i kada sam prisla on je vec bio mrtav, gdje sam vidjela da mu je lijeva strana odjece komplet krvava, a iz otvorenih usta curi krv. Mi mjestani smo se skupili i pokusali se braniti, medjutim kako je ustasa bilo mnogo prinudjeni smo bili da se povlacimo prema skoli, te sam se ja ponovo povratila da bih izvukla svoga brata. U medjuvremenu je poginuo jos neko od gradjana sela, te dok sam ja dosla do njega vidjela sam da mi je tijelo mrtva brata izmasakrirano, glava razbijena tupim predmetom preko pola, ruke obije polomljene i istog smo donijeli skoli izmasakriranog. U medjuvremenu su nam ustase ubile jos dva mjestana sela koji su bili ispod grupe gradjana sa mnom, te su oba izmasakrirana. Kako je napad i dalje trajao tu mi je ranjen i drugi brat Rade i tetka Mirjana, te smo Mirjanu dovukli do skole, dok mi je brat Rade bio ranjen u obe noge, te je pak dosao do skole. Napad na selo je trajao sve do 18,00 casova, te kako su im stigle jake snage pojacanja i poceli selo paliti sa svih strana, medju nama je doslo do panike i mjestani, kao i ja medju njima, bjezao je kuda je ko stigao da spase sebe. Tako su ustase zapalile skolu i u skoli je izgorjelo cetiri civila, koji su prethodno izmasakrirani. Kako smo bili prinudjeni mi sposobni i zivi da se povlacimo, ostali su vecina ranjenika koji nisu mogli sami da bjeze. Tako su ustase izmasakrirale sve leseve, odsjekli glavu svima, te lomili trupove, ruke i noge, te sjekli prste i druge dijelove tijela. Ja znam da su nas napale nekadasnje komsije iz sela Kutuzero, Bijelo Polje, Bucje, Djile, i dr. sela, a sigurna sam da ih je tu predvodio Oric Naser iz Srebrenice, nekadasnji radnik SUP-a iz SR Srbije, "Cakura" iz Djila, Hamed iz Kutuzera, Adem, bivsi nacelnik SUP-a u Bratuncu, rodom iz Konjevic Polja, koji je sam tada imao sa sobom grupu od 200 ljudi iz Konjevic Polja.

Kako su gradjani sela Podravanja bjezali prema rudniku na Gunjacima trazeci spas svak' sebi, a bili smo okruzeni sa svih strana od strane ustasa, tako da je postojala mala vjerovatnoca da ce neko od nas koji smo se tog dana zatekli u Podravanji, ostati ziv. Ali nas je ipak dosta mjestana kroz kisu metaka uspjelo pobjeci na Gunjake, gdje smo stigli i nakon vise dana, jer smo spavali po sumi i nismo znali ni da li su na Gunjacima nase snage.

Prilikom napada na selo Podravanje, kako rekoh, ustase su ubile oko 30 gradjana - civila, koje su, kako rekoh, sve izmasakrirali, palili, sjekli i izivljavali se, a pogotovo su se izzivljavali nad ranjenim licima i zenama, gdje njih dosta ubijeno i sa istih je skidana i cijepana odjeca.

Ja sam prilikom napada ustasa na selo Podravanje izgubila oca Milosa, rodjen 1935. godine, bracu Milovana, rodjen 1955. god. i brata Rada, rodjen 1961. godine i majku Dikosavu, rodjenu 1938. godine, strica Radovana, rodjen 1935. godine, tetku Mirjanu Sarac, rodjena 1948. godine, prvog rodjaka Sarac Dusana, rodjen 1964. godine, rodjaka u drugoj liniji Sarac Mitra, rodjen 1961. rodjaka Petrovic Milomira, rodjen 1950. godine, tako da sam od prece rodbine ostala sama.

Ja Vojin Sarac, rodjen 1924. u Podravanju, zapamtio sam i drugi svetski rat, dozivljavajuci te strahote rata u kome je sa podrucja tadasnjeg Podravanja zivot izgubilo 270 ljudi, zelim da opisem i ovaj rat. Medjunacionalni rat koji nam je nametnut od strane muslimana i Hrvata i njihovih spoljnih pomagaca. Rat na podrucju Mjesne zajednice Podravanje poceo je u aprilu 1992. godine od strane muslimanskog naroda postavljanjem raznih prepreka i barikada na pojedinim punktovima u muslimanskim selima zvanim Jadar, Kragivode, Osmace, Djile, Zutica i drugim selima.

Narod srpski iz Podravanja, takozvanog Osata, u kome ima veliki broj sela i zaseoka srpske nacionalnosti, Orahovice takodje, u kojoj isto ima veliki broj sela i zaseoka, te susjednog sela Rupovo Brdo, nije mogao da trpi ovo muslimansko maltretiranje. Srbi iz pomenutih sela i zaseoka su pokusali mirnim putem da urazume Alijine vodje i sledbenike, rekavsi im da je bolje zivjeti i raditi u miru kao i do sada. Medjutim, muslimani su i dalje nastavili sa barikadama i zasjedama i tako su, ako se dobro sjecam, 20. maja 1992. godine pale prve zrtve sela Podravanja.

U zasjedi na Zutici poginuli su Vojislav Sarac, Milja Obradovic, Slobodan Zecic, Mico Lazarevic, Obrenija Ilic, Mladjo Petkovic, Milenko Kovacevic, Nedeljko Kandic, a cetvoro je bilo ranjenih. Posle tog zlocinackog cina muslimani su nastavili i dalje da napadaju na srpsko stanovnistvo.

Tako je 6. juna napadnut i zapaljen zaseok Jasenova, gdje je ucestvovalo oko 300 Alijinih ekstremista protiv desetak boraca srpske odbrane. U toj neravnopravnoj borbi zivot je izgubio Vesic Radivoje, a ranjena su tri borca.

Sledece selo Rupovo Brdo napadnuto je, popaljeno i opljackano 10. juna, u cemu je ucestvovalo oko 300 do 400 muslimana, a na strani srpskih branilaca bilo ih je svega oko 30 ljudi i zena. U toj neravnopravnoj borbi Srbi su platili krvavi danak, poginulo je i masakrirano sedmero ljudi, a kao nestalih vodi se dvoje.

Muslimani su dalje nastavili svoj ratni pohod, pa su tako 23. juna napali, popalili i opljackali Pribijevice (10 kuca), na cijoj strani se borilo 12 srpskih boraca i 4 zene, a na muslimanskoj strani bilo je oko 300, pod vodjstvom Memic Osmana. U toj borbi poginuo je Ostojic Grujo, a ranjeno je jos dvoje.

Posto je na srebrenickoj opstini muslimanski vodja Naser Oric, popljackao i popalio sva srpska sela i zaseoke, ostalo mu je jos glavno selo Podravanje, pa ga je 24. septembra napao sa sviju strana.

U napadu na Podravanje ucestvovalo je oko 2000 - 2500 muslimanske vojske iz vise opstina bivse BiH. Tako su ucestvovale muslimanske horde sa opstina Srebrenica, Skelane, Vlasenica, Rogatica (tu se podrazumeva selo Zepa) i Zvornik.

Zvornicke muslimane vodio je Adem Polic iz Kamenice, bivsi ucitelj koji je radio u Podravanju. Od ostalih vodja, pored Polica, glavni komandant bio je Naser Oric i Zulfo Tursunovic. U napadu na Podravanje poginulo je 52 sto boraca, zena i staraca. Na strani branilaca bilo je 20 sposobnih boraca, a ostalih 10 bili su stari i zene. Sve zrtve ovog napada bili su zverski mucene, a posle toga ubijene. U selu Podravanju popaljeno je 87 kuca sa svim pratecim objektima. Opljackano je oko 800 grla krupne stoke, oko 1000 komada ovaca, oko 400 komada svinja i ostaloga. Za vreme Drugog svjetskog rata ovo selo je takodje bilo popaljeno i opljackano od strane tadasnjih neprijatelja, Nijemaca i njihovih pomagaca muslimanskih ustasa.

Navodim, takodje da ja Vojin Sarac iz Podravanja, invalid iz Drugog svijetskog rata, dozivim i sada u ovom medjunacionalnom ratu da mi izgore tri kuce, tri staje za stoku, dvije pomocne zgrade i ostali prateci objekti. Opljackana mi je sva pokretna imovina, poljoprivredne masine i alati. Opljackane su mi tri krave, 35 komada ovaca, 3 svinje, zivina i mnogo jos toga. A u Podravanju je bilo mnogo vecih gazda od mene. Bilo ih je kao i ja, a bilo ih je i siromasnijih od mene. U prosjeku kod svakog domacinstva ostalo je po 10 hektara zemlje, plus zemljiste pod vocem i sumom. Ovo je bio kratak opis moga vidjenja i dozivljavanja, pacenja i mucenja sela Podravanja.

Ja sam od rodjenja zivio u selu Podravanju, a poslednjih sest godina sam bio i predsednik Mjesne zajednice Podravanje u cijem sastvu, pored Podravanje, su bili i sela muslimana Bijelo Polje, Bucje i Kutuzero. Godinama smo zivjeli zajedno, radili u istim firmama i nismo imali bilo kakvih problema sve dok nisu poceli stranacki izbori. Od tada se primjecivalo odvajanje muslimana, sto je na kraju skupo kostalo moje selo. Prije izbijanja rata pokusavali smo se dogovoriti sa predstavnicima muslimana iz sela Bijelo Polje, Bucje, Kutuzero, kako ne bi doslo do stradanja naroda na nasem podrucju, djece i staraca. Licno sam nudio svoju djecu u zalog Delic Sabanu iz Bijelog Polja, a da isti Saban svoje dijete ostavi kod mene, pa ako mu bilo sta fali neka on ubije moju djecu. Tada sam vidio da oni ne teze miru, jer nisu prihvatili bilo kakav dogovor niti razgovor.

Moje selo je brojalo oko 73 kuce, odnosno oko 290 stanovnika, a po izbijanju ratnih dejstava imali smo i izbjeglica iz spaljenih srpskih sela sa podrucja opstine Srebrenica. Dana 24. 09. 1992. godine oko 08,30 casova muslimani su okruzili selo Podravanje sa svih strana, a cula se i prva puska, ispaljena iz pravca sela Bucje na zaseok Marinkovice, kojom prilikom je poginuo jedan civil - Sarac Mirjana. Kasnije se vatra otvorila sa svih strana. Licilo je na pravi pakao i nastala je pometnja medju stanovnistvom, a primjetio sam da vec gori kuca Eric Radenka u zaseoku Ilici. Tu je poginuo Miladin i Spasenija Perendic, koji su u svojoj kuci kopali krompir.

Iz pravca Paleza ustase su dosle sa jednim tenkom odakle su poceli dejstvovati po selu i stanovnistvu i tu je zapaljena i moja kuca, a dok su artiljerijsku podrsku imali iz pravca Osmaca. Navodim da su ustase imale i jedan trocjevac koji je nemilosrdno tukao po zbjegu zena i djece, a vec je i cijelo selo bilo u plamenu. Toga dana je stradalo oko 27 stanovnika Podravanja, a bilo je slucajeva da je ginula i cijela porodica, kao sto je slucaj porodice Marinkovic, gdje su poginuli otac, majka i dva sina, dok je samo prezivjela kci Milojka, koja je bila tada ranjena.

U ovom zlocinu ucestvovale su nase prve komsije muslimani iz gore navedenih sela, a neke sam i licno prepoznao, kao sto su Ademovic Osman iz Djila, koji je po selu jurio Zoru Perendic i kojoj je vikao cekaj Zoro necu te ubiti, vec cu te zivu uhvatiti, a ona je vec bila ranjena od lovacke puske, odnosno sacme. Taj isti Osman ubio je Perendic Stanku, Vasic Miliju, a ja sam bio ranjen. Takodje sam prepoznao Tursunovic Zulfu, zv. Tursun, koji je imenom zvao pokojnog Tomislava Perendica, zatim Ajic Sabriju iz Kutuzera, te Sabita Ajsica, Delic Ramiza iz Bijelog Polja, Hirkic Aliju, zvanog Kiljara, Delic Ibru i jos neke kojima se ne mogu sjetiti imena. Svi pomenuti su bili iza jedne kamare drva i zvali su me po imenu i psovali mi kcerku. Znam da je ovom akcijom komandovao Oric Naser iz Srebrenice. Medju njima sam poznao neke sa Osmaca, kao sto je Islam i njegov brat, ali im ne znam prezime. Tu je ucestvovala i jedinica iz Ljeskovika, od kojih sam poznao Osmana, zvanog Cimonja, koji se posebno isticao po komandovanju, a znam da su pod njegovom komandom zaklani braca Svetozar i Vojin Jovanovic, jer sam cuo kada su ih zarobili vikali su Osmana, sta cemo sa njima, a on je odgovorio koljite ih iza vrata, sta ce nam srpska djubrad.

Oko pljacke i paljenja kuce isticali su se mjestani iz sela Djile, Bucje, Bijelo Polje, a takodje sam vidio i Begic Medu iz Slapovica sa svoja tri sina. Kada su ustase stigle do centra sela, odnosno do osnovne skole u Podravanju, vidio sam Ademovic Ibrahima, zvani Cakura, koji je imao oko vrata neki zavoj i vikao je predajte se bice vam lakse.

U nasem selu je prije rata radio ucitelj Adem Oalic, iz Krivaca, opstina Han Pijesak, a kasnije je otisao u Konjevic Polje, da bi na nas doveo oko 200 ljudi, jer sam ga prepoznao po govoru, kada je zvao Djordju Mirosavljevica, hajde da igramo karte. Posto smo vidjeli da ne mozemo selo odbraniti mi smo se dogovorili da se razbijemo u manje grupe i da pokusamo proboj, odnosno da se izvlacimo prema rudniku Gunjaci, sto smo i ucinili racunajuci da ce bar neko uspjeti da prezivi.

Tako smo do rudnika stizali po par dana, a bilo je slucajeva da je Rosa Petrovic stigla tek dvadeset drugi dan i ako je selo od Gunjaka bilo udaljeno samo cetiri kilometra. Kako sam vec naveo nase selo je komplet spaljeno i opljackano, a dosta je izginulo nemocnih i starih. Napominjem da je bilo zarobljenih kao sto je Sarac Veselin i Petrovic Dusanka. Pored privatnih kuca u Podravanju je spaljena i osnovna skola, prodavnica, Dom omladine, zatim zgrade vlasnistvo rudnika, kao sto su radionica na kopu Sumarnica, zatim upravna zgrada i nesto od rudarske mehanizacije, koju nismo mogli otjerati niti zastititi.

Nasa sva pokretna i nepokretna imovina je opljackana i kao sto sam vec rekao, spaljena zahvaljujuci nasim dojucerasnjim komsijama muslimanima iz pomenutih sela. Sva poginula lica u tom napadu, koji je trajao uvece negdje do 20,00 casova, su bila masakrirana i unakazena, a koje smo nalazili poslije nekoliko dana, pa cak i mjeseci.

Dana 5.10.1992. godine ja sam se nalazio u blizini vojske sa zenom i svastikom. Negdje oko mozda 12 sati napali su sa svih strana. Nije se moglo znati odakle se puca. Samo je pistalo i fijukalo oko glave. Bjezali smo kroz kukuruz i dosli do jedne stare kuce pored puta prema Skelanima. Tu se nalazila blizu straza, koja je stradala kompletna, a ja sam do tada bio na toj strazi.

Pokusao sam da prikupim snagu i da uletim u kucu, medjutim oko nas je sve prastalo i nisam mogao, te sam produzio putem niz kukuruz u zajednicku kucu. Tu smo cekali jedno 15-20 minuta da bih prikupio snagu i da bih se odmorio. Sa svih strana je tuklo. Oni su bili na svim stranama po kosama, mozda jedno sedam-osam kilometara. Odakle sve tuku to se uopste ne zna. Fakovici su u jednoj kotlini dole je Drina a sa svih strana opasani kosom.

Cekali smo jedno pola sata, a onda sam rekao zenama, mojoj zeni i svastiki, posto je do Drine bilo jedno desetak metara da puzeci sidju pod obalu. Prvo je otisla svastika, a zatim moja zena i malo posle sisao sam i ja. Njima sam rekao da idu niz Drinu prema camcu da se dole sakriju jer nije bilo drugog izlaza, a ja sam rijesio da vidim sta ce dalje biti. U momentu dok su one isle dole niz Drinu nase je oruzje vec zatajilo, jos je tukla ona moja kuca.

Kad je zatajilo oruzje ja sam se sunjao ispod magacina oruzja i prisao sam njima ispod nekog cardaka na trideset metara. Oni su obijali magacin na kome su bila gvozdena vrata. To je tuklo, tuklo, tuklo. Kad su se vrata razvalila, ja sam potrcao posto je magacin miniran da dodjem do upaljaca da okinem. Nisam htio prije da dignem sam magacin, cekao sam da udju svi u magacin. Medjutim kad sam potrcao bilo je do upaljaca jedno desetak metara, oko mene se pojavilo stotinu. Oni su bili sakriveni cuvali su sa te strane magacin. Zgrabili su me, nosili, tukli i odnijeli me gore preko puta pred kucu a kuca mi gori. Znali su ko sam i sta sam i rekli "evo ti upravnice, palimo ti kucu". Svezali su mi nekom spagom ruke pozadi da ih vodim kroz Mlecvansku Rijeku. Iako sam mjestanin Fakovica, to je moj teren, moje poste, nikad nisam isao gore, jer sam imao svoje dostavljace, ali sam bio prinudjen, znao sam gdje se to nalazi da krenem. Isli smo, bojali su se minskih polja da nije minirano. Isao sam a oni mi nisu vjerovali. Valjda su shvatili da nisam skrenuo da umesto sebe pobijem i njih. Kad bi naisli gdje je sumnjivo nisu ni meni dali da idem. Za mnom je na jedno desetak metara putovao Turcin nazovite ga kako hocete, ustasa, Zulfo se zove, odakle je ne znam, visok, stariji covjek, crn, ima brkove, nos malo duzi. Cuo sam da se preziva Tursunovic. Isao je na bijelom konju. Pitali su me: "znas li ti ko je ovo?". Ja sam rekao ne znam. Znas majku ti cetnicku jebem. Tukli su me pozadi, stezali ruke spagom, tukli su me kundakom. Onaj stari kaze nemojte starca tuci hvatajte mladje ljude.

Putovali smo jedno 7-8 kilometara. Kad smo naisli kroz jedno selo navracali su djecu da me tuku kamenjem. Sretali smo ljude iz svih krajeva koji poznaju mene. Jednog su covjeka pitali, znas li ovog covjeka? - U, kako ne bih znao, to je nas postar Drago. Kakav je to covjek? - Milina od boga. Onda ga je jedan odvalio samarom i on je pao pod put. Sta je s njega bilo ja ne znam. Zatim smo dalje putovali i naisli na jednu zenu. Pitali su je, znas li ovog covjeka? - Nas Drago postar kako ga ne bih znala. Kakav je to covjek? - Kad dodjem u postu ne treba nigdje nista da se obracam sve mi on uradi sto god treba. Jebo ti on Surfu, Zurfu, koga li ja to ne znam. Tako redom dosli smo do neke vode. Pitaju mene jesam li zedan. Dvojica su me drzala, posto sam bio vezan, prihvatili su me da mi daju vode, ali se jedan usprotivio, kaze: "necu da pijem iz cuture iz koje vlase pije", a jedan je rekao daj ti tu cuturu da covjek pije vode. Pio sam vode. Posli smo uz neku uzbrdicu i tamo sam vidio desetak traktora. Sve su neki veliki traktori, okrenuti prema Fakovicima.

Ubacili su me u kamion i dovezli u Srebrenicu u koju zgradu ja to ne znam. Ubacili su me u zatvor. Tamo su bila jos cetvorica. Noc je bila i niko me nije te noci tukao. Sutradan sam dao izjavu Mirzetu nacelniku. On mi je rekao da je bolje da sve govorim. "Mi sve znamo bolje ce tebi biti". Mucio me je i udarao. Vratio me je ponovo u zatvor. Kad sam dosao moji su me pitali je li me tukao, a ja sam rekao da jeste. Sutradan sam otisao kod drugog. On je civil samo radi za vojsku i on me je saslusao. Sve sto me pita i odgovoris ne odgovara. Ako cutis udara, ako progovoris lazes. Zahtijeva da kazem da sam tukao iz "84". Onda pocne udarati jednog po jednog. Njih je bilo 7-8. Tukli su nas jednog po jednog. Jedan udari sa jedne strane, drugi doceka sa druge strane taman da padnes. Taj Mirzet, ja sam to rekao, otprilike to moze samo karatista da uradi. Meni kaze digni ruke uvis, dok ja dignem ruke, njegova noga je vec udarila u plecku. Ne bih rekao da sam gore prosao od ostalih, jer su ostali padali u nesvjest. Najgore je sta nam se desava kad dodju sa terena. Dodju uvece pijani, uzmu od strazara kljuc, udju unutra i pocnu udarati. Obratio sam se jednom strazaru koji je bio iz Bratunca, a ja sam ga poznavao. Znate sta, ja razumijem ako komanda naredi saslusanje, ali da nas ovako tuku to nije normalno. On je odgovorio da nije znao i da ce vidjeti. Neki Beli udje unutra, uzme palicu, kaze meni da pridjem do resetke i udari me palicom po glavi. Jednom me je uhvatio za kosu, privukao sebi i onda me udario. Cutati se mora. Svaki dan kad udje u hodnik samo kaze ovoj cetvorici, a najvise onoj dvojici iz Podravanja udri matorog cetnika. Njima to nije lako. Ja sam ih molio udrite, bolje je nego da on tuce i mene i vas.

Poslednje veceri njih su izvodili dva puta. Malog Smederevca dok sam ja bio cetri puta se onesvjestio u sobi. Oni dodju i pitaju je li ziv. Koliko sam dobio udaraca u glavu ni sam ne znam. Ima ona narodna da je macku tesko ubiti, od danas tvrdim da je covjeka teze ubiti. Za vrijeme dok sam bio kod njih primio sam vise udaraca u glavu i bradu nego jedan obican bokser. Nijednom mi se nije desilo da sam pao u nesvjest. Jesam padao, ali sam ustajao. Tri dana pred razmjenu na svu nesrecu pala je granata pred i u zatvoru je ranila strazara. Culo se da su povikali Sasa. Poslije toga su upali bijesni i gazili, tukli. Vece prije pustanja pozvali su prvo Smederevca. Posle su njega vratili jednog od one dvojice. Tukli su ga mozda vise od sat vremena. Kad su ga vratili neko je povikao sledeci. Stao sam uz vrata i rekao ja. On je izvadio kljuceve iz dzepa i kaze - upravnice neces izlaziti dok sam ja ovde, ja tebe znam, ti mene ne znas, nikad neces ni saznati nije ni vazno. Zakljucao je vrata i otisao. Sve se to desilo sto je izginulo njihovih dvadesetak medju njima i Akif.

Akif je sa mnom obavio par puta razgovore bez ikakve prijetnje. Pricao mi je nesto da mi imamo nesto zajednicko u zivotu, da su Srbi i muslimani jedna krv, da se to zove ovako ili onako. A znas li upravnice ko je tebi zapalio kucu? Kaze ja sam je zapalio. Vidio sam da vi niste vasim komsijama zapalili, a i da vama komsije ne bi palile, ja sam dosao sa strane. Tvoja kuca je na slovo G. Bilo mi je zao, ali je potreba iziskivala.

Ujutru negdje oko 9-10 sati dosli su unutra i posto smo svi bili krvavi naredili su da se operemo da se ne poznaje krv, jer ako se ne sredimo nece nasi prihvatiti razmjenu. Kad smo se sredili dosao je kamion za razmjenu i neko je izasao pred kamion i rekao: - Postar silazi sa kamiona. Kad sam sisao sa kamiona odveli su me u jednu kancelariju i saslusali me. Sve ista prica. Znas li toga, znam. Znas li toga. Kako ne bih znao kad imaju spisak. Saslusavao me je jedno petnaestak minuta i rekao mozes biti slobodan. Onda je pozvao malog Smederevca. Zadrzali su ga manje od pet minuta, popeli su ga na kamion i neko je ponovo rekao Smederevac. Zadrzali su ga oko minut. Bio je sav krvav. Jezik mu je bio podvucen. Bacili su ga na kamion. Mene je jedan sutnuo i rekao: - Vidite da vam covjek umire i da zbog toga necemo moci izvrsiti razmjenu. Mislili smo da je vec mrtav. Kad smo krenuli prosli smo pored seljaka koji su vikali: - Turcin je uz cibuk jebavao vase zene i rodio vas i zato ste vi najpokvareniji na svijetu jer ste ukrsteni. Vi nemate svoje rase.

Put je bio blokiran. Kamion je isao preko nekih njiva. Dosli smo do mjesta razmjene. Nisam nikad ocekivao da cu to dozivjeti.

Akif mi je jednom rekao da je on komandovao kad je bio napad na Podravanje i Fakovice.

Uzroci izbeglistva su ratna dejstva i genocid nad stanovnistvom susednih sela, gde su poklani i odvedeni u ustaske logore Srebrenice i Potocara. Pa zbog toga da isto ne dodje u nasa sela, morali smo pobeci dok su se borbe vodile i pod stalnom pucnjavom. Morali smo pobeci sa djecom, a sinovi su ostali da brane kucu i imanje. Na zalost jedan sin mi je poginuo na braniku domovine. I jos puno drugih je poginulo. Poginuo je Rade Jovanovic. Stojan Stjepanovic je zaklan na svom pragu i izmasakriran. Takodje Slavko Petrovic i mnogi drugi, cija imena ne mogu stati na ovaj mali papir. Sto se tice bjezanja, bjezao je kako je ko mogao pobjeci preko Drine.

Problemi sa kojima se susrecemo su nedostatak hrane, ogreva, prevoza, lecenja, odece, obuce, stanovanja. Nalazimo se kod coveka bez zemlje. I on zivi od jedne plate. Uslovi nemoguci za zivot. Sto se tice ostavljanja u zavicaju, ostalo je sve: 2 kuce, radnja, prateci objekti uz kucu. Ostalo je dva traktora, jedna kola, prikljucne masine za poljoprivredu. Za sada ne vidimo mogucnost vracanja tamo, jer ta sela drze ustase muslimani i Hrvati i placenici sa strane. A kuce su izgorele i sve ostalo. Sto se tice ostanka ovde, nemamo nikakvih mogucnosti ni sredstava za buducnost, jer smo pobijegli bez igde ista.

Sada u mom selu nema civilnog stanovnistva. Fakovici se nalaze pored Drine izmedju Bratunca i Skelana. Fakovici su pali i izvrsen je genocid u oktobru. Samo u Fakovicima je tada poginulo dvadeset dvoje. Sva sela srpska su popaljena: selo Sikiric, Boljevic, Radijevici, Tegare, Stanatovici, Borovac, Popovici, Vranesevici, Ratkovici, Mlecva... sva sela u opstini Bratunac. Tu u ovim selima nema civilnog stanovnistva. Mnogi prijatelji su mi izginuli i mnogi iz familije moje. Popaljeno mi je sve: kuca, stala, svi pomocni objekti, sva pokretna i nepokretna imovina. Muslimani su imovinu sto su mogli odneli, sada to podrucje je pod njihovim ratnim operacijama. Moja familija zivi u Srbiji privremeno smestena. Ne zivimo svi skupa, odvojeni smo jedni od drugih na dva tri mesta. Sad zasad sam ovde kod prijatelja.

Izbjegli smo zato sto smo protjerani sa naseg ognjista. Sve nam je popaljeno: kuce i ostale zgrade. Na dan 12. oktobra bio je napad, tada su izginuli mnogi narod i vojska, tada su nam kuce spalili sve. Posle toga prihvatili su nas poznanici da stanujemo privremeno. Tad kad su nas protjerali jedva smo uspjeli da izvucemo zivu glavu. Uspjeli smo da se preko Drine prebacimo camcem. Da nam nije bilo camca morali bi skakati u Drinu. Imala sam sa sobom malu bebu. Tad je spaljeno pet sela gdje smo se mi nalazili: Boljevici, Fakovici, Popovici, Grabovacka Rijeka...

Biblioteka | Sadrzaj | Kazivanja prezivelih zrtava muslimanskih zlocina 1992. i kasnije III