Prva stamparija, a i prva knjiga na srpskom jeziku, pojavili su se jos 1493. odnosno 1494. godine na Obodu kod Cetinja kada je izdat Oktoih. Medjutim, kada je krajem XVIII veka u juznoj Ugarskoj formirana jaka srpska nacionalna celina, glavni kulturni centri naseg naroda preselili su se u Bec, Pestu i Veneciju. U ovim gradovima skolovao se veliki broj Srba i Crnogoraca, koji su zeleli da imaju svoje novine i knjige, ali za to nisu imali dozvolu mletackih, beckih i ruskih vlasti. Stamparija za srpska glasila i literaturu nalazila se 1755. prvo u rukama Dimitrija Teodosija iz Janjine, a potom 1769. Josifa Kucbeka iz Beca da bi je tek 1792. godine odlukom cara Leopolda II otkupio i jedan Srbin Stefan Novakovich iz Peste.

Istorija srpske stampe pocinje izdavanjem casopisa "Slaveno-serbskij magazin" koji je osnovao Zaharije Orfelin. Magazin je stampao Grk Dimitrije Teodosije u Veneciji 1768. godine. Casopis je bio "sobranije raznih socinenij i perevodov", na 96 strana, sa devet poglavlja pouka za decu, omladinu, vernike, odrasle i sest prikaza raznih knjiga. Prvi list na srpskom jeziku objavljen je u Becu 1791. godine kao "Serbskija novini povsednevija ", a kasnije samo "Serbskija novini". Izdavac i stampar je opet bio Grk, srpski prijatelj Markides Puljo. I pre nego sto su se posle godinu i po dana ove novine ugasile, Stefan Novakovich je avgusta 1792. izdao drugi srpski list "Slaveno-serbskije vjadomosti" sa razumljivom gradjanskom azbukom. List je objavljivao sve do decembra 1794. godine vesti iz zivota srpskih vojnika i skolaraca u Becu, ali i srpskog zivlja u Vojvodini, Beogradu i Zemunu. Zbog nedovoljnog broja pretplatnika, samo stotinu, Novakovich je, medjutim, morao ovaj list da ugasi ( Bjelica, 1968).

Kada su u prvoj polovini XIX veka socijalne promene zahvatile i Srbe u Vojvodini, ali i u Crnoj Gori, gde je njihov narodni pokret najvise dosao do izrazaja bas na polju kulture, ugarski Srbi su otvorili svoje skole, citaonice, pozorista i stamparije, a Crnogorci su uz osmoljetku dobili i prvi stampani crkveni kalendar "Grlica". Srbijanci su se jos sa Turcima nadmudrivali oko unutrasnje samouprave. Dva studenta, Dimitrije Davidovich i Dimitrije Frusich su u Becu 1. avgusta 1813. stampali "Novine serbske iz carstvujuschega grada Viene". Pored ovog lista, koji je u pocetku izlazio dva puta nedeljno, sam Davidovich je izdavao od 1815. i knjizevni almanah "Zabavnik". I ovo glasilo je, kad je afirmisano kao dnevni list "Novine serbske" okupljalo becke intelektualce srpskog porekla i afirmisalo srpsku kulturu, ali i vitestvo. Dvadesetak godina kasnije i Teodor Pavlovich je, doduse u Pesti, uredjivao prvo 1832. "Letopis Matice Srpske", a potom 1835. "Serbskij narodni list", 1838. "Serbske narodne novine" i 1845. ca sopis "Dragoljub". Cim je dobio dozvolu, Pavlovich je 1835. u Pesti pokrenuo i prvi ilustrovani "Serbskij narodni list". Tako je Teodor Pavlovich postao rodonacelnik politicke i revijalne stampe, ali u srpskoj dijaspori, Vojvodini koja je imala kulturnu autonomiju, pod vlaschu madjarske vlade. U burnoj 1848. godini Kosta Bogdanovich, ugledni publicista je u Pesti izdao "Vestnik" kao glasilo srpskih radikalista, a dr Danilo Medakovich je u Sremskim Karlovcima poceo da uredjuje "Napredak" kao organ srpskih na cionalista iz drustva "Srpski napredak". Bio je to prvi srpski list stampan van Srbije po pravopisu Vuka Karadzicha. U Srpskoj Vojvodini, pod Habsburzima, dr Danilo Medakovich je dva puta nedeljno od 1852. godine u Novom Sadu izdavao i "Srpski dnevnik" kao srpski odgovor beckom apsolutizmu (Skerlich, 1911).

Kada je, medjutim, 1860. godine Srpska Vojvodina ukinuta, cetiri godine kasnije, zabranjen je i "Srpski dnevnik". Njegov nekadasnji saradnik, Svetozar Miletich je usred Peste pokrenuo 1866. novi srpski politicki list "Zastava", cija je redakcija kasnije premestena u Novi Sad. I ovo glasilo "cistog, nepomirljivog nacionalizma srpskog" bilo je stalno pod udarom beckih vlasti, kao i njegov urednik, koji je vise puta hapsen. Sledechi ideje Svetozara Mileticha, srpski podmladak je 1867. pokrenuo "Pancevac", a u Novom Sadu 1870. list "Mlada Srbadija". Kada je pancevacki dnevnik zabranjen, njegov osnivac Jovan Pavlovich je u Zemunu 1874. poceo da stampa novu novinu "Granicar".

Pod pritiskom Zapada i Rusije i turska vlada je tih godina donela dekret o osnivanju srpskih stamparija i glasila u BiH, ali u formi zvanicnih i sluzbenih listova Carigrada. U leto 1866. godine u Sarajevu je pokrenut chirilicni nedeljnik "Bosanski vjesnik". Urednik je bio njegov zemunski stampar Ignjat Sopron, a glavni saradnik Milos Mandich-Novinar, koji su na turskom i srpskom jeziku izdavali i list "Bosna", a kasnije isto dvojezicni "Sarajevski cvjetnik". U Mostaru je 1876. stampan i drugi sluzbeni list "Neretva" za Hercegovinu, takodje, na turskom i srpskom jeziku. Nakon sto je Austro-Ugarska 1878. okupirala BiH, u njoj je pokrenuto dvadesetak listova, ali su na razvoj srpske nacionalne svesti najvise uticali literarni listovi "Bosanska vila" i "Zora". Njihovi pokretaci u Sarajevu su bili srpski ucitelji Mikasinovich, Sumonja i Kasikovich, a u Mostaru pisci Vladimir Chorovich i Aleksa Santich. Tirazi svih tih novina nisu bili mnogo veliki, jer su se kretali od pet stotina do dve hiljade, ali su bili znaca jni za sirenje srpskog jezika, kulture i svesti van matice Srbije. Pred Prvi svetski rat u Sarajevu je izlazilo cak pet dnevnika, a najuticajniji srpski listovi su bili "Srpska rijec" i nedeljnik "Narod", a u Banja Luci politicki magazin "Otadzbina", koji je od 1907. vodio Petar Kocich. Zbog toga sto su dizali bunu protiv narodnog ugnjetavanja svi ovi srpski glasnici su bili guseni i zabranjivani, a posebno Kocichev.

U to vreme i u Makedoniji je 1908. poceo da izlazi list "Vardar" kao glasilo srpske kolonije, ali pod uticajem naseg konzula i diplomate Zivojina Balugdzicha. Novina je negovala nacionalnu tradiciju, ali i sirila srpstvo. Takvu koncepciju je imao i "Srpski jug", koji je pokrenut u Skoplju 1914. Jedno vreme njegov glavni urednik je bio i Branislav Nusich. I kada su tokom ratova, srpski vojnici i dobrovoljci izbegli na Krf, uz pomoch vlade Kraljevine Srbije, oni su pokrenuli svoj list "Srpske novine" 1916. go dine. Slicna izbeglicka glasila su pokrenuta i u Parizu, Bizerti, Zenevi, Njujorku i Solunu. Najvazniji od njih je bila solunska "Pravda", u kojoj je pored naredbi, ukaza, ratnih i politickih vesti, bilo cak mesta i za literarne dodatke (Bjelica, 1968).

Pocetak srpske stampe u Americi obelezio je izlazak "Grcko-rusko-slovenskih novina" 1871. godine u San Fransisku, gde je dve godine pre toga otvorena i prva srpska, tj. Slovenska citaonica. Potom su u ovom kalifornijskom gradu stampani 1892. godine listovi "Draskova Sloga", "Slavjanska sloga" i "Srbin Amerikanac". Prvi Srbin, profesionalni novinar bio je Velimir Celovich iz Risna, Boka Kotorska, koji je jos 1859. u San Fransisku organizovao stampanje prvih iseljenickih novina, ali na italijanskom jeziku - L 'eco Della Patria (Eterovich, 1985). I list "Sloboda" je stvoren u San Fransisku avgusta 1893. godine. Prvi njegovi urednici su bili Veljko Radojevich i Lazar Radulovich, obojica Bokelji. Novina je ugasena 1906. zajedno sa stamparijom koja je nestala u pozaru. Srbi i Crnogorci iz Kalifornije su pokrenuli marta 1909. "Srpski glasnik", ciji su urednici bili Boza Rankovich, Milan Nikolich i Spiro Radojcich. U medjuvremenu, 1903. godine Veljko Radojevich je u Oklandu stampao list "Srpska nezavisnost" sa urednik om Prokom Jovkichem. Ovaj drugi talas srpske stampe u rasejanju, nastavljen je pokretanjem novih glasila na prostorima Severne Amerike. U Pueblu, drzava Kolorado, jos 1901. Mitar Saban iz Niksicha pokrenuo je list "Srbin", a u Sent Luisu, drzava Misuri, Milivoje Buzadzich je 1908. stampao "Srpski svijet" i Mile Jeftich "Borbu Balkana".

Crnogorac Mitar Saban je bio i glavni rednik "Amerikanskog Srbobrana", zvanicnog organa Srpskog pravoslavnog saveza "Srbobran", koji je formiran na skupstini u Mek-Kisportu i sa sedistem u Pitsburgu 1901. godine. Zvanicni organ ove srpske asocijacije 1901. bio je "Srbin", koji je 1905. promenio ime u "Amerikanski Srbobran". Sve do 1916. godine ova novina je izlazila kao nedeljnik, a od tada kao dnevni list. Posle Mitra Sabana, ovaj srpski dnevnik vodili su i Cedo Pavich, Milivoje Buzadzich, Pero Budisavljev ich, Milos Mrvos, Budimir Grahovac, a najduze Branko Dajicich. Poslednjih decenija glavni urednik je Robert (Rade) Stojanovich, poznatiji kao Bob Ston, inace predsednik Srpskog narodnog saveza iz Pitsburga. Kada je u Cikagu 1903. godine osnovan i Prvi srpski bratski dobrotvorni savez pokrenut je njegov list "Ujedinjeno srpstvo", ali tri godine kasnije. U glavnom gradu drzave Ilinois 1903. je formiran i Prvi crnogorski savez, a potom i Srpsko-crnogorski savez, ciji je organ poluzvanicno bio nedeljnik "Balkan " koji je izlazio od 1908. godine.

Ujedinjenjem prva tri saveza u Klivlendu 1909. godine nastao je Savez sjedinjenih Srba "Sloga", u kome se neko vreme angazovao i Mihailo Pupin. Delegati iz Pitsburga nezadovoljni radom ove asocijacije, opet su, 1910. obnovili rad Srpskog pravoslavnog saveza "Srbobran", dok je Mihailo Pupin sa svojim pristalicama formirao Savez "Svesna Srbadija". Razbijanjem ove asocijacije 1920. godine nastaje i Srpski savez "Sloboda", ali ostaje i Savez sjedinjenih Srba "Sloga". Ujedinjavanjem 1929. godine saveza "Srbobran " i saveza "Sloboda" nastao je novi Srpski narodni savez ciji je zvanicni organ bio upravo list "Amerikanski Srbobran". Ova novina koja se uredjuje i stampa u Pitsburgu, uporedo na srpskom i engleskom jeziku, i danas se predstavlja u zaglavlju kao "najstariji i najuticajniji srpski list, nedeljnik u Americi i kao oficijalni organ Srpskog narodnog saveza". List vise od devedeset godina neguje srpsku kulturu i tradiciju, kako svojim napisima iz pera najangazovanijih intelektualaca medju americkim Srbima, ali i iz otadzbine, tako i pokretanjem mnogih kulturnih, humanitarnih, pa i politickih akcija posebno medju srpskim iseljenicima u SAD i Kanadi. Na americkom kontinentu tiraz ovog lista dostizao je i dvadeset hiljada. Iz lista "Amerikanski Srbobran", medjutim, posle rascepa unutar Sjedinjenog saveza Srba "Sloga" u Njujorku 1909. godine stvorena je zasebna novina "Srbobran". Nju su vodili Cedo Pavich, Bozo Rankovich, Dusan Trbuhovich, Petar Lubarich, Bozo Martinovich, Milan Jeftich i Milan Trivunac (Sotra-Gachin ovich, 1990).

U Njujorku su jos 1901. godine Djordje Miletich i Dusan Popovich izdavali list "Srpska straza", koji je jedno vreme nosio i ime "Leskovac". Cedo Pavich je u ovom gradu 1906. uredjivao "Srpski americki glasnik", a Radoje Jovanovich i Sava Zec "Radnik", dok je jedan srpski nacionalista od 1910. stampao anarhisticki list "Volja". Njujorcanin Djordje Leskova je pokrenuo ilustrovani magazin "Ratnik". Cikaska bracha Ivan i Djuro Palandacich izdavali su tih godina dva lista "Ujedinjeno srpstvo" i "Jugoslavija". Sv estenik Petar O. Stijacich je izdavao "Balkan", a uredjivao mesecnik "Otadzbina" u Cikagu, gde je stampao i jos nekoliko sokolskih i crkvenih publikacija u kojima je podrzavao srpstvo. Ovaj Trebinjac je sa Dusanom Trbuhovichem i Petrom Sekulovichem, ocem glumca Karla Maldena, pokrenuo i nekoliko letopisa o srpskoj istoriji. U Geri, drzava Indijana, pod urednistvom Urosa Ducicha od 1909. izlazio je i list "Srpska narodna odbrana". Stevo Bogdanovich iz Spokena, drzava Vasington stampao je visokotirazni list " Slobodna Tribina" 1908, a u Detroitu su izlazile "Srpske novine".

Crnogorski doseljenik u Americi, Jovan Tomovich-Joso je 1901. stampao list "Rodoljub", a njegovi zemljaci Pavicevich i Sekulich su u Njujorku 1911. izdali "Amerikanski Glas Crnogoraca". Novinu "Narodna misao" pravio je u Bjuti, drzava Montana, Jovan Djonovich, a "Oslobodjenje" u Cikagu, stampao je Todor Bozovich. I jedni i drugi su u svojim izdanjima negovali srpsku veru i tradiciju, ali i pokazivali svoju odanost Otadzbini. Kada su se na Balkanu zahuktali srpski oslobodilacki ratovi, na americkom tlu je do slo do daljeg bujanja iseljenicke stampe. Zvanicni organ Crvenog krsta postao je list "Srpski dnevnik", ciji su osnivaci bili S. Rankovich i Mihailo Pupin. Njihovi neistomisljenici, Djordje Stojich i Dusan Silaski, stampali su, mada kratko, "Dnevni glasnik" i satiricni list "Bic". U prvim decenijama XX veka izlazili su jos i listovi "Jugoslovensko-amerikanski glasnik" i "Serbian Herald" u San Fransisku i "Narodna sloboda" u Vest Seneki, "Nova Srbija" u Los Andjelesu, "Slobodna tribuna" u Sijetlu, "Srpski a mericki glasnik" i "Sokol" u Njujorku i "Jugoslovenska zastava" u Cikagu.

U Kanadi je 15. jula 1916, kada je osnovana Srpska narodna odbrana kao brana frankovackom hrvatstvu, Gaja Vasiljevich inicirao osnivanje prvog srpskog lista "Kanadski glasnik". Njega je uredjivao narodni poslanik, Crnogorac, Michun Pavicevich, a izdavac je bio Spiro Hutalarevich. Jedan drugi Crnogorac, Joso Duletich pokrenuo je tada i srpski dnevnik "Otadzbina". Prvi srpski svestenik, arhimandrit Sevastijan Dabovich je 1905. godine u Cikagu uredjivao "Glasnik srpske crkve u Americi". U Njujorku je 1906. izl azio magazin "Vera i razum", a 1915. "Vesnik", ciji je urednik bio prota Sava Vojvodich, U Geri, Indijana, "Srpsku crkvu" je 1923. izdavao svestenik Petar O. Stijacich.

Izmedju dva rata, kad je u Ameriku dosao novi talas pravoslavnih doseljenika sa Balkana, odnosno Kraljevine Jugoslavije, u stampi su se pojavili mnogi srpski listovi: "Yugoslav Review" u Cikagu, "Yugoslav Jadran", "Slav American", "National Herald", "Iseljenik", "Slavonic Alliance Monthly", "Montenegrin Mirror" u San Fransisku, "Oslobodjenje" u Los Andjelosu, "Sloboda" i "Patnje Srbije" u Njujorku, "Serbian News", "Srbadija" i "Slobodna rec" u Pitsburgu. U Sijetlu je stampana "Slobodna tribuna", a u Detroit u "Slobodna misao" i "Crnogorac". Vechina ovih listova bili su glasnici odredjenih iseljenickih udruzenja, drustava i saveza, ali i politickih stranaka i pokreta. Malo ih je bilo privatnih, a jos manje komercijalnih. Tako je, na primer, Srpski savez "Sloboda" 10. oktobra 1927. godine u svom istoimenom listu zagovarao srpstvo nasuprot sve vise narastajuchem jugoslovenstvu. Pred sam Drugi svetski rat 1940. godine u Geri, dr Paja Radosavljevich je, kako svedoci Milena Sotra-Gachinovich, pokrenuo list "Reflekto r". Jos krajem decembra 1934. godine u Torontu, Bozidar Markovich izdavao je list "Glas Kanade" u tirazu od 15.000 primeraka. Prve kalendare "Amerika" i "Petar Veliki" 1906. i 1908. pak izdavao je "Palandech Public" u Cikagu, dok je srpske almanahe "Srbija" radio 1919. i Vid Vujich u Njujorku. Vechina ovih srpskih novina izlazila je kratko, ali i dovoljno dugo da ostave trag u iseljenickoj svesti i kulturi, jer je njihov prevashodni zadatak bio ocuvanje srpstva. To je, uostalom, najbolje u svojoj izjavi na prvoj strani "Glasa Kanade" napisao urednik Bozidar M. Markovich: "... Nas list sluziche nasem narodu i iseljenistvu, stitiche njegove interese i braniche cast imena naseg. Sirichemo ljubav i slogu, strogo, bez milosti osudjivati sejace mrznje i nesloge. Nas list che biti budni cuvar svih nasih svetinja i narodnih dobara... Cesto, vrlo cesto, glas naseg naroda, glas pravde, nije se mogao cuti. Osetili smo da treba da podignemo svoj glas..." (Markovich, 1965).

Revolucionarne promene, narastanje socijalistickih ideja, a posebno jacanje jugoslovenstva, imalo je za posledicu, u ovom medjuratnom periodu i budjenje radnickog pokreta i napredne stampe. Prvi glasnik socijalista u SAD bio je list "Radnicka straza", koji je izasao jos 1907. godine u Pitsburgu. Bio je to list Saveza radnickih klubova. Vodio ga je Licanin, Milan Glumac, doseljenik iz Kalesije kod Zvornika. A medju pokretacima je, pored mnogo Hrvata, bilo i jos nekoliko zagrebackih Srba: Nikola Banjanin i Bl agoje Zigich. U medjuvremenu, srpski socijalisti su 1911. stampali "Narodni glas", koji je uredjivao Blagoje Savich. Americke vlasti su 1918. zabranile "Radnicku strazu" zbog radikalizma, ali je Toma Kutuzovich umesto nje pokrenuo socijalisticko glasilo "Znanje". Kada se 1934. godine ojacao i aktivirao Jugoslovenski socijalisticki savez, odnosno Jugoslovenski politicki klub, u Cikagu su socijal-demokrate stampali i list "Narodni glasnik". Godinu dana kasnije, Srbi su pokrenuli jos jedan list "Slobodna rec", ciji je zvanicni urednik bio Jozo Rajnovich, a nezvanicni Nikola Kovacevich iz Pitsburga i saradnici Stevan Dedijer, Mirko Markovich i Srdja Prica. Kada je pocetkom 1936. doslo do okupljanja svih antifasistickih organizacija na Vidovdan u Cikagu, stvoren je pod okriljem Kominterne i Vidovdanski pokret Srba u SAD. Njegov zvanicni organ je bio bas list "Slobodna rec", dok je Jugoslovensku socijalisticku radnicku federaciju u Americi zastupala novina "Radnicka borba". Prva novina kanadskih socijalista bio je zapravo informativni bilten "Nezaposleni radnik", koji je sapirografisan 1929. godine u Vankuveru. Iz njega che hrvatsko krilo da stvori "Borbu", a srpsko, okupljeno oko Srpskog prosvetnog saveza 1936. godine pokreche list "Pravda". Kada je i ova novina zabranjena, urednici Jovan Djajich, Maksim Bijelich i Bogoljub Stevanov pokrenuli su 1941. godine "Srpski glasnik" u Kanadi, koji je imao tiraz oko tri hiljade. Do pocetka pedesetih u SAD je izlazilo sezdesetak srpskih novina. Najvise ih je bilo u Kalifornij i - 17 i Njujorku - 14, manje u Vasingtonu - 11 i Ilinoisu - 10, a najmanje u Pensilvaniji - 5, Micigenu i Misuriju - po 2 i Montani i Koloradu - po jedan (Etereovich, 1985).

Balkanski iseljenici u udaljenoj Juznoj Americi su se najcesche opredeljivali prvo kao Juzni Sloveni, a potom kao Jugosloveni. To se osechalo i u njihovim glasilima. Prvi njihov list bio je "Iskra slavjanske slobode", koji je stampan jos 1883. godine, sa ciljem da okupi Juzne Slovene u borbi protiv austro-ugarskog jarma na Balkanu. Pocetkom XX veka u Antofagasti je izasla "Sloboda", a cim je izbio Prvi svetski rat i list "Pokret", koji je, takodje, negovao slobodarske tradicije. U Boliviji je 1916. izlazila "Jugoslavija", a tokom Drugog svetskog rata u Argentini je stampan "Jugoslovenski iseljenicki vjesnik" i u Paragvaju list "Jugoslavija". Medju urednicima bili su i znameniti srpski novinari Jakov Bosnich-Bogatela, Petar Rosich i Petar Andrijich. Na petom kontinentu, krajem dvadesetih godina australijski socijalisti poceli su da izdaju "Borbu". To je bio zvanicni organ Borbenog radnickog pokreta, koji je cesto zabranjivan, pa je i njegov list menjao ime u "Pravdu", "Oganj", "Iskra". U redakciji u Broken Hil u radili su Toma Katich i Ivan Viskich. Kada je iz ovog pokreta tridesetih izrastao Savez jugoslovenskih iseljenika u Australiji 1934, uz saglasnost vlasti Ivan Kosovich je poceo da uredjuje list "Napredak". U njemu su pored Veljka Vlahovicha i Petra Todoricha bili mnogi drugi australijski Srbi i srpski socijalisti. Na Novom Zelandu, pak, socijalisticki opredeljeni jugoslovenski iseljenici su stampali dva lista 1910. godine "Nadu" i 1913. "Slavenski glasnik" (Markovich, 1975). Na evropskom tlu, socijalisti, a kasnije i komunisti iz Jugoslavije imali su mnogo vise uticaja na pokretanje proleterske stampe. Stamenko Radojkovich je, na primer, pod uticajem KP Francuske u Parizu 1924. stampao "Glas" u sest hiljada primeraka, a potom i "Cheliju". Tri godine kasnije u Becu je uredjivao "Balkansku federaciju" koja je, kao i mnoga druga glasila socijalista i komunista, vrlo malo uticala na razvoj srpskog nacionalnog identiteta, a najvise na sirenje internacionalizma i jugoslovenstva.

Do ponovnog ozivljavanja nacionalne stampe medju iseljenim Srbima doslo je tokom Drugog svetskog rata, uporedo sa narastanjem otpora prema fasizmu, ali i prema komunizmu i jugoslovenstvu. Pojava tzv. ratne srpske emigracije imala je za posledicu i fizicku, ali i duhovnu revitalizaciju Srba u dijaspori. U takvim uslovima dolazi do trecheg budjenja srpske javne reci. Prve stampane emigrantske novine, prema svedocenju majora Miodraga Djordjevicha, izasle su 1945. godine u ratnim logorima severne Nemacke i zval e su se "Rodoljub". U italijanskom lageru Forli, medjutim, iste 1945. godine Borivoje Karapandzich je poceo da uredjuje "Sumadijski vesnik", a kada je prebacen 1946. u logor Eboli izdavao je i casopis "Pod maslinama". Bili su to zapravo, literarni listovi. Prve "Srpske novine", Karapandzich je zajedno sa cetnickim vojvodama Djujichem i Jevdjevichem stampao upravo u logoru. U Napuljskom bazenu, srpski emigranti su imali jos dve knjizevne novine "Luca" i "Sesti septembar", a u Eboliju i listove "Sejaci", "Ra vnogorska Jugoslavija", "Trojka", "Sloboda", "Jugoslovenske novine". Ratni emigranti, skloni pisanju i slikanju, imali su tu i Klub knjizevnika i umetnika. Njegovi clanovi su bili pisci Veroljub N. Dinich, dr Milutin Devr-nja, Mihajlo-Micho Vlahovich, Milutin Manojlovich, dr Mateja Matejich, Ratko Parezanin i sam Borivoje Karapandzich. Kada je ovaj geometar i novinar iz Valjeva i clan ljotichevog Srpskog dobrovoljackog korpusa prebacen sa srpskim izbeglicama iz Italije u cuveni nemacki Munster Lager uredjiv ao je list "Vihor". U ovom logoru srpski emigranti su objavljivali i literarni list "Pod borovima" kao i srpske casopise "Sloga" i "Zivot i rad". Borivoje Karapandzich je, kada se 1948. godine, nasao na slobodi, u Lingenu na Emsu, izdavao emigrantski Bilten za politicka i kulturna pitanja. Iz njega je kasnije nastao polumesecni list "Iskra" koji danas izlazi u Birmingemu (Lopusina, 1991). Emigranti koji su se uselili u Englesku, izdavali su 1947. godine u Londonu list "Ravna Gora" i casopis "Glas Ravne Gore ". U Parizu je dr Milutin Devrnja pocetkom 1948. godine, nakon dolaska iz nemackog logora, ucestvovao u organizovanju i stampanju "Cetnickog glasnika". Stevan D. Trivunac je u Francuskoj u to vreme poceo sa izdavanjem srpskog lista "Radikal", koji je bio zvanicni organ Narodne radikalne stranke u emigraciji, a potom i "Oslobodjenje" list srpskih boraca za slobodu i demokratiju, kako je pisalo u njegovom zaglavlju.

Srpski ratni emigranti, koji su od vlasti u FNRJ okarakterisani i kao politicki i neprijateljski emigranti, izvrsili su u dijaspori ogroman uticaj na rad vech postojechih nacionalnih organizacija, a i na njihova glasila. Taj uticaj se ponajvise ogledao u jacanju antikomunizma, antijugoslovenstva, ali i velikosrpstva i cetnistva u radu, pre svega, Srpske narodne odbrane i Srpskog kulturnog kluba Sveti Sava, tako da su i njihova glasila u FNRJ proglasavana cetnickim i neprijateljskim, ali i subverzivno-propa gandnim. Tako u knjizi Osnovi drzavne bezbednosti, izdate u Beogradu 1987. godine, pise: "Rukovodstvo SNO je organizator stampanja i rasturanja brosura i pamfleta. Glasila ove emigrantske organizacije su listovi "Sloboda" - stampa se u Cikagu kao nedeljnik u 2.000 primeraka, "Kanadski Srbobran" - list izlazi u Hamiltonu, Kanada, "Glas kanadskih Srba" - stampa se tri puta nedeljno u Vindzoru, Kanada, u oko dve hiljade primeraka i "Beli orao", koji se stampa u Minhenu i izlazi desetodnevno u oko 500 primeraka . Organizacija SKK Sveti Sava izdaje glasilo "Srpska borba", koji se stampao u Cikagu, a od 1971. godine u Velikoj Britaniji. "

Mnogi od ovih listova graficki su bili dosta slicni "Americkom Srbobranu", velikog formata, sa velikim zaglavljem i stampani pola na srpskom, pola na engleskom jeziku. Tako su, na primer, "Glas kanadskih Srba" uredjivali supruznici Dragasevich, s tim da je Bora pripremao srpsku, a Draga Dragasevich englesku sekciju. Izuzetak je bio list srpskih muslimana iz Kanade "Bratstvo", koji je pokrenuo i uredjivao od 1954. godine Alija Konjhodzich. Ovaj jedini ilustrovani "mesecni casopis za jacanje nacionalno-politi ckog jedinstva Srba pravoslavnih i muslimana u emigraciji" izlazi i danas u Torontu na chirilici i pod urednistvom Milenka Djurovicha-Viliama. A kada je Udruzenje boraca kraljevske jugoslovenske vojske "Draza Mihailovich" registrovano 1950. u SAD kao udruzenje izbeglica, njegov zvanicni glasnik bio je list "Ravnogorski borac", koji je stampan u Cikagu jednom mesecno u 3.000 primeraka. Ogranci ovog udruzenja u Svajcarskoj izdavali su "Bilten srpskog nacionalnog kluba", a u Briselu list "Napred za slobodu". U Argentini je izlazila novina "Srpska zastava", kao i casopis "Demokratski forum", koji je bio organ Srpskog nacionalnog odbora. Organizacija srpskih cetnika "Ravna Gora", sa sedistem u Geri, osnovana je 1952. godine, kada je i stampano glasilo njene Centralne uprave list "Srbija" u oko 2.000 primeraka. Frakcija jevdjevichevaca izdavala je u Cikagu mesecnik "Srpske novine" u 15.000, a frakcija djujichevaca izdavala je u Milvokiju "Cetnicke novine" u oko hiljadu primeraka (Djordjevich, 1987).

Poseban znacaj emigrantske srpske stampe bio je u tome sto je uspela da spoji nacionalna i verska osechanja iseljenih Srba i Crnogoraca sa ideoloskim i politickim interesima ljudi u dijaspori. U njoj je srpstvo bilo oliceno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenim poglavarima Svetom Savi, Gavrilu Dozichu, Nikolaju Velimirovichu, vladikama Dionisiju, Kristoforu i Irineju, ali i u gerilskoj borbi i stradanju generala Draze Mihailovicha, kao i u izbeglickoj sudbini clanova dinastije Karadjordjevich. To su ujedno bila i tri temelja srpske sloge i jedinstva u dijaspori, na kojima je srpska emigrantska stampa insistirala. Njen uticaj na kulturni zivot srpskih iseljenika bio je jak, narocito u SAD, Kanadi, Velikoj Britaniji i Australiji. Na petom kontinentu, po uzoru na "Amerikanski Srbobran", ali i na listove "Sloboda" i "Srbija", na primer, iza Drugog svetskog rata pokrenuto je i stampano nekoliko srpskih novina: "Sloga", "Glas Srba", "Australijski Srbobran" i "Srpski glasnik". Istovremeno, sva ta emigrantska, pa i i seljenicka stampa je shodno posebnom Zakonu o izdavackoj delatnosti i Zakonu o sprecavanju zloupotrebe slobode stampe, bila zabranjena za unosenje, prestampavanje i citanje u SFRJ, a time i u Srbiji i Crnoj Gori. Taj snazan uticaj emigracije u iseljenickoj stampi osechao se sve do pocetka sedamdesetih godina kada je, sa nadolazechim talasom ekonomskih migranata iz Jugoslavije, doslo do cetvrtog budjenja stampe u srpskoj dijaspori. Ovog puta, medjutim, taj proces je bio indirektno iniciran, pa i kontrolisan iz Beograda. A to je bila neposredna posledica uspostavljanja dobrih politickih i diplomatskih odnosa izmedju SFRJ i zemalja imigracije, sklapanja ugovora o medjudrzavnoj saradnji kojima je dozvoljeno formiranje klubova Jugoslovena, a time i stampanje njihovih glasila. Dve zemlje su u tome bile dosta tipicne: Francuska i Svedska.

U Parizu je 1915. osnovan Univerzitetski odbor srpske mladezi, kome je presedavao Luj Lijar i koji je izdavao list na chirilici "Omladinski bilten". Godinu dana kasnije, sa radom je pocelo i obnovljeno studentsko drustvo "Zora", a i njegov ekonomsko-politicki nedeljnik "Nova Srbija".

Mada je Francuska posle Prvog svetskog rata zbog obnove imala velike potrebe za stranom radnom snagom, ona je svoje granice za doseljenike sirom otvorila tek 1922. godine. Tada je u ovoj zemlji vech zivelo i radilo 60.000 Jugoslovena, koji su okupljeni oko cetrdesetak klubova i udruzenja, izdavali cak tridesetak novina i casopisa, uglavnom i sa izrazitom jugoslovenskom idejom pa se tako dogodilo da je cisto srpsko drustvo "Zora" preraslo u Jugoslovensko studentsko udruzenje sa 200 clanova, koje je stampalo i svoj "Glasnik". Radjanje novih listova posebno je potakla aktivnost KPJ u Francuskoj, gde su izlazili i listovi "Glas" i "Proleter". U njima su kao urednici i novinari radili mnogi Srbi: Stamenko Radojkich, Voja Dimitrijevich, Branko Sotra, Koca Popovich, Rodoljub Colakovich, Pavle Savich, Marko Ristich. Glasilo nasih iseljenika su bile "Pariske novosti", a neko vreme na celu jugoslovenske kolonije u Francuskoj bio je Srbin Mihajlo Gluscevich. Pored ovih listova stampani su i "Jugopres", "Glas jugoslovens kih iseljenika" i "Klasna borba".

Rad na okupljanju Jugoslovena u Francuskoj komunisti su nastavili intenzivno i posle Drugog svetskog rata, kada je na celo jugoslovenske zajednice dosao Rudi Supek. I pre nego sto je 1946. u Parizu odrzan prvi kongres Udruzenja Jugoslovena, komunisti su poceli da stampaju iseljenicko glasilo "Nova Jugoslavija". Te godine, medjutim, pri prvoj Srpskoj pravoslavnoj opstini u Parizu, koju je vodio dr Mihajlo Gluscevich sa Ivanom Ivanovichem, pokrenut je i list "Srpski glas". Njegovi urednici su bili Milorad Dra skovich i Voja Lazich. Svoje novine "Seljacka demokratija" imao je i srpski advokat Dimitrije Lazarevich, kasnije osnivac casopisa "Istina o Jugoslaviji", koji je izlazio na francuskom jeziku, dok je Vladan Vladisavljevich vodio list "Slobodna tribina". U Parizu je u to vreme stampan i "Glas srpske zemljoradnicke zadruge" i "Glas naroda". Burne 1948, i u Francuskoj je doslo do cepanja jugoslovenskih udruzenja i saveza, a samim tim i njihovih glasila, tako da je stvorena nova organizacija "Bratstvo-jedinstvo ", koja je bila lojalna Titovoj vlasti. Clanovi ove asocijacije su izdavali obnovljeni list "Nova Jugoslavija", kao i novinu "Bratstvo-jedinstvo", koje su vodili Dragoslav Mihailovich i Milja Asanovich. Lider ove grupacije Jugoslovena bio je Srbin Marko Ristich. Oni komunisti, uglavnom Srbi i Crnogorci, koji su se opredelili za Moskvu i Staljina imali su svoja glasila "Jugoslovenski vesnik" i "Glas jedinstva": staljinisti su bili samo jedna grupa u srpskoj politickoj emigraciji u Parizu. Drugu struju predst avljali su nezavisni demokrati Desimir Tosich, Vlasta Stojanovich i Zivko Topalovich, koji su posle prve Konferencije saveza "Oslobodjenje" izdali i svoj list "Sindikalac". Ova novina je zvanicno bila glasilo slobodnog jugoslovenskog radnickog saveza u inostranstvu.

Malo je tacnih podataka o novinama koje su Jugosloveni izdavali u Francuskoj i to iz dva razloga. Prvi je sto su listove pravili i pojedinci i udruzenja, i u Parizu, ali i u malim gradovima, cak i nasim skolama. A drugi je sto istrazivaci nisu ovom pitanju poklanjali previse prostore, jer su se najvise bavili prebrojavanjem Jugoslovena. Dosta cesto je pominjan podatak da je u Francuskoj stampano u poslednja tri veka oko 140 listova, na francuskom ili nekom od jugoslovenskih jezika. Najvise ih je bilo na srp skom (170) jer se i nasa inteligencija, uglavnom, i skolovala u Parizu i Marselju.

Vechina tih glasila izlazila je posle Prvog svetskog rata, kada je Francuska mnogim Srbima postala druga domovina: "Nove srpske novine", "La Patrie Serbe", "Le Serbie", "Bulletin de presse serbe", "Srpski orlich", "Skerlich", "Ucitelj", "Domovina", "Eho Beograda", "Iskra", "Sloga", "Dimitrovac", "Sluzbeni list III srpskog odelenja". U tim novinama radili su Velibor Gligorich, Milan Bogdanovich, Branislav Nusich, Jaksa Prodanovich, Milan Grol, Aleksandar Arnautovich.

Sredinom sedamdesetih, pod uticajem SK SSRN Jugoslavije u Svedskoj je formiran Savez jugoslovenskih klubova i druzenja, ciji je zvanicni organ bio "Jugoslovenski list". Izlazio je u pocetku neredovno, a potom mesecno, u tirazu od tri hiljade primeraka, na srpsko-hrvatskom jeziku i latinici. Redakcija i stamparija su se nalazile u Stokholmu, a medju urednicima su bili i Dusan Femich i Andrija Jovicich. Stampa jugoslovenskih, a time i srpskih i crnogorskih radnika na privremenom radu u inostranstvu, ne moze s e okarakterisati kao masovna, jer u nju nisu ulagana velika, ni drzavna, ni klupska, a ni pojedinacna sredstva. Problem informisanja nove generacije srpskih migranata drzava SFRJ je resavala sedamdesetih i osamdesetih godina izvozom i besplatnim deljenjem jugoslovenske stampe po klubovima i savezima, a ne njihovim pokretanjem i stampanjem u inostranstvu. Za ekonomske migrante, posebno u Evropi i Velikoj Britaniji, odgojenim na jugoslovenstvu, postojecha emigrantska i iseljenicka stampa nije bila suvise inte resantna, pa novo useljavanje Srba i Crnogoraca iz SFRJ nije uticala na porast tiraza tih novina. A to je ujedno i znacilo pomanjkanje nacionalne srpske svesti medju novim iseljenicima i na Starom kontinentu, ali i u prekookeanskim drzavama. U Australiji je, na primer, jedan spretni Grk jos sedamdesetih godina poceo da stampa latinicom, na srpsko-hrvatskom jeziku list "Novosti", koji je i fakticki bio kopija beogradskih novinskih izdanja. I to su bile novine namenjene Jugoslovenima, u kojima se nije osechao srpski duh, pravoslavna vera i tradicija.

Tek krajem osamdesetih, kada je doslo do burnih dogadjaja na Kosmetu i kada je stvoren pokret za povratak srpske duhovnosti i drzavnosti, a posebno kada je izbio gradjanski rat u SFRJ 1991, u dijaspori je doslo do petog budjenja srpske stampe. Uporedo sa tim doslo je i do osnivanja novih srpskih klubova, udruzenja, drustava, saveza i posebno humanitarnih fondova. Taj proces je bio najizrazeniji tamo gde je srpska stampa bila najmanje razvijena, u Australiji. Pored "Sloge" iz Perta, koja je postojala sedamde set godina i nekoliko verskih novina, kao sto su bili "Eparhijski Vesnik" i "Mladi srpski sokoli", na "petom kontinentu" nije bilo uglednijeg srpskog lista sa visokim tirazom i uticajem. Verovatno je zato 1990. godine gradjevinar, biznismen i izdavac, doseljenik iz Srbije, Djordje Marinkovich u Melburnu pokrenuo srpski informativno-politicki, ali i komercijalni "Srpski glas" - jedan i jedini srpski list na australijskom tlu - kako pise u njegovom zaglavlju. List je poceo sa tirazom od tri hiljade primeraka i jednim novinarom, Radom Berakom. U nedostatku kadrova, uglavnom se bavio prestampavanjem beogradskih listova i magazina, da bi nakon uvodjenja sankcija prema SRJ 1992. godine, urednistvo pocelo samostalno da funkcionise. Izlazio je dva puta nedeljno, utorkom i petkom, na chirilici i sa ponekim tekstom na engleskom jeziku. Na pocetku 1994. godine "Srpski glas" je vech dostigao tiraz od 10.000 primeraka. Danas ima dvadesetak novinara i saradnika iz Australije, SRJ i srpskih krajina i predstavlja, pored "Ame rikanskog Srbobrana", najprofesionalniji politicki list Srba i Crnogoraca u dijaspori. List neguje srpsku veru, kulturu i tradiciju. Informise srpsko iseljenistvo o zbivanjima u Australiji, SRJ i srpskim krajinama, a posebno o svetskim dogadjajima koji imaju odraza na dogadjaje na Balkanu. Zalaze se za nacionalno pomirenje i slogu u srpskom narodu, uz izrazenu podrsku politickoj opoziciji i u SRJ, ali i u krajinama. Zbog naraslih potreba za informacijama urednistvo je na pragu 1994. godine pocelo da izdaje i prvi chirilicni dvonedeljnik u Australiji - "Srpski svet".

U to vreme, u Australiji je Organizacija srpskih cetnika "Ravna Gora" iz Kabramate u Sidneju, stampala mesecnik "Suvobor". Ovaj srpski cetnicki casopis uredjivao je Zivojin Marinkovich. Radisa M. Nikasinovich je uredjivao i izdavao list "Srpski glasnik". Bile su to sapirografisane novine grupe srpskih cetnika Draze Mihailovicha, bez vecheg ugleda i tiraza medju australijskim Srbima i Crnogorcima. U Sidneju je clan Srpskog nacionalnog saveza, Djordje Covich tokom 1993. izdao tri broja prvog ilustrovanog list a za Srbe u svetu "Svetska Duga", koji se zbog malog prodajnog tiraza ugasio. Sredinom 1993. grupa beogradskih doseljenika mladje generacije, pokrenula je i list "Srpska sloga", ali ni on nije dugo zivo. Bracha Rade i Stevan Radovanov, celnici Srpskog kluba u Kanberi, su 1991. godine poceli da izdaju mesecnik "Srpska drzava", u skromnoj tehnici i takvog citalackog dometa.

Na americkom tlu, novi list pokrenuo je prvi 1991. godine svestenik Mihailo V. Mikich iz Indijanopolisa. Njegove nezavisne srpske novine zvale su se "Srbobran". Sabor srpskog ujedinjenja, nova i velika iseljenicka asocijacija, poceo je te godine da izdaje svoj mesecnik "Unity Herald", dvojezicno na srpskom i engleskom. Urednik je bila LJiljana Obradovich-Knezevich iz Njujorka, dok je direktorka Danijela Sremac iz Srpske kancelarije u Vasingtonu, takodje jednom mesecno, izdavala na engleskom "Zurnal javnih p oslova" ove asocijacije. Kako je taj list zvanicno dostavljen svim americkim institucijama u Vasingtonu, to je ujedno bio i jedini srpski list koji se citao u Beloj kuchi, Senatu i Kongresu. Mlade izbeglice i doseljenici iz Srbije u Njujorku su stampali kulturni casopis "Hello Belgrade": Izdavac i glavni urednik je bio Uros Pejanovich. Od kulturnih casopisa u SAD najpoznatiji je bio "Serb World", dvomesecnik koji je vech devet godina izlazio u Arizoni. Urednik i izdavac je bila Meri Niklanovich Hart, potoma k prve generacije srpskih iseljenika iz Tusona. Casopis je stampan na engleskom jeziku u hiljadu primeraka i predstavlja svojevrsnu enciklopediju srpske bastine u Americi. A u Kaliforniji, tacnije u Los Andjelesu, gospodin Micha Radenkovich, poznat takodje kao cuvar srpskog duhovnog blaga u SAD, poceo je krajem 1993. godine da izdaje chirilicni nedeljnik "Srpska stvarnost" o svom trosku.

List rumunskih Srba "Nasa Rec" osnovan je 1989. godine. Njegov izdavac je bio Demokratski savez Srba i Karasevaka u Rumuniji. Redakcija se nalazila u Temisvaru, gde je novina i stampana kod Trgovinskog drustva "Helikon" - Banat. Glavni urednik lista 1993. godine bio je Srboljub Miskovich, a predsednik Izdavackog saveta DSSKR bio je Slavomir Gvozdenovich. DSSKR je izdavao i kulturni casopis "Knjizevni zivot", ciji je glavni i odgovorni urednik bio ugledni pesnik i narodni poslanik Slavomir Gvozdenovich. Srbi u Rumuniji su imali i svoj jednocasovni program na Radio-Temisvaru, koji je uredjivao Milomir Todorov.

Sva ova tri glasila su se na svoj nacin bavila aktuelnim informacijama iz zivota Srba i Karasevaka u Rumuniji, od politike preko kulture do sporta, ali i vestima iz Otadzbine, ponajvise o zbivanjima na srpskim ratistima.

I srpski patrioti iz Francuske su pocetkom devedesetih u okviru svog saveza u Parizu pokrenuli list "Glas Srba", ciji je urednik bio Milos Blazevich. U Svajcarskoj je vech izlazio "Beogradski list", u Holandiji "Nezavisni srpski glasnik" i "Bilten" Srpskog kulturnog kluba u Cirihu. U Svedskoj je posle transformacije Jugoslovenskog saveza u Svesrpsko-jugoslovenski savez i njihov "Jugoslovenski list", koji je vech postojao osamnaest godina, samo promenio ime u "Nas list". Srpskim iseljenicima su bile namenjen e tokom 1993. godine i neke novine koje su uredjivane u samom Beogradu, a i Kragujevcu. Nedeljnik "Pogledi" je u Kanadi stampao svoje inostrano izdanje, a "Politika", "Politika Ekspres", "Vecernje novosti" i "Borba" izdavali su u Frankfurtu, Becu i Torontu svoja evropska i americka izdanja dnevnih listova. Uz pomoch Narodne biblioteke Srbije u Beogradu je pripreman i stampan "Glas", list Svetske srpske zajednice iz Zeneve, a u glavnom gradu Srbije se nalazila i redakcija lista "Spone" koji je u Frankfurtu s tampao srpski Humanitarni fond gospodina Milorada Vidicha. Neko vreme, urednici Ivan Miladinovich i Zoran Bogavac su u zgradi "Beogradjanke" drzali redakciju prvog svetskog srpskog tabloida "Srpski reporter". Zbog nedostatka sredstava, ovaj list se posle tri broja ugasio. Tokom 1994. i redakcija magazina "Intervju" je, takodje, izvrsila pripreme za stampanje ovog dvonedeljnika na americkom tlu. Nazalost, zbog sankcija, a i nemoguchnosti organizovane distribucije, ovi listovi su imali nepoznate tiraze i utic aje na iseljene Srbe i Crnogorce u Evropi i Kanadi, gde su najvise i distribuirani.