KOSOVO JE TRNOVA KRUNA U STRADANJU JUGOSLAVENSKOGA NARODA

Koliko se uoci Prvog svetskog rata mislilo na zajednistvo svih jugoslovenskih slikara, svedoci i projekt Srpske kraljevske akademije nauka da se iz glavnih umetnickih sredista Beograda, Zagreba i LJubljane pozovu vrsni majstori kojima je poveren zadatak da ilustruju srpske narodne pesme. Bila je, naime, namera Srpske kraljevske akademije da izda jedno divot-izdanje, projekt koji je osujecen izbijanjem Prvog svetskog rata 1914. godine. U ilustrovanju ovih pesama uzeli su ucesce od Srba Paja Jovanovic, Uros Predic, Branko Popovic i Dragomir Glisic; od Hrvata Josip Lalic, Vladimir Becic i LJuba Babic, a od Slovenaca Sasa Santel i Hinko Smrekar.

Vec imena ovih slikara, koji su se odazvali pozivu Akademije, svedoce da je projekt, u pogledu izvodjenja i stila, zamisljen krajnje slobodno, bez ikakvih prethodnih zahteva ili bilo kakvih uslova. Uostalom, o tome svedoce i sacuvani listovi koji su vecinom inspirisani duhom tada vladajuce secesije i teznje da se ilustracije narodnih pesama sto vise priblize narodnom duhu.

Uostalom, Srbija je u to vreme vec imala i svog pretecu, Dragutina Inkiostrija, koji se u vise svojih teorijskih spisa zustro zalagao za trazenje novog stila u raznim granama primenjenih umetnosti. "On je zeleo da stvori jedan stil koji bi odgovarao srpskoj narodnoj i crkvenoj ornamentici i predstavljao jedno originalno obelezje pojedinih grana primenjene umetnosti u Srbiji." Iako se Inkiostri ogradjivao od secesije, ipak je svojim teorijskim spisima prihvatio neka njena nacela, a pre svega dekorativnost njenih koloristickih efekata. Medjutim, bez obzira na stilske razlike koje su lako uocljive u delima ove grupe ilustratora srpskih narodnih pesama, ostaje cinjenica da je njihov odziv na poziv Srpske kraljevske akademije bio i poslednje zajednicko istupanje jugoslovenskih umetnika neposredno pred izbijanje Prvog svetskog rata. I nikako slucajno, opet je to bilo narodno pesnistvo koje je njima posluzilo kao inspiracija i prilika da javno posvedoce svoje jugoslovenstvo.

Tek posle rata, cak 1922. godine, po odobrenju Srpske kraljevske akademije zaduzbina Dimitrija Stamenkovica izdala je srpske narodne junacke pesme, upotrebljavajuci u tehnicki skromnoj opremi i one ilustracije koje je uoci rata prikupila Akademija za svoje nameravano divot-izdanje. Bio je to jos jedan projekt cije je izvodjenje samo podsecalo na ono poletno vreme velikih zajednickih poduhvata.

Iako je izbijanje Prvog svetskog rata i veliko stradanje srpske drzave i naroda sasvim poremetilo, pa i osakatilo, umetnicko stvaranje, ipak, vidovdanska plastika Ivana Mestrovica nastavila je da zivi, ovoga puta u izgnanstvu, u Engleskoj. Zahvaljujuci naporima srpske diplomatije i Jugoslovenskog odbora, priredjena je 1915. godine u Victoria & Albert Museum-u u Londonu izlozba Mestrovicevih dela, a na celu pocasnog komiteta stajale su najuglednije licnosti engleskog javnog zivota: Earl Cuirzon of Kedleston, kao predsednik, dok su medju potpredsednicima bile i takve licnosti kao: A.J. Balfour, Llodzd George i NJalter Runcimann. Clanovi ovog komiteta bili su Auguste Rodin, Emil Verhaeren, Sir Thomas Jackson, Sir Arthur Evans, H. NJ. Steed, R. NJ. Seton-NJatson i drugi. Tekstove za ovaj katalog napisali su James Bone i R. NJ. Seton-NJatson; prvi je tumacio Mestrovicevu umetnost, a drugi je Mestrovicevo stvaranje doveo u vezu s idejom jugoslovenskog ujedinjenja. U centralnoj hali izlozen je tada i model Vidovdanskog hrama, a opsirna legenda u katalogu tumaci ga kao neku vrstu jugoslovenske Valhale. Od kosovskih fragmenata Mestrovic je tada izlozio "Karijatide", "Udovice", "Veliku sfingu", "Milosa Obilica", dok su u zapadnoj sali bili izlozeni likovi "Srdje Zlopogledje", dve figure "Marka Kraljevica" i torzo "Strahinjica Bana". Najzad, tu se nalazila i kolosalna figura "Pobednika", kojeg je Mestrovic izradio kao spomenik pobede nad Turcima 1912. godine. Sve najvaznije novine i strucni casopisi pisali su o ovoj Mestrovicevoj izlozbi, a u jednom tekstu iz pera Sir Claude Philipsa istaknuto je da je ova izlozba "jedna od najvaznijih manifestacija moderne evropske umetnosti." O Mestrovicu se tada sa zanosom pisalo da je covek "koji ima isceljujuce ruke", a pojavio se iz nepoznate zemlje "kao preteca jedne nove i slavnije renesanse…" U znaku paznje tada je srpska vlada poklonila Vicgtoria & Albert Museum-u mermerni torzo "Strahinjica Bana", a neka njegova dela otkupljuju ugledni britanski muzeji.

Medjutim, londonska izlozba iz 1915. godine nije bila i jedino istupanje Ivana Mestrovica u Engleskoj. Vec 1. decembra 1917. otvorena je Mestroviceva izlozba u sklopu jedne srpsko-hrvatske umetnosti, na kojoj su se pojavila jos dva clana iz grupe "Medulic": Toma Rosandic i Mirko Racki. Ovu izlozbu pratio je i niz javnih predavanja, a medju govornicima bio je i prof. Bogdan Popovic.

Sluzi na cast tek stvorenoj drzavi SHS da je vec u vremenu od 12. aprila do 15. maja 1919. u Petit-Palais-u u Parizu otvorena izlozba jugoslovenskih umetnika, a u njenom komitetu su se nalazili brojni javni radnici Francuske, pa i veliki slikar Matis i cuveni vizantolog Gabriel Mije. U organizacionom odboru bili su: Vlaho Bukovac, Bela Ciko-Secija, DJordje Jovanovic, Ivan Mestrovic, Branko Popovic, Toma Rosandic i Ivan Vavpotic, dok je sekretar bio profesor Miodrag Ibrovac. Za katalog izlozbe predgovor je napisao slavni istoricar umetnosti Andre Misel. I u svom dragocenom predgovoru Andre Misel nije propustio a da ne objasni sustinu Mestroviceve skulptorske inspiracije, posebno njegove kosovske fragmente koji su tako, ponovljeno, jos jednom posluzili jugoslovenskoj ideji.

Od kosovskih fragmenata Mestrovic je izlozio samo manji broj: "Udovica sa detetom", "Velika udovica", "Kosovka devojka", "Srdja Zlopogledja", "Udovice i dve karijatide". Pretezni deo njihovih skulptura vec je sada posvecen religioznoj tematici. Poredeci druge umetnike, lako se moze primetiti upadljivo smanjenje kosovskih tema. Mirko Racki izlaze: "Majku Jugovica", "Devet Jugovica", "Kosovku devojku", "Milosa Obilica" i "Vilu Ravijojlu", Jozo Kljakovic – "Boska Jugovica".

Od velikog broja izlagaca samo je jos Dusan Kokotovic izlozio svoju grafiku manastira Gracanice. Svi ostali predstavili su se pejzazima i portretima. Cak i izlagacka koncepcija jednog Ivana Mestrovica jasno je pokazala i nagovestila njegovu novu, religioznu fazu, kojoj ce, pored tematike iz hrvatske proslosti, ostati veran do kraja zivota 1962. godine. Bio je to istinski zavrsetak citave jedne epohe. Nastupilo je vreme medjusobnih razlaza, ponekad i ponistenja ideala mladosti. I zato, doista nostalgicno zvuce tekstovi u almanahu Vidovdan koji je 1919. godine izdalo Drustvo hrvatskih knjizevnika u Zagrebu, na cijoj je prvoj stranici s gotovo programskom namerom, objavljena slika makete Vidovdanskog hrama. U almanahu je doneto i tumacenje o ideji hrama koju je za vreme svoje izlozbe u South Kensingtonskom muzeju iskazao Ivan Mestrovic, a izgovorio ih je u Londonu 1. septembra 1915. Bilo mu je tesko da to ukratko isprica. "kad je to citava istorija jednog naroda, njegovih stradanja, muka i ponizenja, i u isto vrijeme simbol njegovoga ponosa i izvor nade.

Vama ce biti cudne ove skoro protuslovne rijeci i pitat cete se: otkud u propasti nada i u ponizenju ponos? Nego bas to je ono zagonetno, sto mi osjecamo, a ne mozemo protumaciti: da se umire radjanjem, a umiranjem radja, i u ponizenju uzvisuje.

Kosovo je trnova kruna u stradanju jugoslavenskoga naroda i u njemu je narod simbolizirao sve svoje muke na svom mucenickom putu kroz vijekove. Oko toga simbola se skoncentrirala ponajljepsa i najbolnija masta nase slavenske narodne duse, tako, te je kosovski dogadjaj najfatalniji i u isti mah najsvecaniji. U cijelom jugoslavenskom narodu, kad se spomene Kosovo, svakome prodje jeza kroz tijelo, legne neka duboka tuga na srce, a neko uzviseno cuvstvo sidje mu u dusu, koja ga spaja sa nebom. Svaki vjeruje da je njegova rasa kobnoga Vidovdana na Kosovu-polju ispila najgorciju casu za slobodu, i za ljubav Boga svjetlosti i pravde, koji nece zaboraviti preveliku njegovu zrtvu, nego ce mu dati svoju pravdu i pomoc da uspostavi njegov oltar."

Na kraju svoga intervjua sa Englezima Mestrovic je do kraja otkrio svu simboliku ove svoje gradjevine, a ucinio je to doista na pateticno-poetski nacin.

"Vidovdanski hram jeste hram religije krajnjega pozrtvovanja, religije cara Lazara, i u njemu ce se propovijedati da treba u pravdi i svjetlosti zivjeti i za nju umirati. Svestenik hrama je slijepac, koji hodec po zemlji, gleda u carstvo Vjecnosti, odakle se vidi da su svi ljudi braca, sve vjere samo jedna velika vjera, sve crkve plamenci koji gore u slavu jedne vjecne vatre koja ih je sve uzegla i koja sve rasvjetljuje.

Temelji hrama jesu beskrajne pravedne zrtve nase rase, stupovi su mu svi oni koji trpe i podnose, litanije u njemu pjevanje ljudskih muka, tamjan mu je ljubav, sveta voda suze ponizenih i zeljnih pravde. Toranj Hrama jesu ociscene duse, koje zemlju s nebom spajaju, a zvona njihov veliki glas, koji kaze: Zivite u miru i ljubavi s ljudima i sa svim stvorenjem Gospodnjim, usavrsujte se neprestano, a on je neizmjeran"…

(1989)