U TRAGANJU ZA ZLATNIM RUNOM, BORISLAV PEKIC
Subota, 12. mart 1983. godine
BELESKA 48.
Da bih ubrzao proces kompozicije VII knjige, odnosno same price,
kao i pojedinosti koje su mi neophodne da bih delo u potpunosti
izgradio, odlucio sam da uporedo sa drugim knjigama koje me, kao
sto je ova Majkl Seniorova, obavestavaju o nekim elementima oko
glavne teme, radim odmah Apolonija Rodjanina, dakle njegov ep
Putovanje Arga (The Voyage of Argo), zatim Grevsovu interpretaciju,
proznu, njegovo Zlatno runo, a uz pomoc takodje Grevsovog
mitoloskog recnika, odnosno Grckih mitova. Tako ce se od
sada ove beleske koje slede odnositi na tih nekoliko knjiga, dakle
na ove tri knjige koje predstavljaju jedinstvenu grupu, i onu
posebnu seriju koju radim normalno za proucavanje toga doba, ali
cu pri svakoj belesci, pri svakom komentaru, da kazem odakle je
uzet taj citat ili taj podatak i na koju se knjigu odnosi moj
komentar.
BELESKA 49.
The Voyage of Argo or the Argonautica Apolonija Rodjanina,
prevedena na engleski. U uvodu, prevodilac Argonautike u jednoj
fusnoti na strani 12. kaze da su u Ilijadi mrtvi heroji
bili kremirani, a da se u Argonautici oni sahranjuju. Premda je
evidentno da je obicaj sahranjivanja stariji od obicaja spaljivanja,
i da su se u vreme plovidbe Arga heroji verovatno sahranjivali,
a ne spaljivali po obicaju koji je dosao sa doseljenicima u onoj
velikoj promeni koja se zbila u Grckoj kasnije od tog doba, ja
cu ipak,ako budem morao da imam neku scenu te vrste, po svoj prilici
izabrati spaljivanje zbog pitoresknosti, a i zbog vatre koja u
Zlatnom Runu igra jednu od primarnih uloga. Ovde se neka
vrsta praistorijske faktografije mora povuci pred poetskom faktografijom,
odnosno pred nuznoscu jedne bolje i idejno zasnovanije poetske
slike.
BELESKA 50.
Na strani 13. uvoda govori se o svadji izmedju Idaja i Idmona,
koju Apolonije stavlja blizu pocetka svoje poeme, verovatno u
nameri da ocrta karaktere cetvorice glavnih Argonauta, a mozda
i da pokaze da su heroji isli jedan drugom na nerve. Ja licno
pretpostavljam da je to mozda malo rano, u smislu toga da se time
pokaze kako ljudi koji su dugo zajedno na jednom poslu, gotovo
zatvoreni morem sa svih strana, pocinju da idu na nerve jedan
drugome i da se tu mozda nalaze neke bozanske zadjevice koje cine
da su ti nervi napeti vise nego sto bi trebalo. Znaci, dva momenta
su tu. S jedne strane, naravno kasnije, nervoza koju donosi dug
put sa neizvesnim krajem, a pre toga - izvesna surevnjivost izmedju
svih tih polubozanskih bica, na cemu treba, cini mi se, vise insistirati.
Pisac ovde zatim odbacuje neke primedbe koje su cinjene Apoloniju
Rodjaninu, da je on u temu svadje stavio nesto sasvim vulgarno
kao povod, a da je to upotrebio samo kao jedan bezvredni nacin
da skrene paznju na magicnu snagu Orfejeve muzike, koja je u stvari
ovu dvojicu smirila. Meni licno to nece trebati u smislu pokazivanja
Orfejeve snage, jer Noemis tu snagu vidi odmah na pocetku citave
epizode kada srece Orfeja okruzenog vukovima. Ja moram dakle,
ako zadrzim tu epizodu, naci u njoj jedan drugi smisao, vezan
za moju vlastitu pricu.
BELESKA 51.
Na strani 14. podvlaci pisac uvoda i prevodilac osobine, izvestan
personalitet broda Argo, koji i sam ima nesto bozansko u sebi,
tim pre sto je u njegovom gradjenju pomogla Atena i sto je on
Ateni posvecen. On kaze da je brod od onoga momenta kada je spusten
u more morao biti vezan da bi se sprecio da za sopstveni racun
krene. Argo ima ljudski glas i glasno izrazava svoju zudnju da
sto pre podje na put. Na putu nista ne moze zaustaviti taj brod,
cak ni gubitak "tail feathers" na Kinejskim stenama.
Ja ne znam sta znaci u brodskom smislu taj izraz, to cu da vidim.
U svakom slucaju, ovo me je inspirisalo na ideju, koju sam opisao
u komentarima za VI i VII knjigu Zlatnoga Runa, da brod
dovedem u jedan kontakt sa Noemisom u trenutku dok drugi Argonauti
traze Hilu; to treba da bude jedan od najbitnijih dodira u filosofskom
smislu izmedju coveka i broda, koji u stvari predstavlja bozanstvo,
koji ima bozanski glas. O tome sam, naravno, tamo vise govorio,
tako da ovde necu stvari ponavljati.
BELESKA 52.
Na stranicama 15. i 16. komenarise pisac vodju pohoda Jasona.
On mu ne daje visoku vrednost. To je verovatno i u tradiciji i
zove ga amehanos, sto je u engleskom prevodu "njithout
recourse", sto bi na nasem opet moglo znaciti - bez vrednosti,
u izvesnom smislu - nepouzdan, kao covek koji jednostavno sam
ne moze da se pokrene i koga uvek drugi moraju na nesto da krecu.
On je uvek negde u pozadini akcije i uvek kao da je pokrenut drugim
snagama, a ne vlastitim vrednostima i vlastitim teznjama.
Postavlja se sada pitanje zasto je taj covek izabran za vodju
ovoga pohoda i pisac iznosi pretpostavku da je to zato sto je
bio najvise slican ljudima, sa svim njihovim slabostima, a imao
je opet druge vrednosti, kao sto su: mozak, odredjen licni sarm,
dakle harizmu, a iznad svega toga, imao je ubedljiv jezik.
No covek bi mogao kazati, naravno, da je sarm i ubedljiv jezik
imao i Orfej, isto tako da je Periklimen sigurno imao bolji mozak
od Jasona. Mozda su mu sve te udruzene osobine dale nekakvo pravo,
ali ja bih pre rekao da mu je to pravo pre svega dao mit. Dakle,
to ce biti moja linija.
Zapravo, kroz citavo vreme posada Arga je prinudjena da smatra
Jasona svojim vodjom iako zapravo misli da on toga nije dostojan.
Kao sto se zna, u sukobu sa Amikom, koji je izazvao Argonaute
i bio spreman da se boksuje do smrti sa jednim od njih koga oni
izaberu, Jason nije sebe zrtvovao nego je pustio da se tuce Polideuk.
To je, zapravo, bilo potpuno normalno i razumno, jer je Polideuk
bio otac bokserske vestine.
Zatim, kada su harpije terane sa Finejeve trpeze, takodje je bilo
normalno da to cine Zet i Kalej, koji su imali krilca na nogama,
dakle koji su bili leteca deca Boreja - Severnog Vetra, i oni
su to sigurno bolje obavili nego sto bi mogao sam Jason; dakle,
i tu je razumno bilo izabrati Zeta i Kaleja, a ne Jasona.
Zatim, u slucaju sa Tifisom, koji je trebalo da upravlja Argom:
kad je on nestao, Jason nije preuzeo njegovo mesto kormilara,
a nije bio ni odlucan u smislu toga ko ce mu biti naslednik. Dakle,
uprkos svim tim manama, a cini se da je Jason imao gotovo vise
mana nego vrlina, on je izabran i odredjen za vodju pohoda i ja
moram (posto jos vidim kako je, jer sam to zaboravio, taj problem
resio Grevs) da nadjem svoje objasnjenje za tako nesto.
BELESKA 53.
Ovde je rec o carobnjackim svojstvima Medeje, koja je u izvesnim
interpretacijama davana gotovo kao vestica, u svakom slucaju kao
carobnica. Buduci da Noemis nece sresti Medeju, posto on ne dolazi
do Kolhide, o Medeji ce biti samo reci. Naime, Argonauti su culi
za kralja Ejeta i njegovu cerku Medeju, koja je carobnica i ona
u stvari za njih predstavlja veliku opasnost. Argonauti se nje
plase i o njoj se govori. Dakle kod mene ce se o njoj samo govoriti
kao o carobnici sa natprirodnim snagama, kao o zeni koja je u
stanju da mesmerizuje, kao o zeni koja je u stanju da telepatski
ubija, kao o osobi koja je u stanju da hipnotise i uopste da pravi
cuda.
BELESKA 54.
Ne odnosi se direktno ni na sta, nego na izvesno osecanje, posto
se vise puta to pominje, koje sam imao ranije - da se vrlo vazne
stvari u Argonautici dokazuju pod punim mesecom. To meni potpuno
odgovara, jer se i u Zlatnom Runu najvaznije stvari odigravaju
pod punim mesecom, a to znaci da ce se na Argu najvaznije stvari
odigravati na mesecini i pod punim mesecom.
BELESKA 55.
Sto se tice osobina drugih Argonauta, svodi ih pisac govoreci
samo o nekoliko licnosti. Na primer, govori o Mopsu kao o proroku
koji je imao izvestan smisao za humor na svoj racun; o pesniku
i muzicaru Orfeju, koji je imao bozansku snagu u svojoj pesmi.
Govori o Idaju kao o razdrazljivom i razdrazujucem coveku bez
skrupula, zatim o Peleju ciji karakter kao da odgovara onome sto
ce roditi Ahila, koji je unistio Troju, odnosno borio se pod njom.
Takodje govori o Telamonu koji je, uprkos svim svojim vrednostima,
imao jedan nekontrolisan temperament. A zatim o Heraklu, kao o
nasilniku, ubici, coveku divljem i bez manira, ili sa manirima
zveri.
Ja, naravno, posto budem proucio sav materijal i kod drugih pisaca,
kod Grevsa u njegovim tumacenjima, a zatim u raznim drugim Argonautikama,
kao sto je orficka itd., trudicu se da te osnovne crte pojedinih
junaka zadrzim i da ih, tek kada je to nuzno, prilagodim svome
vidjenju stvari i svojoj prici.
BELESKA 56.
Strana 20. Na toj strani govori pisac o razlozima zbog kojih je
Argonautika stavljena pod auspiciju Here, jednog jako posesivnog
bozanstva, a u celom tom podvigu Atena, iako je ona pomogla gradjenju
broda, ima jednu drugostepenu vaznost.
Meni je tesko da uspostavim jedan realan odnos izmedju Noemisa,
koji ne veruje u bogove, i tih bozanstava, pa zbog toga ne mogu
ni u kom slucaju da iskoristim Noemisa odnosno te bogove u tom
smislu da se jedna boginja opredeljuje, recimo, za ostala polubozanstva,
a druga, iz svojih razloga, za Noemisa kao coveka. Dakle, ne mogu
tu da igram ono sto je uradjeno na ravnici ispred Troje, dakle
da podelim bogove. Ovde su svi bogovi za taj pohod. Medjutim,
ima jedna druga stvar koju bih mozda mogao. Ovome pohodu ne zele
svi dobra. Ako bih nasao sad neko bozanstvo ili nesto u mitu sto
bi mi pomoglo, onda bi te snage mogle da pomognu Noemisu. To bi
mogao Pelijin sin, posto Pelija sigurno ne zeli da se Jason vrati
sa Zlatnim Runom u Jolk. On bi mogao da pripomogne Noemisu, mogao
bi cak biti i jedina osoba koja zna ljudsko poreklo Noemisa; ali
nista o tome ne govori, zato da se pohod ne bi zavrsio srecno.
Ja ne znam, vise se ne secam, do koje je mere i kako bio postavljen
Pelijin sin u citavom argonautickom mitu - da li kao produzena
ruka svog oca ili je, potpuno nezavisno od toga, u stvari od oca
zrtvovan - pa u tom smislu mogu i da izaberem sta cu da uradim,
ili da to pitanje potpuno ostavim po strani.
BELESKA 56.
Na strani 21. pisac se slaze sa tim sto je neke racionalne razloge
za Argonautiku, kao pesnik, Apolonije Rodjanin ostavio po strani,
isto onako kao sto cu ja ostaviti sasvim po strani, ne samo iz
poetskih razloga vec i zato da bih razvio jednu filozofiju. Sem
toga, Rodjanin je kao glavni razlog u stvari uzeo Friksov let
na Zlatnom ovnu u Kolhidu, dakle uzeo je mitske razloge za Argonautiku,
a nije, kao Strabon, pokusao da nadje neke razloge u zlatu. Naime,
Strabon je pomenuo da su na Kavkazu, u vreme te Jasonove ekspedicije,
Kolhidjani skupljali zlato, zlatnu prasinu sa reka pomocu ovcijih
koza. U tom svodjenju mita na zemlju najdalje ide Diodor sa Sicilije
koji tvrdi da je Friks otisao u Kolhidu normalno na brodu koji
je samo imao ovnovu glavu na pramcu, a da je njegova sestra, koja
je bila rdjav mornar, u jednom trenutku pala u more. To objasnjenje
svakako zvuci racionalno i Tacit ga prihvata, bar sto se tice
ovnove glave na pramcu.
No mene racionalna objasnjenja ne zanimaju. Ta racionalna objasnjenja
me zanimaju samo utoliko sto Noemis zudi za zlatom, cak u jednom
metafizickom smislu, za zlatom kao opstim resenjem i za materijalnoscu
kao opstim nacelom svoga zivota i kao opstim nacelom svoje rase.
BELESKA 57.
Na stranama 22. i 23. pisac govori o onoj epizodi Argonautike
za koju mi se cini da je ja ne mogu upotrebiti, jer to je ona
gde Argonauti ubijaju ljude koji se radjaju iz njive zasejane
zubima zmaja, jer je ta argonauticka epizoda suvise daleko i predstavlja
momenat iz boravka argonauta u Kolhidi. Premda ja neke od tih
momenata koristim, ovaj necu moci, jer necu, cini mi se, raspolagati
tim zmajskim zubima. Zubi su pripadali zmaju boga Areja, na Ejetov
dvor su dospeli iz Tebe. Inace cela scena je monstruozna i od
nje se moze napraviti jedna vrlo lepa slika; nazalost, ja nisam
siguran da je mogu upotrebiti.
BELESKA 56.
Medjutim, jednu drugu cu svakako upotrebiti. Ovde pisac govori
o IV knjizi Argonautike, gde Medeja preuzima na sebe da
ukloni opasnost od Tala, bronzanoga dzina prvoga kiberneta u istoriji.
Ona ga, naime, opcarava. Medjutim, bez obzira sto je ta epizoda
na povratku, dakle s obzirom na to da je Medeja tu na Argu, na
povratku iz Kolhide, ja cu je prebaciti na odlazak ka Kolhidi
da bi u njoj mogao ucestvovati Noemis i sukobiti se sa Talom.
BELESKA 57.
Postoji prema piscu, ovde na 23. strani, jedna epizoda u kojoj
se Argonautima javlja divna vizija Apolona. Ja ne znam da li ce
mi to koristiti i da li cu to uopste da upotrebim.
BELESKA 58.
Medjutim, ima jedan drugi momenat koji je vrlo slikovit. Naime,
kada su se Argonauti vracali natrag, (ali pricu mogu upotrebiti
bez obzira na to, jer nije vezana za nesto, za neki podatak koji
ne mogu da zaobidjem), oni su prolazili kroz neku veoma gustu
maglu, koja ih je onemogucavala u plovljenju. Nista nisu videli,
a onda se Feb spustio sa neba, stao na jednu stenu i pustio jedan
zlatan zrak sa svog zlatnog luka, cime im je osvetlio put. Misli
pisac da je Apolonije imao u vidu veliki svetionik na Farosu kraj
Aleksandrije kad je dao tu poetsku sliku.
BELESKA 59.
Ovde pisac raspravlja o odnosu Apolonija Rodjanina prema polozaju
zvezda na nebu na putovanju Arga, i o polozaju Velikog medveda
u doba Argonautike i u doba u kome je ziveo Rodjanin. Ovo pominjem
samo zato sto bih morao biti oprezan prema zvezdama koje su bile
vrlo vazne za plovidbu Arga, jer polozaj neba je bio razlicit
u vreme kada je Argonautika pisana i u vreme kada bi trebalo
da je Argo plovio za Kolhidu.
BELESKA 60.
Sto se tice pravca putovanja i geografskih okolnosti, Apolonije
Rodjanin se drzi geografskih cinjenica na putu Arga za Kolhidu
osim tamo gde jasno pokazuje da ulazi u mit, da izlazi iz okvira
stvarnosti i ulazi u mit. Medjutim, pisac ovde pominje i Homerovu
nebuloznu geografiju koja je medjutim bila sveta i koje se Apolonije
drzao onog momenta kada je usao u Homerovo more. Dakle, u stvari,
to je i ulazak u mit. Ja cu pokusati da raspredem tu vrstu geografije,
ali moj izbor ce - osim onoga sto stoji kod Apolonija Rodjanina
i onoga sto su izabrali drugi pisci - zavisiti i od moje licne
svrhe, naime - onoga sto odgovara mojoj prici o Noemisu, naravno.
Ali cu ipak pokusati da se drzim neke zamisljene, bar mitske,
geografije. Ili bih, po drugoj varijanti, mogao da dam potpuno
mitsku geografiju, dakle da sve obuhvatim Homerovom nebulozom
upravo zato sto je ovo inicijacija, sto je ovo zamisljeno putovanje,
a ne stvarno putovanje stvarnih junaka. Da ne bude zabune, hocu
da kazem da ovo putovanje ne pripada stvarnosti u onom smislu
u kome pripada stvarnosti Noemisovo putovanje u Elevsinu, da je
ovo putovanje stvarno u mitskom smislu, u onom visem smislu, dakle,
da se nalazi u okvirima i pod vlascu drugih dimenzija i zakona.
BELESKA 63.
Na stranama 28. i 29. Uvoda, govori pisac o nekim drugim interpretacijama
Argonautike i o pominjanju Argonautike. Na primer, prvo pominjanje
je Homerovo u Odiseji, pevanje XII, gde on govori o slavnom Argu
cije se ime nalazi na svim usnama i pokazuje, dakle, da se za
njega uveliko znalo, a zatim ne kaze vise nista, osim da je Hera
pomogla Jasonu da prodje kroz Kinejske stene i da donese Zlatno
Runo kuci. Hesiod malo dodaje ovoj prici o Jasonu. On samo govori
o tome kako je on izvrsio mnoge zadatke koje mu je postavio Pelija,
vratio se u Jolk na svom brzom brodu, dovevsi sa sobom svoju ljubljenu
zenu Medeju. O Argonautici u jednom nesto sirem smislu daje potpun
izvestaj Pindarova IV pitijska oda. Zatim su Eshil, Sofokle, Euripid,
svako izabrao poneki deo iz Argonautike i obradio ga u dramskom
smislu. Orficka Argonautika takodje postoji, nju pisac pominje,
ja moram da je nadjem, za mene bi mogla biti vazna upravo zbog
toga sto ja Orfeju, za razliku od Apolonija Rodjanina, dajem vrlo
znacajno mesto u odnosu na Noemisa i pricu o njemu.
BELESKA 64.
Beleska ova govori o tome da kod svih pisaca, naravno, postoje
razlicitosti u pristupu Argonautici i da se zapravo sve razlikuje,
pocevsi od spiska Argonauta, dakle ljudi koji su ucestvovali u
Argonautici, pa sve do specijalnog puta kojim su se vracali iz
Kolhide kuci. Posto ovaj drugi put povratka mene ne zanima, ja
se njime i necu baviti, bavicu se samo izborom raznih licnosti.
Ovde pisac napominje neke razlike u vezi sa Zetom i Kalejem.
Na primer Zet i Kalej su imali krila, ali Apolonije ih stavlja
na zglavke nozne, dok Pindar kaze da su ona bila na ledjima. Ja
cu se opredeliti za Apolonija.
Iako se govori, na primer, da po nekim autorima Orfej uopste
nije bio na Argu, naravno da kod mene ostaje. Neki kazu da je
Herakle odmah, zbog tezine svoje, bio izbacen na obalu, jer je
smetao plovidbi; meni ce on ipak trebati, ja cu ga izbaciti tek
kasnije.
Najvise ima problema oko Tezeja, na primer, za koga ja mislim
da cu ga ipak izostaviti, ali cu, kao i Apolonije, dati objasnjenje
da je zadrzan u Hadu. Naime, Tezej je imao nameru da dodje, ali
su ga zadrzali u paklu. E sad, ako je zadrzan u paklu - ovo je
sad vrlo vazno - ako je zaista zadrzan u paklu, onda bi to normalno
trebalo da bude dokaz, mozda jedan posredan nacin da njega u Trakiji
sretne Noemis. Prvo njega da sretne, a tek onda da sretne Orfejevu
glavu. Susrevsi Tezeja, on ne zna da je to pakao, ali se mi citaoci
secamo gde je Tezej u ovom trenutku; zatim, kad se on, posle susreta
s Orfejevom glavom, vrati u radjanje Kentaura i munjevito u neke
momente Arga, on shvati u stvari da je u paklu, zapravo povezuje
Tezejevo prisustvo sa svojim prisustvom.
Sto se tice Atalante, kojoj Diodor Sicilijanac, na primer,
dozvoljava da bude na brodu, Apolonije Rodjanin je izbacuje. Meni
je, medjutim, Atalanta neophodno potrebna i ja cu je, kao i Grevs,
zadrzati na brodu.
BELESKA 64.
Na strani 30. Uvoda, spominje pisac Apolonije Rodjanin jednog
monstruoznog orla Prometejevog koji leti iznad Arga. Pitam se,
u stvari, da li mogu od te scene nesto da napravim, ali to cu
ostaviti da vidim kada budem citao sam tekst.
Sada nastavljam, kao sto sam kazao, sa Robertom Grevsom i njegovim
Zlatnim Runom.1 Najpre Uvod.
BELESKA 66.
"(
) Pesnik Teokrit, aleksandrijski savremenik, dopunjava
(
) 'Argonautiku' podrobnijim prikazima, u svojim Idilama
o pesnicenju Amika i Poluksa, i o Hilinom nestanku. Apolodor,
atinski gramaticar, u jednom suvoparnom ali verodostojnom izvodu
drevnih legendi, nazvanom Biblioteka, napisanom oko 140. godine
pre nove ere daje znacajne pojedinosti drugde nepoznate."
2
Ja sam upravo uzeo iz biblioteke Apolodorovu Biblioteku, a
Teokritove Idile cu videti gde da nadjem.
BELESKA 67.
"(
) Grci, u celini uzev uravnotezen narod, smatrali
su to putovanje kao istorijski dogadjaj koji se desio otprilike
dve generacije pre pada Troje - sto su stavljali pod razlozan
datum god. 1184. pre n. e. (
)"3
BELESKA 68.
"(
) Eratosten, aleksandrijski naucnik koji je izracunao
sirinu geografskog stepena i iz toga izveo, sa zadivljujucom tacnoscu,
obim globa, utvrdio je godinu 1225. pre n. e. kao datum Jasonovog
putovanja; ali nije poznato tacno kako je on dosao do ova dva
rezultata. (
)"4
Sto se mene tice, proucavajuci do sada razne knjige o padu
Troje, kao i o Argonautici, ja bih isao cak i dalje i prema skupljenoj
gradji stavio svakako Argonautiku izmedju 2300. i 1200. godine
pre nase ere, blize 1250. godini, a tacno datiranje zavisice od
tacnog datiranja Trojanskog rata.
Sto se pak tice narastaja kojem su pripadali minijski knezevi,
moze se govoriti i o dvema i o jednoj generaciji ispred Trojanskog
rata. S jedne strane bi to mogla biti prva generacija, jer tome
u prilog svedoci sto je Pelej, otac Ahilov, ucestvovao u argonautiskom
pohodu, ali su mogle biti i dve generacije, jer je tek cerka Argonauta
Autolika rodila Odiseja, koji je ucestvovao u Trojanskom ratu.
No u svakom slucaju se to moze i podesiti, zavisno od starosti
tih ucesnika i jednog i drugog pohoda.
BELESKA 69.
"(
) Od petog veka pre n. e. mozda, pa nadalje, orficki
entuzijasti koristili su predanje da je Orfej bio argonaut kao
opravdanje sto smatraju to putovanje alegorijom orfickih misterija.
(
)"5
Ja sam ovu primedbu vec ranije uporedio sa svojim stavom, odnosno
sa stavom koji je proistekao iz potrebe price, da je Argonautika
bila alegorija, piktografija Elevsinskih misterija.
BELESKA 70.
Kao sto su Argonauti morali nakon ubistva Apsirta da se ociste
i
"(
) Posto (
) je plavokosa Kirka, tetka ubijenog,
bila jedina osoba koja im je mogla dati takvo ociscenje, (
)"6
oni su otisli kod nje, jer se pre toga nisu smeli ukrcati na
Argo. Slicna paralela postoji i za ucesce na Elevsinskim misterijama.
Na njima ne mogu da ucestvuju ljudi koji su izvrsili neki zlocin,
a prethodno nisu prosli kroz ritual ociscenja. Tu postoji, dakle,
paralela izmedju pravila koja su vazila za Argo i pravila koja
su vazila za Elevsinske misterije, sto nije ni cudno ako se uzme
da je Argonautika u stvari put u buducnost, put po Zlatno Runo,
u raj ili pakao; to je bila, u stvari, i sustina Elevsinskih misterija,
smrt i ponovno radjanje u novoj formi. Posto su oni koji su prosli
kroz inicijacije vracani prividno u istom oblicju u kojem su bili
posveceni, to se ta njihova nova forma nije mogla primetiti pre
njihove prirodne smrti, a onda su odlazili u ona oblicja koja
su svojim inicijacijama zadobijali.
BELESKA 71.
Na strani XV daje Grevs u svom Uvodu jednu sliku kako bi jedna
americka izborna vest bila data u piktografskom stilu pesnika
grckih, kakvim jezikom i u kakvom sintaktickom tempu. E sada cu
procitati to, s idejom da bi to mogla biti mozda jedna od varijanata
Arga, stila Arga. On kaze:
"(
) Lindsej iz Ohajanske Partenije, ditirambist,
kazuje o legendarnoj borbi izmedju Brajaneja, u crno odevena borca
putomih stada zupne Plate, neki vele svestenika poluboga Steta,
sina Zevsova, izvesnih bogatih tirana od Istoka koji sa slonovima
udarise na nj. On, boreci se samo bicem od zeljeznih niti, odagna
sa medja zapadne Krajine te mrske tirane, u polu-tozlicima kakve
brdjani nose, i u belim dolamama sa izvezenim znakom zmije obavijene
oko dvostruke palice; jer pod tim znakom oni slave paklenu zmiju
Plutona, davaoca bogatstva. Pa ipak, na kraju, Brajanej bi porazen.
(
)"
BELESKA 72.
Ovde i Grevs spominje Strabanovo tumacenje Argonautike kao
potrage za zlatom i kaze:
"(
) da je Runo bilo aluvijalno zlato Kolhide koje
su Kolhidjani sabirali u runa postavljena u njihove kace kod ispiranja.
(
)"7
Dakle, ovde imam jedan podatak vise iz Strabona da se zlato
ispiralo u kacama koje su bile postavljene tim ovcijim kozama,
a posto bi se na koze nahvatalo zlato, to su se onda dobijala
kao Zlatna Runa.
BELESKA 73.
Jedan mitograf koji je pisao u V veku nase ere "jedini(
)
pominje zabranu Trojanaca da Argo prodje u Crno More".8
Ovo je znacajno zbog nacina na koji su Argonauti ipak prosli
u Crno more, a za mene i zbog vizije Trojanskog rata koju ima
vidoviti Mops.
BELESKA 74.
Ovde cu procitati sve sto kaze Grevs zbog toga sto je to vazno
za uzroke koji su doveli do Argonautike. Taj isti mitograf iz
V veka nove ere belezi da je9)
"(
) runo bilo ono koje je Zevs upotrebljavao 'da
uzleti na nebo' i tako ga povezuje, pouzdanije nego Pauzanija
sa pricom o Ovnu Bogu, Lafistiskim Zevsom, i sa pokusajem Atamanta
Minijca da svoga sina Friksa prinese na zrtvu da bi izmamio od
Zevsa kisu kad seme nije proklijalo. Grimizna boja Runa, koju
pominje Simonid, naglasava tu vezu":
Simonid je upravo taj mitograf, ja mislim.
"Beli oblaci ne donose kisu, grimizni je donose; tako
cine i bela i grimizna runa madjijski upotrebljena. Izgleda da
je Friks, da bi izbegao da bude zrtva Ovnu Bogu, ukrao grimizno
Runo (sa zlatnim rubom?), svetu i neophodnu stvar rituala za izazivanje
kise (dakle i plodnosti) i utekao s njim u Kolhidu, van domasaja
potere. Gubitak Runa izazvao je prirodno u Minijaca osecanje zle
srece; a jedno pokoljenje potom, Argonauti, koji su svi bili Minijci,
bilo po rodjenju ili po usvojenju, otplovili su da ga vrate natrag.
(
)"
Ja cu se na ove uzroke vracati vise puta, najpre odmah sada,
kada budem citao samo Zlatno Runo i video jednu interesantnu interpretaciju
Grevsovu koja je u vezi sa plodnoscu, odnosno sa musko-zenskim
borbama oko vlasti izmedju Minijaca, Jonjana, odnosno Eoljana
koji su primili Majku Boginju, ali su uprkos svemu tome vise verovali
svom muskom Bogu Zevsu, i zena koje su, premda su bile prinudjene
da trpe Minijce, obozavale Belu Boginju, Veliku Majku, i ucinile
u stvari sve da ponize Zevsa. Odatle je, tu je koren cele Argonautike
kojoj opet ja treba da dam jedan svoj smisao.
BELESKA 75.
Grevs smatra da strane XVII i XVIII. - Prim. prir.
"(
) I argonauti 1225. godine pre n. e. kad su putovali
za Kolhidu 'nisu mogli prinositi vinske zrtve', kao sto kaze Rodjanin
'livenice olimpijskim bogovima', a kao sto mnogi pesnici beleze.
Bogovi su bili konzervativni i jos mnogo vekova docnije primali
su samo 'trezne zrtve'.
(
)"10
Ovo sam pribelezio kao kuriozum, jer ne znam na koji cu nacin
jos uvek moci da primenim ovaj podatak, bez obzira da li je rec
o livenicama.
Fusnote:
1 Robert Grevs, Zlatno runo, "Prosveta",
Beograd 1957. - Prim. prir.
2 Ibid., strana VIII. - Prim. prir.
3 Ibid., strana X. - Prim. prir.
4 Ibid., strana XI. - Prim. prir.
5 Ibid., strana XII. - Prim. prir.
6 Ibid., strana XIII. - Prim. prir.
7 Ibid., strana XVI. - Prim. prir.
8 Loc. cit. - Prim. prir.
9 Ibid., strana XVII. - Prim. prir.
10 Ibid., strana XVII i XVIII. - Prim. prir.
BELESKA 76.
Ovde Grevs daje svoj raspored Heraklovih Radova. Ja cu se na
to vratiti, to je na strani XIX uvoda, onda kad mi to bude potrebno.
Medjutim sasvim je jasno da jedan od tih Radova mora svakako doci
pre Arga, a to je Erimantski vepar, zato sto je on povezan sa
Folom i sa bitkom Herakla sa Kentaurima koja je dovela do bezanja
Kentaura iz Arkadije, do smrti Hironove i u krajnjoj liniji do
Noemisove seobe, metanastavsisa u Elevsinu, a zatim putem inicijacije
u Jolk. Dakle, taj slucaj sa Heraklom je citavoj prici dao pogonsku
snagu i uputio je onim pravcem koji ce se zavrsiti Trakijom.
BELESKA 77.
Grevs kaze:
"(...) ako se ahajska najezda (...) zbila sredinom trinaestog
veka pre n. e., kao sto su pozniji Grci racunali, onda su mozda
Stenel, otac Euristejev", onoga koji je zadavao Heraklu Radove,
"i Kreon iz Asopije bili Ahajci, koji su iz politickih razloga
postali usvojenici starijih matrilinearnih kraljevskih porodica
putem uobicajene groteskne ceremonije ponovnog rodjenja: to bi
moglo da objasni mnoge prividne protivrecnosti. Sizif, iako Eoljanin,
zacelo nije nikakav brat Minijca Atamanta, (...)"11
onog Atamanta koji ima toliko udela u povodima Argonautike.
BELESKA 78.
Na pitanje:
"(...) U koje doba godine su Argonauti plovili duz Istocnog
Zaliva? (...)" Grevs odgovara: "(...) Rano u maju, po
mom racunu. (...)"12
Prema tome, moze se izracunati kad su otprilike Argonauti posli
iz Jolka.
BELESKA 79.
Na strani XXI govori Grevs o nekim osobinama Argonauta. Ja
cu ih pobeleziti upravo zbog toga sto ovde vidim koje je osobine
legenda pridala Argonautima da bih te osobine razdvojio od onih
koje je Argonautima mozda Grevs sam pridodao, bez podloge u mitu
i legendi; kojih se ja ne moram drzati, vec sam i slobodan da
imam izaberem neke sasvim nove. Dakle mit je nagradio Kaleja i
Zeta brzim nogama i sposobnoscu leta. Linkej je ostrook, njegovom
oku nista ne moze umaci, vidi na velike daljine. Eufem je nenadmasan
plivac, a Periklimen veliki carobnik. Herakla, naravno, nepobediva
snaga karakterise zajedno sa brutalnoscu, zajedno sa ogromnom
plotnoscu, itd. Autolik je:
"(...) vest lopov (o kome Hesiod kaze: 'sto je dodirnuo,
postajalo je nevidljivo'). (...)
Osim toga, on je deda Odiseja koji se takodje odlikovao lukavoscu
i prilicnim nepostenjem. Polideuk je pesnicar. Za Orfeja znamo
da je hipnoticar i covek izvanrednih natprirodnih moci. Faler
je strelac koji nikad nije promasio metu. But pcelar. Nauplije
je veliki moreplovac.
Grevs dodaje da izvestaji o tom putovanju nisu pomenuli ove
sposobnosti kod Falera, na primer, Periklimena, Buta, Nauplija
i Autolika itd., iako se one nalaze u drugim mitovima gde se ovi
junaci pominju. Dakle, znaci da je legitimno te njihove osobine
istaci i u Argonautici.
BELESKA 80.
"(...) Nije tesko videti zasto je prvobitno znacenje Zlatnog
Runa postalo misterija za Grke u klasicno doba, ako uzmemo da
je otmica Runa bila epizoda u verskom sukobu izmedju pristalica
matrijarhalne Boginje Meseca 'Pelazga' i pristalica patrijarhalnog
Boga Gromovnika Grka. Vek ili dva posle Argovog putovanja jos
je moralo biti mogucno govoriti otvoreno o ovom sukobu, koji jos
nije bio okoncan Zevsovom (...) potpunom pobedom. (...)"13
No i u Homerovim poemama, kao i u drugim dramama grckim, vide
se tragovi ove borbe,
"(
) jer glozenje izmedju Zevsa i Here daleko je
vise nego satira na domace razmirice u grckim porodicama - to
je sukob izmedju nepomirljivih", religija, i drustvenih sistema.
Docnije, Boga-Gromovnik postao je tako mocan a Boginja Meseca
tako umanjena, da kraljevi i heroji kao sto su Salmonej, Sizif
i Tantal, koji su do tada pominjani sapatom i bili slavljeni kao
heroji, smatrani su sada kao zlocinci koji izdrzavaju neprestanu
kaznu u paklu. Bilo je jedno slucajno ili hotimicno pogresno tumacenje
svih piktografa u vezi sa Boginjom Meseca. Na primer, njeno ritualno
vencanje kao Pasifaja ('Ona koja sija za sve') sa Minojem Suncem
Bogom, kome je bik bio posvecen, klasicni pisci skaredno su tumacili
kao perverznu strast Pasifaje, sestre Ejeta i Kirke, prema jednom
svetom biku - "na Kritu, "ciji je neprirodni izdanak
cudoviste sa glavom bika", odnosno, "Minotaur".
Onda imamo primer, "I Iksion, pelazgiski heroj kome je ognjeno
kolo bilo posveceno, pogresno je prikazivan kao da je na tome
tocku mucen u paklu zato sto je pokusao da izvrsi nasilje nad
Herom, Zevsovom zenom", pa mu je podmetnuta Nefela. "Svestenici
Zevsovi bili su ljubomorni na sve heroje koji su imali veze sa
izvlacenjem zive vatre - Prometej", na primer, "je bio
drugi -" pored Iksiona, "zato sto su tvrdili da je poreklo
vatre u munji, Zevsovom prerogativu. Isto tako mrska im je bila
uspomena na Salmoneja (brata kralja Atmanta)", jednog od
onih koji su prouzrokovali Argonautiku, "zato sto je izazivao
kisu podrazavanjem grmljavine. (
)"
Ta grmljavina je podrazavana doduse i od samoga Atamanta, kao
sto vidimo iz price o tome kako je pokusavao od Zevsa da izmoli
i kisu koju je uskracivala Bela Boginja. Zapravo Bela Boginja
je uskracivala rast jecma, a onda je Atamant sa nekakvim spravama
pokusavao da izazove kisu i dobijao je kisu, samo uzalud.
BELESKA 81.
Na strani XXIII Grevs odrice Telamonu iz Egine mesto na Argu,
jer kaze:
"(
) ako je tacno da je on pomogao Heraklu pri njegovom
napadu na Troju, on nije mogao u isto vreme biti na Argu u Crnome
Moru. (
)"
Ja ne znam sta cu da radim sa tim. Cini mi se da cu se osloniti
na Grevsa, u prvom redu zbog toga sto mi se ne cini da mi je taj
Telamon izasta potreban, a voleo bih nekako da smanjim broj Argonauta
da bih smanjio broj imena.
BELESKA 82.
Grevs kaze da je Horacije vrlo zajedljiv u odnosu na Kentaure
u jednoj od svojih Epistola, da on u njih ne veruje. Uostalom
u njih ne veruje ni Noemis.
"(
) Horacije (
) nije shvatio da su kentauri,
sileni, satiri, i njima slicni bili obicni Pelazgi, piktografski
tako oznaceni zbog svog pripadnistva totemskom bratstvu Konja,
Jarca ili ma kojeg drugog. (
)"14
Ovo stanoviste da je rec o pripadanju totemskom bratstvu Konja,
Jarca itd. jeste stanoviste i Noemisovo, pre nego sto spozna u
radjanju Kentaura pravu sustinu - naime, da je piktografska istina
u stvari prava istina, i da prica o totemskom bratstvu postavlja
jednu ljudsku racionalizaciju kako bi se ta visa stvarnost mogla
pribliziti ljudskoj stvarnosti da je ne bi opteretila necim sto
ona mozda nije mogla da shvati.
BELESKA 83.
Odnosi se na jedan drugi cilj Argonautike koji se pominje.
Grevs kaze:
"(
) Jedan cudan argonautski problem predstavlja
drugi cilj putovanja, prema Pindaru - upokojenje seni Friksove.
Uobicajena prica, ona koju kazuje Apolonije, glasi da je Friks
umro prirodnom smrcu u Kolhidi posle mnogo godina koje je tu proveo
kao Ejetov zet. Niko ne objasnjava zasto bi njegovoj dusi bilo
potrebno da bude upokojena - niko osim Higina i Flaka, koji tvrde
da je Ejet ubio Friksa i da je njegov sen pozivao njegove srodnike
da ga osvete. Medjutim, pravo objasnjenje nalazi se, ja mislim,
zatrpano u opstem opisu Kolhide Apolonija Rodjanina. On kaze,
kao uzgred, da 'do dana danasnjeg' Kolhidjani se groze spaljivanja
ili sahranjivanja mrtvih pod humke, sem kad su u pitanju zene:
'muskarce uvijaju u neustavljene volujske koze i vesaju ih o vrhove
iva, vrba, i drugog drveca, daleko od gradova'. Zato, nije potrebno
pretpostaviti nikakvo neprijateljstvo Ejeta prema Friksu; Ejet
ga je mogao pristojno sahraniti na kolhidski nacin, ali sen Friksov,
ne nalazeci spokoja u volujskoj kozi, jos uvek bi zahtevao da
bude spaljen i njegove kosti ukopane pod humkom na grcki nacin.
Stoga izgleda verovatno da je u prvobitnoj prici izgovor na osnovu
kojeg su Argonauti dosli u Kolhidu glasio, da izmole telo Friksovo
radi sahrane negde drugde. Ako je tako, u tome su uspeli, kao
sto znamo iz Strabona: telo je napokon bilo sahranjeno, pored
hrama Bele Boginje, u Moshiji, (
)"15
Meni cela ova prica ne treba, sem kad se na Argu bude govorilo
sta ce se Ejetu kazati kao razlog dolaska Argonauta. Razume se
da Argonauti ne mogu doci i prosto kazati da su dosli po Zlatno
Runo, jer bi ih Ejet ubio da to kazu.
Ovome treba dodati jos i sledece:
"(
) zadatak da pristojno sahrani Friksa, morao je,
po prvobitnoj prici, poveriti Jasonu ne Zevs (koji je mrzeo Friksa
i progonio njegove potomke) vec Bela Boginja - Izida - na ciji
je podsticaj Friks odneo Runo. (
)"
BELESKA 84.
Govoreci o misterijama, Grevs u predgovoru kaze:
"(
) Misterije, koje su zamenile uobicajeno grcko
obozavanje u klasicno doba, izgleda da su mahom otkrivale religiozne
tajne svetu u koji se moglo pouzdati da nece stvarati javnu sablazan
time sto ce ih obelodaniti; a u misterijama glavno bozanstvo koje
se slavilo bila je Majka Boginja. (
)"16
BELESKA 85.
Kad su harpije gonjene
"(
) sinovi Severnog Vetra", Zet i Kalej "gonili
(
)" su ih "preko Egejskog Mora i Peloponeza i
vratili se posle jednog sata ili dva, (
)"17
BELESKA 86.
Na XXXIII strani predgovora Grevs kaze:
"(
) Neke epizode u mom prikazu mogu izgledati isuvise
moderne, ali mikenska civilizacija poznije minojske epohe izgleda
da je bila daleko naprednija negoli Homerova epoha. Posle pada
Troje nastao je u Grckoj postepen uzmak kulture", takozvano
tamno doba, mracno doba, "i on se pogorsao u vreme upada
Dorana oko 1200. pre n. e. (
)"
BELESKA 87.
Sto se tice vremena trajanja argonautskog putovanja,Grevs kaze:
"(
) Ja ne primam predanje, koje je zabelezio Apolodor,
da je ono obavljeno za cetiri meseca (
)."18
Putovanje, kako sam ga ja prikazao, moze se kritikovati u mnogim
pojedinostima, ali u najmanju ruku jednom je bilo mogucno da se
ono obavi, ratnom galijom, uz srecu i valjano rukovodjenje, u
oznaceno vreme od sedam meseci. A dalje, sto se tice broja veslaca,
kaze:
"(
) Isto tako ne prihvatam tvrdjenje da je brod
imao pedeset vesala, premda se brodovi takve velicine vidjaju
na ranim krecanskim pecatima; trideset je bilo dovoljno za zadatak
poveren Argonautima. (
)"
I sa tom primedbom 87. zavrsava se Grevsov predgovor za Zlatno
runo.
Copyright © 1997 BORISLAV PEKIC Copyright © 1997 Bigz - Izdavacko preduzece d.o.o., Beograd Copyright © 1997 Serbian Unity Congress All Rights Reserved. |