include ("common.inc"); main_header ("Petak, 25"); ?> include ("library.inc"); ?>
| U TRAGANJU ZA ZLATNIM RUNOM, BORISLAV PEKIC
Petak, 25. mart 1983. godine
KOMENTAR 229. Bez obzira na ogromnu gradju za VI knjigu Runa i sve komentare kojima sam je propratio - kao da ce sva biti upotrebljena, a naravno da ce jedva desetak procenata od nje da koristi i to u posrednom vidu - VI knjiga je prevashodno emotivno-duhovna i, uprkos razumljivim povremenim digresijama ka istorijsko-sociolosko-ekonomskom, njena je osovina nastavak poslednje scene V toma, gde se Gazda suocio sa smrcu oca i sa idejom da je sada on na redu, idejom koja se, medjutim, dugo nije ostvarila. I bas zato sto se dugo nije ostvarila, VI knjiga nije nista drugo nego produzetak tih njegovih susreta sa smrcu u kojima on zri, jer posle oca, koji je izvrsio samoubistvo (zapravo, s obzirom da nije mislio da vrsi samoubistvo, ne moze se govoriti o samoubistvu u punom smislu te reci, to je samoubistvo za okolinu), zatim majke koja umire od kolere i ciju smrt ne opisujem, osim u jednoj paralelnoj epizodi kraj Tomanijinog odra, gde se te dve smrti na neki nacin izjednacuju, tragicne, akcidentalne smrti sina Simeona i najzad one najtragicnije i za njega najbitnije smrti Tomanijine, dakle kroz sve te smrti svaki put je jedan njegov deo umro da bi sa Tomanijom umro u stvari i on. To se vidi u preplitanju te smrti, odnosno dozivljaja te Tomanijine smrti, sa njegovim vlastitim umiranjem na kraju VI knjige. Mi sticemo utisak da je on umro jos 1919. godine. Njegov konacan oprostaj sa Tomanijom, posle povracaja od soka, jeste u stvari izjava ljubavi, a istovremeno i njegov pozdrav u tom novom susretu koji predstoji: to je Simeonova pesma nad pesmama.
U VII knjizi, medjutim, emotivnost i duhovnost ustupaju mesto
mitu, filosofiji, najdubljim tajnama i znacenjima, tema je sva
alegorija i sve je simbol. Biblioteka | Sadrzaj | Sledece: Subota, 26Copyright © 1997 BORISLAV PEKIC |