Nekadasnji austrijski generalni konzul u Zagrebu doktor Dengler, veliki prijatelj progonjenih hrvatskih nacionalista, posle svega se nadao da ce biti i bogato nagradjen, ne samo ekonomskim koncesijama austrijskim firmama u buducoj hrvatskoj privredi vec i na drugi nacin. Ne cekajuci varljivu i neizvesnu buducnost, Dengleru se Vrhovnistvo Hrvatske delimicno oduzilo vec u oktobru 1990. godine. Njemu je vlada Republike Hrvatske, sa potpisom tadasnjeg ministra "inozemnih poslova" dr Zdravka Mrsica, izdala "potvrdu" kojom je dr Dengler "autorizovan u ime hrvatske vlade da stvara kontakte u Austriji u cilju kooperacije izmedju Austrije i Hrvatske". Zbog uspesnih posredovanja izmedju Hrvatske i velikog broja medjunarodnih faktora, Tudjman je dr Dengleru nakon sastanka 10. decembra 1990. produzio akreditaciju do marta 1991. godine.

Ma koliko je inostrani savetnik novouspostavljene hadezovske vlasti u Hrvatskoj zeleo da se razbijanje Jugoslavije i otcepljenje Hrvatske izvede postepeno i bez sukoba, ta vlast je ubrzo pokazala svu svoju satelitsku i fasistoidnu prirodu, koja nije mogla bez nasilja i krvoprolica. Na jednom od kolegijuma ministra unutrasnjih poslova Hrvatske potvrdjene su, izmedju ostalih, i dve do tada nepoznate cinjenice: prva, da je BND glavni inostrani faktor koji je pomagao dolazak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, i drugi, da se Hrvatska uz svestranu pomoc iz inostranstva (Nemacka, Austrija, Madjarska) priprema za rat protiv JNA i srpskog naroda, odnosno za terorizam velikih razmera, uz neposrednu strucnu asistenciju nemackih instruktora. Operativnim putem, organi bezbednosti JNA pribavili su saznanja o toku sastanka sa celnim rukovodstvom Sluzbe drzavne sigurnosti Hrvatske kod tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova, Josipa Boljkovca.

Prema verodostojnom fonosnimku, ovaj sastanak je odrzan 6. marta 1991. godine, a na njemu je, pored ostalog, receno:

"Nama je BND pomogla u obaranju stare vlasti, ali sta ona sada misli i da li samo preko nas hoce da utice na daljnje odnose u Jugoslaviji, to ja ne znam. Uzmite samo primjer moga dosadasnjeg zamjenika, Perice Jurica, koji je po liniji BND-a dosao u MUP, zavrsio je obavjestajnu skolu u Baden-Badenu, cudno se ponasao i cudne je propuste i greske cinio. Vrtoglavo je isao linijom smjenjivanja starih kadrova i instaliranja novih. Prakticno je odmah pristupio instaliranju paralelne sluzbe u sluzbi. Kada smo isli detaljnije to gledati, vidjeli smo da je najveci dio njih iz "Hrvatskog drzavotvornog pokreta". Ne bih htio kao baba da nagadjam, ali mozda je sve to smisljeni sistem da se ubrza proces kojim bi se neke pretenzije stranih zemalja prema Jugoslaviji brzo ostvarile. Tu je najinteresantnija za njih Hrvatska, radi Jadrana, gdje jurisa Madjarska. Oni su nas pomazu i pomocu, to ste vidjeli sa oruzjem, ali ne smijemo drzavu prodati kao Pavelic, da nam ostanu samo mrvice od raspada Jugoslavije. Neki, ovi iz emigracije, koji sada rade u Hrvatskoj i koje smo morali dovesti u zemlju jer su nas njihove gazde finansirale, ocito po nalogu njihovih gazda, i dalje moraju raditi kako im gazde narede, a nisu oni pod nama... Mi tu moramo biti obazrivi, jer koliko su god oni veliki Hrvati, a nisu direktno pod nama, oni mogu raditi protiv Hrvatske i Hrvata.

Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar policije, danas je samo jedan od malobrojnih clanova Mesiceva HND-a i zastupnik u Zupanijskom domu Sabora.

Medjutim, jos 1941. bio sam ilegalac u Zagrebu. Iz njega sam pobegao, pod imenom Ivan Moskun, jer za mnom je bila raspisana tjeralica: prepoznat sam kad su stradali Josip Kras u Karlovcu i potom Nada Dimic. Ona je tijekom istrage tek mogla reci da sam ja "mali s dva zlatna zuba, izgleda da se zove Joza. Poceli su potragu za mnom, ali ja sam, na osnovi ranijeg rasporeda, bio u crnomercu u Zagrebu na vezi. Potom sam preko Karlovca stigao u Vukovu Goricu, pa u Ponikve, i na Kordun. Bio sam 1943. tek politicki rukovodilac hrvatskoga bataljuna u ovom podrucju. Tada sam sreo generala Rukavinu. Tek tada smo ustanovili tko je tko, jer njegovo konspirativno ime bilo Vladic, a moje Mali. U to je doba prijetila opasnost od saveznickog iskrcavanja na nas dio jadranske obale. S njima su, pretpostavljalo se, trebali doci i predstavnici jugoslavenske izbjeglicke Vlade u Londonu, koje bi docekao "ministar vojni" Draze Mihailovic. Prijetila je obnova stare Jugoslavije! Tada je rukovodstvo KPH, na celu s Andrijom Hebrangom i mojim prijateljima Rukavinom, Holjevcem i Krajacicem, sudjelovao u razgovorima sa ustasama. U ime Lorkovica i Vokica, pregovore su vodili haesesovci Pavao Pocrnic i Bozidar Magovac. Predlagali su stapanje hrvatskih domobrana i partizana u jednu vojsku! U Hitlerovoj Europi, dakle bez Rusije, Hrvatska bi s domobranima i partizanima – imala najjacu vojsku.

Sa dr Franjom Tudjmanom sa se upoznao potkraj 1963. u prisustvu Rukavine, mog mentora i nasega najpametnijeg generala, i Holjevca, tadasnjeg ministra prosvjete. Nasli smo se u Holjevcevoj kancelariji u Saboru. Tada smo pokrenuli inicijativu, koja je podrzana od strane Zakonodavne komisije Sabora, da Zagreb postane glavnim gradom Hrvatske. Po Ustavu iz 1963., Zagreb je, naime, bio tek glavni grad uze i sire njegove okolice. Izisao sam za saborsku govornicu i to predlozio. Podrzao me Stipe Mesic. Bilo je to potkraj 1964. ili pocetkom 1965... Kad sam cuo da se zove Mesic, pomislio sam: "Taj je Hrvat iz Like". Od tada se znamo i nikad se nismo razdvojili. Holjevac i ja cesto smo odlazili kod Tudjmana u Institut za radnicki pokret Hrvatske. U njemu smo upoznali i Bruna Busica. Holjevac i ja nagovorili smo ga da ne ide u inozemstvo, jer tamo nece nista napraviti. I Tudjman se, stovise, zalagao za to da Bruno ne emigrira. Bruno je bio drag covjek, bio je odlucan, ali nije shvacao da se iz inozemstva nista ne moze napraviti. Nismo htjeli da takav covjek ode, htjeli smo da ostane u zemlji. Posle obaranja Maspoka ja sam 1971. ostao bez posla. Hranio sam svinje, obradjivao vinograd i vocnjak, i primao njemacke ministre i agente, s kojima sam uspostavio dobre odnose jos od 1965. S njima sam stupio u kontakt u vrijeme Trece vatrogasne olimpijade, pod opcim pokroviteljstvom Konrada Adenauera. Karlovac je, usprkos konkurencije mnogih gradova, zahvaljujuci mojim sposobnostima, dobio tu Olimpijadu, pod pokroviteljstvom Josipa Broza. Ta je veza odigrala svoju povijesnu ulogu, i to Tudjman zna. Danasnji njemacki kancelar Helmut Kol bio je predsjednik pokrajine u kojoj se, medju ostalima, nalazi i grad Majnhajm. Odlucili smo s njim uspostaviti vezu. Susreo sam se s Mikom Tripalom i dogovorili smo se na koji nacin osigurati zblizavanje Njemacke i Hrvatske, planirajuci, u tom sklopu, INU vezati za njemacki kapital. Jasno se sjecam, na Kolovim vratima docekao me visok, korpulentan gospodin. Na sebi je imao radnicki kombinezon i rukavice, jer je, s jos dvojicom radnika, kopao temelje za kucu. I to je bio predsjednik pokrajine! Njegov mentor, sredisnji tajnik CDU-a Bruno Hek, dosapuno mi je: "To je buduci kancelar". Dakle, poznajem kancelara Kola jos iz doba kad je bio tek predsjednik jedne pokrajine s priblizno cetiri milijuna stanovnika. Zbog toga sam mogao ici u Njemacku kad god sam to htio. cesto su kod mene u gostima bili sredisnji tajnik CDU-a, njemacki ministar za obitelj i mladez, te drzavni tajnik dr Dil. Godine 1966. upoznao sam pukovnika Manfreda Njernera, kasnije tajnika NATO-pakta, a dosta dobro poznajem i Mihaela Stajnera.

Ovdje smo se sastajali, u ovom restoranu. To mozete pitati i Antu Todorica, oca Ivice Todorica.

U vrijeme priprema obrambenog rata 1991. ovdje sam imao svoj stozer, jer ga nisam mogao imati u Karlovcu pokraj garnizona JNA. U podrumu ovoga restorana primao sam Hrvate iz jugovojske. Ti su oficiri uvecer u civilu dolazili na sastanak, a ujutro bi pukove vodili na vjezbu. Za neke se od njih jos ne zna, a neki su jos u Beogradu. Jednoga sam cak predao i Martinu Spegelju. Vlasnik onoga restorana, nije uopce znao kakvoj se opasnosti izlaze. Buduci da nismo bili pri novcu, on nas je sve castio. Jos 1989. predsjednik Tudjman me molio da preuzmem na sebe formiranje oruzanih formacija. Govorio sam da s time ne prenagljujemo. Tudjman je govorio: "Vec sada moramo raditi na organizaciji". Josip Manolic me pitao, u dogovoru s Tudjmanom, imam li ja nekoga u Beogradu i bih li se usudio tamo otici. To je bilo dosta opasno jer sam zbog svoga prohrvatskog angazmana 1971. bio u egzilu, oduzet mi je cin pukovnika i bio sam po vojnim i civilnim sudovima. Ali, mnogi ne znaju da sam imao zastitu preporucenu u Jugoslavenskom veleposlanstvu u Njemackoj. Jugo-poslanik je bio kod Nijemaca na veceri, i oni su mu rekli da sam ja njihov prijatelj, da sam pridonosio uspostavi odnosa izmedju Nijemaca na veceri, i oni su mu rekli da sam ja njihov prijatelj, da sam pridonosio uspostavi odnosa izmedju Njemacke i Jugoslavije, da sam cestit covjek i da me cesto posjecuju. Moja veza bila je u Komandi grada Beograda. Zapravo, htjeli smo provjeriti sto JNA namjerava uciniti u povodu nasih odluka u Zagrebu, kako ne bismo dozivjeli sudbinu Madjarske 1956. i i ceske 1968. U komandi su sjedila dva potpukovnika. Lukavo sam pred njima telefonirao: "Rodjo, ja sam na proputovanju za Homoljske planine i zelio bih te vidjeti, dugo se nismo vidjeli". On je rekao da ce prekinuti sjednicu i da dodjem u Generalstab. A sve je vec bilo dogovoreno. Tako smo razgovarali jer se sve snimalo. Sastali smo se u zgradi nasuprot Generalstaba, i posli smo na Savski Venac. Moj prijatelj "Rodjo" bio je u civilu, a pridruzili su nam se jos neki ljudi, takodjer u civilu. Na putu do Savskog Venca pitao sam spremaju li se napasti Hrvatsku. Rekli su da nas nece napasti. Dogovorili su da ce podrzavati Ustav iz 1974. i konfederativnu opciju. Ali, nitko od njih nije znao da sam bio u Beogradu. Tudjman me pitao kad cu u Beograd, a ja sam rekao: "Otvorite bocu viskija, upravo sam se vratio iz Beograda. Situacija je za nas povoljna".